Sjećam se osjećaja kada sam čitala "Kosu posvuda", pa "Maksimum jata". Oduševljenje. Vraćanje na rečenice, na sintagme, povremeno bih naglas izgovorila ono što čitam. Pa opet iznova. Knjige Tee Tulić, svima koji prate regionalnu književnu produkciju, dragocjen su događaj. Kao i ranije knjige, njezin novi roman "Strvinari staroga svijeta" otvara emotivno i bez fige u džepu pitanje odnosa i gubitka. Roman je to poetskog jezika koji sa svakom rečenicom titra na nekoj potpuno drugačijoj frekvenciji. I zato je tako izniman.

"Strvinari starog svijeta". "Maksimum jata". Ipak, vaše knjige suptilno prizemljuju. Na malo stranica protegne se svemir odnosa, sukobljenih osjećaja i gubitaka. Mogli bismo krenuti od ptica, ali krenimo od mačaka, od Guzane. Mačke i pisanje, mačke i naši đavli, kako ste to napisali...

Kad bih pisala o temama o kojima pišem bez davanja neke lakoće svemu tomu, plašim se da bih čitatelja obeshrabrila ili zatukla težinom. Na taj način hrabrim i samu sebe u životu. Važno mi je progovarati o temama propadanja, smrti, gubitka i sukobljenih osjećaja, ali tako da sam ih u stanju zaista sagledati, pa i prihvatiti sukobe i proturječnosti koje povremeno osjetim u samoj sebi. Pokušaj mekšanja, kao i prizemljivanja, u mojim knjigama uvijek je prisutan. Ptice, evo sad i jedna mačka, dodatno to pojačavaju. Meni mačke izgledaju kao neki ljudski demoni (uvijek su uz nas), a ustvari su baš majčinska bića. Eto nečega što izgleda kao proturječnost, a ustvari je normalna slika života.

Imala sam sreću imati dobrog oca. Bio je progresivan, pametan i srčan čovjek. Snažio me u životu. Iako sam imala samo dvije knjige, svojim poznanicima me predstavljao kao umjetnicu. Bio je sretan što krčim svoj put. Kako tu ljubav onda ne utkati u knjigu?

Kuća. Nešto što mi je i samoj bliskoj, sanjarenje kuće. Nedavno je i Marija Andrijašević izdala sjajnu zbirku pjesama "Temeljenje kuće"...

Marija Andrijašević temeljila je kuću u svojoj zbirci na veličanstven način, potpuno se posvetivši toj temi. Ja sam sanjarenje kuće, kao i neka druga sanjarenja, podarila svojoj junakinji u manjoj mjeri, kako bih portretirala nju i njezin kontekst. Bilo mi je zanimljivo dati joj da sanjari kako sam i sama sanjarila još u djetinjstvu – u okvirima logike ovog svijeta. Njene sanjarije nikad ne probijaju tu logiku jer joj je tako lakše povjerovati u njih, osjetiti ih kao mogućnost i u realnom životu.

Nježnost teksta. Čini mi se da je upravo to odlika vaše poetske proze. Gusto tkanje jezika. Pišete li i poeziju ili ona samo prilazi u prozi?

Formalno ne pišem pjesme, ali događa se da moje fragmente drugi objavljuju kao poeziju. Ne bunim se. Izgleda da proza najprirodnije kanalizira moju poetičnost. Plašim se ući poezijom u stupac i nisam sigurna što me tu točno muči. Možda mi se učini kao da gradim tornjeve, iako je postupak obrnut, odozgo prema dolje. Puno su mi ugodniji horizontalni slojevi. Tekst koji zapravo izgleda kao more. Tu plivam. Mimo vizualnosti teksta, u poetskoj prozi sam se pronašla jer se tu podjednako rađaju i nemir priče i mekoća ili oštrina poetskog iskaza. Muzika i misaonost. Proza i poezija jedna drugu balansiraju i uče jedna od druge. To je u jednoj kritici moje knjige i pisalo: poezija uči o arhitekturi velikih cjelina, a proza o vladanju drukčijim semantičkim, emotivnim prostorom. Moje iskustvo pisanja mi to potvrđuje.

 

Očevi i nježnost

"Strvinari staroga svijeta" dirljiv su, melankoličan, topao i nježan roman o odnosu kćeri i oca. Sjetim se odmah mnogo književnih majki, od one Handkeove, Ernaux, de Vignan, ali malo očeva se sjetim...

Objavljeno je dosta knjiga o očevima, najčešće pisanih iz vizure muškarca i o sukobu s ocem. Rastakanje oca kao stuba porodice. To je dobra i važna tema. Ja sam pak otišla u nježnost odnosa na relaciji otac–kći jer mi je to iskustveno poznato. Nježnost je temeljni osjećaj koji sam osjećala i koji još uvijek osjećam prema svom pokojnom ocu. Smatram da je dobro kretati u pismo s nečim što poznaješ.

Jedan od snažnijih motivatora je bio i taj osjećaj, znala sam da ga mogu fino utkati u priču koja je fikcionalna. Imala sam sreću u životu imati dobrog oca. Bio je progresivan, pametan i srčan čovjek. Kao djevojčicu, a potom i ženu, on me snažio u životu. Iako sam imala samo dvije knjige vani, svojim poznanicima me predstavljao kao umjetnicu, njemu je to što ja radim bilo važno. Bio je sretan što krčim svoj put. Kako tu ljubav onda ne utkati u knjigu? Volim se u pismu baviti i očevima i majkama, ali me oni više zanimaju kao ljudi iza tih uloga, kao osobe.

Margine. U "Strvinarima" otvarate i bitne teme, poput siromaštva, socijalne isključenosti. Koliko smo danas svjesni nemoći i bezizlaznosti toga? Čini mi se da siromaštvo često ne shvaćamo ozbiljno koliko bismo trebali.

Klasa je za mene uvijek bila društveno pitanje broj jedan. Ja se toj temi u pisanju posvećujem na posredniji način. Onaj tko nema iskustvo neimaštine, rijetko će biti svjestan te bezizlaznosti. Dapače, dogodit će se i da neimaštinu romantizira, gotovo idealizira. Nedavno sam javno govorila o tome kako nekome tko piše i objavljuje trebaju najosnovniji egzistencijalni uvjeti za rad. Koliko god mi se činilo izlišno to uopće spominjati, imalo je smisla.

Na tu konstataciju po društvenim mrežama kolao je praktički isti komentar od više različitih ljudi, parafraziram: najbolja umjetnost nastaje natašte i u teškim životnim uvjetima. Grozna mi je ta ideja da netko mora skončati u bijedi da bi svijet profitirao od njegove ili njezine umjetnosti. Da bi se materijalno pokriveni ljudi osjetili produhovljeni i pametni od čitanja dobre literature pa onda još i rekli: neka je patio, isplatilo nam se. Što ćemo onda sa svim genijalnim ljudima koji su svijetu dali sjajnu umjetnost, a nisu imali ugroženu osnovnu egzistenciju? Eto, to je jedan primjer neshvaćanja problema. Velika je to tema, za puno veći razgovor i prostor.

Nije mi važno simbolično održavati društveni status spisateljice, važno mi je napisati knjige koje su organski moje. Ako u nekom periodu nemam što za reći – nikakav problem. Cijenim i njegujem prostor za akumulaciju

Kaljinka. Brod je i mjesto susreta, ali i preživljavanja. Riba je nužnost, a brod spas, ali i svojevrsna pobuna. On je i kuća i bijeg...

Da, kućica na ogromnim plućima mora. Za razliku od kuće na kopnu, moji junaci znaju točno što tu kuću ljulja. Kako imaju posla s ribom, njihove su ruke grube i ne mirišu lijepo. Neće im svatko ni htjeti dati ruku. More ne podcjenjuju, ono je za njih bog. Ono im daje, ne ljudi. Za moje junake, Kaljinka jest i pobuna i bijeg. Pobuna u smislu bavljenja vrlo realnim, opipljivim poslom od kakvog većina ljudi danas bježi. Odlazeći na more, oni se sklanjaju od svijeta da bi, paradoksalno, bili posve uronjeni u njega.

Lišeni klaustrofobije svog stana, stana kao podsjetnika na sve loše što im se u životu događalo. Materijalno, društveno i emotivno povrijeđeni, na barci čiste krljušt i svoje misli. Obitavaju prostor zaborava, ali ništa nisu zaboravili. Ne pristaju na mnoge iluzije svijeta u kojem žive, život im je to donio.

Atmosferi pridonosi i Grad. Mediteran. Ribe su opipljive, zrak je slan, gust, težak. Živite u Rijeci, i taj je prostor živi organ vaše proze. Razmišljate li o tome kada pišete? Ili se grad samo prišulja?

Promišljam grad i mimo pisanja, a pogotovo u pisanju. Gotovo sve što se nađe u mojim knjigama tamo je s intencijom. Što se tiče pisanja o gradu, važna lektira mi je bila knjiga "Leica format" Daše Drndić. Prostor u kojom obitavamo utječe na nas na sve moguće načine. Gazimo te ulice svaki dan, a grad nam se katkad i prišulja. Tvoj grad je grad koji će te pratiti, gdje god da pođeš, fino o tome piše Kavafis. Kao što će te pratiti i tvoja dječja soba, dodajem. Meni su se gradovi, kao i manja mjesta, oduvijek činili kao živi organizmi. Čak i kad ih napuštene posjetimo, često se prema njima odnosimo kao prema bićima. Tako i lutajuće planete zovemo siročad.

Kako izgleda vaš proces pisanja? Između knjiga imate značajne pauze, od po nekoliko godina. Kako vas pronalaze iduće knjige koje pišete? Koliko dugo ste pisali ovaj roman?

Sve tri knjige sam napisala u relativno kratkom periodu od otprilike devet do deset mjeseci, ali su se one duže akumulirale u meni. Puštala sam dvije do tri godine da rastu u meni sve dok ne bih osjetila spremnost. Nekad su me i neke životne okolnosti sprječavale da im se i prije posvetim. Svejedno bih na početku pisanja svake tapkala u mraku. Kao kad uđeš u mračnu sobu u kojoj netko spava pa moraš, da ga ne probudiš, sve napipavati u mraku. Pipaš, pipaš pa nađeš pidžamu. Nadaš se da je u mraku nisi odjenula naopako.

Imala bih duboko osjećanje svog teksta, njegovu atmosferu i likove, ali ne i sve detalje, motive, simboliku, radnju. U procesu pisanja prođem sve faze: od ekstatičnosti i zaljubljenosti u neku ideju, do spomenutog tapkanja u mraku, sreće što u nekom trenutku sve ima smisla i sve se fino uvezuje, pa do totalne nesigurnosti i pitanja: "Što ti sad opet hoćeš?" Nije mi važno simbolično održavati društveni status spisateljice, važno mi je napisati knjige koje su organski moje. Ako u nekom periodu nemam što za reći – nikakav problem. Cijenim i njegujem prostor za akumulaciju. Zbog tog stava mogu opuštenije prići pisanju, sa svakom knjigom donekle imati onaj dobar osjećaj početništva.

 

Mi smo vremenske mašine

Gubitak. Oproštaj, bilo da je s onima koje smo već pustili, ili s onima koji odlaze od nas. Divan je odnos junakinje i Buge i Volge. Potvrda da s onima koji su nas napustili ipak možemo zadržati odnos, oni su uvijek pored nas...

Jesu, pored nas su kao i gomila izgovorenih i neizgovorenih rečenica. Kao da tekst (rečenice) i umrli obitavaju isti međuprostor. Čini mi se da možemo s njima zadržati odnos tako da ih ne mrcvarimo. Da prihvatimo da nisu više tu, iako i dalje možemo prakticirati ljubav prema njima, a sa sobom. Ako u svom umu nekad vodimo razgovor s nekim nama bliskim umrlim, naše tijelo može reagirati kao da se to zaista događa. Neko sjećanje nas može rasplakati kao da se ono odvija tu i sada. Sve mi to izgleda kao da smo mi vremenske mašine, sposobne savijati prostor i vrijeme na taj način. To jest naše putovanje kroz vrijeme – dovođenje prošlosti ili budućnosti u sadašnji trenutak na način da nam i tijelo to doživljava. I naše knjige su vremenske mašine.

Rekla bih da roman pokazuje i nešto što često previdimo, a to je nepatvorena vjernost, lojalnost onima koje volimo. Čini mi se da često zaboravimo da je ljubav takva...

Možda nismo više u tolikoj mjeri odani ni konceptu ljubavi općenito. Ljudi žele smanjiti rizik od povređivanja pa i zaboravljaju da je ljubav nešto u što se treba dati sto posto, bez obzira na to hoće li se ta ljubav u nekom trenutku slomiti ili transformirati. Samo tako je možemo graditi. Ne s jednom nogom unutra, a s drugom van. Tako se ništa, ni jedan posao, a kamoli odnos ne može graditi. Pod uvjetom da pred sobom imamo nekoga tko zdravo percipira ljubav, tko ne radi na našu, a time i svoju štetu. Smatram i da je iskaz ljubavi važan. Kako Alain Badiou napominje da se ljubavna izjava upisuje u strukturu događaja i zato je bitna. On također kaže i da ljubav ne može biti dar postojanju ako je rizik u potpunosti odsutan. Lojalnost jest silazak vječnosti u vrijeme, a vječnost nas istovremeno privlači i plaši. Čovjek često ne zna biti lojalan ni samom sebi. Odan odnos između oca i kćeri bio je neminovan u ovom romanu. Zbog nekih izvanjskih i unutarnjih neprilika i odluka imaju samo jedno drugo.

Tko su vaši sugovornici i sugovornice iz književnosti? Filma? Glazbe? Je li vam bitno podraživanje svih osjetila? Trčite li ili dugo hodate, ili plivate, da uhvatite svoje misli? Ili nešto jednostavnije?

Trčim samo ako moram, ali zato volim dugo hodati. U hodu bistrim misli. Um najčešće opuštam rješavanjem sudokua. Muzika mi je iznimno važna. Volim i filmsku umjetnost. Ukus mi je eklektičan. U svom umu često razgovaram s Dašom Drndić. Marija Čudina mi je škola za osjećanje vlastitog pisma. S Marijom Andrijašević puno razgovaram o pisanju i umjetničkom i ljudskom djelovanju. Učimo jedna od druge. Tu su također i Staša Aras i Bojan Krivokapić. To su moji stvarni sugovornici. Čak su i neke naše objavljene knjige pisane na istim laptopima. I to dijelimo među sobom. To su ljudi koji su duboko svjesni realnosti, preko grla uronjeni u život, ne plaše ga se, ali i iznimno maštoviti. Bilježenjem postojećih svjetova sposobni su stvarati nove svjetove.