Sporo dolazi kraj godine, dojma sam da ovaj prosinac traje otprilike tri mjeseca, i nikako da zatvori 2024. Godina kao i svaka, ali ipak nije. Svašta se dalo staviti i sastaviti u nju, kao što se svašta da staviti i sastaviti u tekst. Vratila sam se malo unazad da vidim o čemu sam najviše pisala, i što me je najviše preokupiralo u tekstovima na kojima sam radila zadnjih godinu dana, i nekako mi se nesvjesno, valjda kao neki provodni motiv, štatigajaznam!, provukla – nepravda.
Ovu anegdotu sam ispričala dva ili tri puta ove godine, i to prvenstveno, vidim sad, da me pozicionira u raspravi, razgovoru ili nekoj vlastitoj tišini. Čitala sam neki internetski članak o jednoj našoj pjevačici koju bivši partner godinama povlači po sudovima, i taj je konkretno članak bio o tome kako su sad njezin taj bivši partner i po novome i bivši muž odjednom postali – najbolji prijatelji. Neka je prljava priča u pozadini i, u svakom slučaju, iznimno nezgodna situacija. Ali jedan od komentatora ispod članka, kad se osvrnuo na pročitano, napisao je nešto u stilu: “Meni u životu, srećom, nikad nije trebala pravda.” Zanimljivo mi je to, i s filozofske i s koje god strane, da je komentator do te točke u vremenu nailazio na isključivo pošten i etičan svijet, (da misli) da u njemu živi. A mene je više preokupiralo to da, dobro, ako mu nije trebala osobna ili pravna pravda, pa valjda je neka društvena, bogamu. Da ga je bar nešto ražestilo ili nazujalo, ne tako da digne sve na noge, ali da se (barem) pridruži onima koji su se već digli na noge.
Možda se ja samo previše ufam u Aristotela. Tko zna!
I tako smo došli do onog što sam najavila prije nekoliko kolumni, do nekih inicijativa koje su meni bile važne ove godine, a vjerujem i čitavom društvu. I na koje mi je važno da se osvrnemo, jer su dobar temelj za pravedniju i bolju budućnost. Navest ću ih nekim intuitivnim redom, kako su one i u meni slagale i otkrivale vlastite nazore, kako su me, uostalom, kao i anegdota koju prepričavam, pozicionirale.
O ovoj sam pisala u svojoj prvoj kolumni za Nadu. Lana Bastašić. Spisateljica, aktivistica, “ne dam se zajebavati“ osoba. Otkako je odlučila progovoriti o ratu u Palestini, o sustavom uništavanju i sravnjivanju Gaze sa zemljom, ubijanju, kako moja prijateljica kaže, kad se raspali na tu temu, “naših ljudi, naših Mediteranaca”, za mene je to, a vjerujem i za mnoge moje kolege i svaki običan puk koji bi nešto htio napraviti, nesebičan čin ustupanja vlastite pozicije za one kojima je to u tom trenutku trebalo više. A treba za to imati i hrabrosti i drčnosti i samovolje, i vjere u ljude, na kraju krajeva, da će kad o nečem progovori iza nje stati i njezine kolege pisci i njezin, nazovimo ga tako – balkanski komjuniti, vjere da se neće razočarati u ljude oko sebe, a ako se to i desi, vjere da će je ta malodušnost natjerati da ide dalje.
I ide dalje. Idemo dalje. Jer je rat još uvijek tu i kraj mu se ne nazire. I izgradnja inicijativa poput Inicijative za slobodnu Palestinu tu je da nas svakodnevno podsjeti da se ne smijemo udaljiti od svog svijeta, svoje stvarnosti i da nam pravda ovdje ne smije biti iluzoran koncept, nego početak kraja pretvaranje jedne zemlje u zemlju tišine i prašine. Od početka rata aktivno su, i prema njihovim riječima, aktivno angažirani “kao antiratna inicijativa koja se kritički angažira(la) u razlaganju kolonijalne okupacije i režimskog nasilja izraelskog aparthejda u Palestini uvezanom u niz povijesnih i sadašnjih geopolitičkih kompleksnosti.” Konkretno, od organiziranja protesta, protestnih akcija, koncerata, izložbi, prikupljanja donacija, u zadnjih su godinu dana pokazali kako organizirani pojedinci mogu povesti solidaran i odgovoran dijalog s društvom u kojem žive i aktivno utjecati na njegove promjene. Ovakva borba je spora, ali dosljedna. Poput pravde, uostalom.
Ove su se godine i mještani Srba i Gračaca okupili da prosvjeduju protiv ekocida na rijeci Uni, na njezinu izvoru u Donjoj Suvaji, sve da bi spriječili izgradnju hidroelektrane koja bi izazvala nemjerljivu ekološku štetu, uključujući i devastaciju korita rijeke i vjerojatno sve bioraznolikosti oko nje. U početku se činilo beznadno, ljudi prosvjeduju, institucije se oglušuju, i unatoč prijavama i inspekcijama, sravnjivanje sa zemljom polako je počelo. Nešto do čega su, prema kazivanjima, došli rimski legionari, ugledali, ostali zapanjeni pa imenovali jednim i jedinstvenim. Ali dobro, voditi se tom logikom je otprilike: propalo je i Rimsko Carstvo, šta je pokraj te sile jedna rijeka? Jedan vijek vode.
Iako je mještansko-građanska inicijativa urodila plodom upornim prosvjedovanjem i devastacija je (privremeno) zaustavljena, posljedice i ono malo štete grabljanja teškom mašinerijom, vidljive su. Predzadnje vijesti kažu da na Uni obitava 11 zaštićenih vrsta biljaka, 13 vrsta beskralježnjaka i uz rijeku raste oko 170 ljekovitih biljaka. Zadnje vijesti kažu da jedan razrovani tok rijeke nosi ribicu peša takvom jačinom da on tamo više ne može obitavati. A da ne ode i endemska vrsta dalmatinsko-unskog račića koji tamo obitava, treba ostaviti podsjetnik, makar i ovdje, da su ljudi bili, vidjeli, prosvjedovali i sačuvali. I da će opet.
Za kraj, protesti koji su potekli iz nezamislive tragedije u Novom Sadu, kad se 1. studenog na kolodvoru srušila nadstrešnica i ubila petnaestero ljudi, i još uvijek traju, zapravo idu prema svome vrhuncu. Nakon jako dugo vremena, bar na trenutak, izbrisala je zlo svih zala s Balkana – nacionalizam, kao što ga izbriše i zamjenica “naš” kad odemo vani i čujemo nekog da govori nekom od inačica našeg jezika. Nadstrešnica se srušila, normalni ljudi su zanijemili od šoka i tuge, jedino je Vučićeva vlast pokrenula cirkus koji ne stane ni u čitav tiraž jednih novina, a kamoli u malo prostora ovog teksta. Ali, beogradski i novosadski, niški, kragujevački studenti… Sad više od mjesec i pol dana poslije tragedije, sustavno prosvjeduju, ukratko, protiv nepravednog društva.
Zapravo, otkako su zatražili od vlasti da javno objavi sve dokumente vezane za rekonstrukciju nadstrešnice. Sve što je prikrivano u retoričkim cirkusima i busanjima u prsa, koluzijama s ovakvim i onakvim medijima i plaćenicima, kvarnim politikama koje su u potpunosti dovele do toga da te vlastita država mrzi i onda ubije dok čekaš autobus. Podršku studentima nema tko nije pružio, barem od ovih s osjećajem za pravdu, pa i pjevačica koju sam spomenula u uvodu koja ih je javno podržala s jedne komercijalne televizije. A ovim putem im je pružam i ja. Borite se! Za malo što se vrijedi boriti, i pravednije društvo je temelj na kojem se gradi budućnost. Klišeji, klišeji, ali što kad vjerujem u njih kao što vjerujem i u vas!
Prijateljima čestitke za rođendane šaljem već godinama iste, s malo varijacija na temu poželim im ljubavi, sriće, zdravlja i, s obzirom na ekonomiju u kojoj živimo, para da to sve mogu platiti. Novu godinu čestitam reda radi, kad netko meni čestita, inače se ne oglašavam. Ali ovaj put činim iznimku. Želim nam svima godinu u kojoj više nećemo trebati pravdu, ma ni pomisliti na nju.
“For last year’s words belong to last year’s language
And next year’s words await another voice.
And to make an end is to make a beginning.”
Little Gidding, T. S. Eliot
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.
