Stanica je tiha, sumorna i bez života.
August Cesarec, "Na posljednjim tračnicama"
Umirovljeni radnik bivših Jugoslavenskih željeznica Antun Tonko Šinko prisjećao se zapovijedi koja je sredinom 1992. stigla u njegovu stanicu u Strmici: "Javiti se direktoru u direkciju u Bihać." Tonko, tako su ga zvali na poslu, bio je u tom trenutku pružni poslovođa s ukupno 24 godine, sedam mjeseci i 14 dana radnog staža. Bio je nadređen petnaestorici kolega zaduženih za održavanje dionice pruge od sedam kilometara. Taj poziv u njemu je otvorio neku slutnju, u koju nije želio povjerovati sve dok mu je i službeno ne potvrde.
- Jesi ti to, Šinko? - čuo se direktorov glas. - Od danas, od podne nema više radnje - zaustio je. - Pokupite alat, ni sutra radnje nema - ponovio je odlučnije direktor.
Nemajući izbora, Tonko je direktorove riječi prenio svojim radnicima: "Sakupimo alat ljudi, sutra radnje nema." "Ko je to rekao, mi hoćemo da radimo!" povikali su radnici, ne mireći se isprva s takvom direktivom.
Kraj se međutim naslućivao; ratno nevrijeme 1990-ih stiglo je preko granice Bosne i Hercegovine i na tu prugu, na ta četiri kolosijeka, među te ljude.
Antun Tonko Šinko prisjetio se zapovijedi koja je sredinom 1992. stigla u njegovu stanicu u Strmici (Foto: Anto Magzan)
Tonko tad zastade pa nas priupita: - Što da vam još kažem, što vas zanima?
Promatram uglancane željezničarske cipele na trijemu Šinkove kuće u Strmici, tik uz Unsku prugu. Vezice uredno naliježu na bokove cipela; koliko su stare, jesu li prijeratne ili poslijeratne? Prije nego što smo pozvonili, kvaka na njegovim vratima bila je u položaju nadolje, što je ne tako uobičajen detalj. Osim toga, on nam ništa dalje ne govori.
Biografski iskazano, Tonko Šinko otkrio nam je da se u tu kuću izgrađenu 1937. njegova obitelj doselila oko 1. aprila 1954., kada je njemu bilo pet godina; Dragutin, otac njegov, rođen 1921., bio je željezničar iz Čakovca, sa željezničke stanice Kotoriba. "Vi idete u Strmicu, rekli su mu onomad. Kakva Strmica, gdje je to?" dramatizira Tonko događaje u vezi davne obiteljske selidbe.
Dok je Unska pruga radila, Jovica Ovuka iz Kestenovca je začas bio kod kuće. Njegov nećak Milan u školu je išao svakog jutra vlakom do Bihaća. Obitelj Ovuka također je dala željezničare – Milanov otac Dane radio je cijeli vijek kao pružni radnik
Taj bivši administrativni radnik (nekoć je udarao žigove na zdravstvene iskaznice radnika, odobravao osobni dohodak za podizanje u centrali u Bihaću i potpisivao dječje doplatke i ostalo), zatim pružni poslovođa, radio je dugo i kao čuvar putnog prijelaza na obližnjem Komaliću. Kaže zapravo da je radio kao "čuvar pruge u svim godišnjim periodima", kako bi nas podsjetio na onog filmskog "čuvara plaže u zimskom periodu". Krupnih šaka, ali više ne tako čvrstog držanja tijela jer godine i vrijeme čine svoje, u njegovo lice urezale su se bore u koje kao da su utkane sve vozne linije koje su mu prošle pored kuće.
Na Komaliću, danju i noću, naročito u ljetnom periodu, svakodnevno je Šinko ispraćao osamdesetak vlakova, teretnih i saobraćajnih: Oostende, Dortmund, Zagreb..., izgovara kao iz megafona imena nekadašnjih putničkih linija. Pred njim promiču lica putnika iz jutarnjeg snenog vlaka koji je kretao u šest, pola sedam prema kninskoj Tvornici vijaka ili Jedinstvu Dinara. Mogao bi se sjetiti i ponekog imena, fizionomije tih ljudi, kose ili brkova, načina hoda, ali koga više briga. Što se tiče njegovih radnih drugova, mnogi nisu među živima, barem koliko mu je poznato.
Zadnji voz otuda, reći će naš željezničar, zapravo teretni vlak prošao je prije petnaestak godina prema kutinskoj Petrokemiji. S ratnom "Olujom" 1995. Šinko je napustio Strmicu, ali već dvije godine poslije se vratio i da simbolika bude veća, da se krug zatvori, bilo je to negdje oko ili baš prvog aprila, kao i četrdeset godina ranije.
Unskom prugom od Knina, posebno dalje preko granice i uzduž "prave, iskonske" Bosne, kojom se većim dijelom proteže, uz istoimenu rijeku, preko gudura i klanaca, uz cestu i niz cestu, čas je vidiš, čas nestane u mraku tunela pa izroni kraj rijeke, danas mjestimice prolaze jedino rijetki psi. Vozeći se i zaustavljajući puna dva i pol dana uz hrvatsko-bosanska pogranična sela i naselja uz prugu, prelazeći granicu više puta, u potrazi za životom i malobrojnim ljudima, viđali smo ponegdje te životinje kako, uglavnom nezainteresirane za strance, same ili u paru lutaju kolosijecima bez voznog reda.
U napuštenim stanicama postoje detalji koji izazivaju tihu jezu – Golubić (Foto: Anto Magzan)
U napuštenim inventarima s Unske pruge postoje detalji koji izazivaju tihu jezu, poput prizora odbačene tenisice na prljavom podu stanice u Golubiću ili komada odjeće i tepiha što se poput živih tkiva klate na stubištu između dva kata u istoj zgradi. Osim materijalnih tragova rata, na mjestu spomenute bivše željezničke stanice očuvana je tek nebeskoplava tabla s pripadajućom adresom: Damjanovići 31.
Korov i drača mjestimice preuzimaju prugu; urastaju u golo tkivo željeza kako bi ga zaogrnuli i sakrili. A prije nešto manje od četiri desetljeća u nekadašnjim kolodvorskim čekaonicama, stanicama, pružnim restoranima, kafanama i svratištima, bivalo je živo i žamorno, zadimljeno i užurbano; pogledi ljudski ondje su se susretali, dogovarali poslove, nazdravljali za polazak ili čekali nečiji povratak.
Premda se već duže vrijeme najavljuje da će iduće desetljeće biti desetljeće željeznice, pri čemu se čak više od šest milijardi eura putem projekata Europske unije kani uložiti u obnovu i modernizaciju hrvatskih pruga i ostale infrastrukture, čini se da Unska pruga, nekada okosnica bivše države, njezin trgovački i prometni krvotok, koja je povezivala ljude s obiju strana granice, ali i puno šire, nije među tim planovima. Ona se samo povremeno spomene, vrlo nedorečeno, i ako bi prethodni zaključak, koji proizlazi iz viđenog na ovom putu, bio pogrešan ili izazvao diskusiju koja bi iznova pokrenula Unsku prugu, ne bismo imali ništa protiv.
Čistim, čistim i čistim. A kako je to raditi? Lako. Znaš da ti je to obaveza. Nema drugo. Izgleda da ću ostati posljednja čistačica na Unskoj pruzi. Kao iz filma "Posljednji skretničar uzanog kolosijeka" – govori nam Senada Husak na bihaćkom kolodvoru
Hrvatske željeznice (HŽ), odnosno pripadajuća im tvrtka HŽ Infrastruktura navodi "Studiju opravdanosti revitalizacije unske pruge" izrađenu 2019., koja nije javno dostupna i koju je pripremila zajednička radna skupina čiji je voditelj bila Hrvatska gospodarska komora. Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture donijelo je potom odluku o imenovanju članova operativnog tijela ispred RH u zajedničko operativno tijelo s Bosnom i Hercegovinom za razmatranje mogućnosti obnove, modernizacije i stavljanja u promet Unske pruge.
HŽ Infrastrukturi dodijeljen je tako dio pruge od Knina do Martin Broda, a od Martin Broda do Bihaća željezničkim poduzećima BiH. S obzirom na to da je od 1. siječnja 2023. Hrvatska postala 27. članica šengenskog prostora, treba, između ostalog, u razgovorima s Europskom komisijom preispitati mogućnosti nesmetanog odvijanja prometa na Unskoj pruzi koja je podijeljena između dviju država. Naposljetku, da bi se napravila detaljna i precizna procjena potrebnih sredstava za tu obnovu, nužna je izrada odgovarajuće tehničke dokumentacije usklađene s regulativom EU-a, jer u protivnom nije moguće osigurati financiranje iz fondova.
Jedna stanovnica sela Golubića na hrvatskom dijelu pruge, nastanjenog srpskim povratnicima, vidjevši nas s kućnog balkona, dobacuje nam da nipošto ne dvoji da bi pruga donijela više života u taj kraj, jer "čim ljudi mogu komunicirati, to je jedan od presudnih faktora". Pruga je, kako kaže, "funkcionisala i vezivala sve krajeve bivše države, odnosno jedne države koju su umjetno rascjepkali". Sugerira nam da se zapitamo zašto ovdje nema naroda. Njezina statistika se čini vrlo pedantnom: za tili čas otkriva nam podatak da je još 1994., dakle godinu prije "Oluje", u tom mjestu živjelo 35 djece od sedam do petnaest godina, dok je danas tek tridesetak starijih – ona kaže staraca – koji, zaključujemo, snivaju san o pruzi. Drugi pak stanovnik tog sela kazao nam je da "ni rema više ovdje ne prolazi", zapitavši me znam li što je to. "To je jedan vozić koji nadgleda prugu."
Od graničnog prijelaza Strmice prema BiH nemamo zapravo kud: bez dozvole se ne mogu prijeći malogranični prijelazi koji vode prema Ličkom Dugopolju, kao ni slični drugdje. Lokalno stanovništvo s druge strane posjeduje posebnu dozvolu za prelazak takvih prijelaza, ali i ključeve od rampe koja takve prijelaze označava. Šengen, šengen! – odjekuje jekom u daljini. Granične kontrole otežavaju slobodan protok ljudi i roba. Čini nam se da posebno pogađaju i limitiraju ljude u svakodnevnom životu s bosanske strane Une, a koji su izvan šengena i EU-a.
Senada Husak: Ako Bog da, 2026. ću u penziju (Foto: Anto Magzan)
Sela poput Ličkog Tiškovca graniče s Gornjim Tiškovcem, koji se pak nalazi u BiH i gdje je život malobrojnih seljana kompliciraniji upravo zbog nepripadanja šengenskom prostoru i EU-u. No nije sve tako jednostrano. Nešto kasnije na tom putu uvjerit ćemo se da jednake brige zbog zabačenosti prostora, odnosno takvog geografskog položaja, pogađaju i stanovnike pograničnih naselja s hrvatske strane Une. Može se učiniti napokon i da je cijela ta granična i pogranična priča pomalo konfuzna za onoga tko se prvi put s njome direktno suočava, poput nas, putnika koji se tražeći izlaz prema ljudima na tim lokacijama zapliću iznova u nejasne malogranične konture.
Lutanje koje bi nas dovelo gotovo u slijepu ulicu zato prekidamo, jer u tim brdskim krajevima sunce zalazi ranije nego drugdje. Postaje ubrzo maglovito, ne vidi se ni desetak metara ispred, pa vožnja na neki način postaje lutrija. Do Martin Broda vrijeme je usto prelazilo u rosulju. Ondje je stanica također napuštena, s tek jasno istaknutom tablom uz prugu koja želi dobrodošlicu u Bosnu i Hercegovinu.
Iako još nije ni devet, idućeg jutra sat na bihaćkom kolodvoru pokazuje 16 sati i 50 minuta. Na obavijesti na koju nailazimo piše da brzi voz na relaciji od Bihaća i obrnuto neće saobraćati od 17. 3. 2020. do daljnjeg. Uzrok, koronavirus. Koliko je poznato, taj vlak otada još nije krenuo, a mi smo ne jednom mogli čuti teoriju da su pravi razlog neprometovanja te linije zapravo migranti, koji su se mjesecima preko pruge slijevali prema Bihaću. Istog tog jutra, nešto prije našeg dolaska na kolodvor, tu smo teoriju čuli na recepciji jednog bihaćkog hotela u kojem smo odsjeli.
Stanica u Bihaću zapravo je otvorena knjiga uspomena. Rotary klub Bihać postavio je tablu u spomen na "Rotary voz/vlak", koji je u razdoblju od 2003. do 2013., kako piše, "stotine oduševljenih ljudi vozio smaragdnom dolinom Une". Ako je već prazna, stanica u Bihaću nije dosadna: ondje je i tabla koja informira o modernizaciji i elektrifikaciji pruge Bosanski Novi – Knin koja se odvijala od srpnja 1984. do svibnja 1987. godine.
Porodica prepuna pozitivne energije – Milan, Dara, Marica i Jovica Ovuka (Foto: Anto Magzan)
U obilasku od jednog do drugog ureda, jer se o toj dionici Unske pruge netko ipak brine i postoje malobrojni zaposlenici, ukazuje se tek spremačica, koja prihvaća razgovor s nama. Anto je fotografira, autoritativno i vješto hvata njezine kretnje, premda se ispočetka ustručavala: da nije "za kameru" i slično. Iz nekog razloga važnim nam se učinila činjenica da netko posao spremačice radi punih četrdeset godina. Nisam odolio da joj na to ne skrenem pažnju s namjerom da doznam kako je to cijeli radni vijek čistiti i pospremati, i odmah mi se učinilo da je to nitko prije nije pitao.
- Čistim, čistim i čistim - odgovorila nam je spremačica Senada Husak. - A kako je to raditi? - zapitala se zatim. - Lako. Znaš da ti je to obaveza. Nema drugo.
- Vidite ona stabla - pokaže blagom kretnjom prema pedesetak metara udaljenom drveću - kojih je bilo mnogo više dok nisu posječena. Svake jeseni čistili smo njihovo lišće - reče i zaustavi se, pogledom tražeći upravo ona posječena da bi potvrdila svoje riječi.
- A pošto živim na selu i bavim se poljoprivredom, pomalo me snaga izdaje. Izgleda da ću ostati posljednja čistačica na Unskoj pruzi. Kao iz filma "Posljednji skretničar uzanog kolosijeka" - poentirala je Senada, našalivši se i na vlastiti račun.
Prizvala je time nagrađivani film bosanskohercegovačke redateljice Vesne Ljubić snimljen 1986., koji u felinijevskoj maniri, pomalo začudnih likova, govori o događajima i peripetijama među mještanima jednog bosanskog sela i radnicima željeznice koji vrhunac doživljavaju nakon najave ukidanja lokalne pruge. Kada joj kažem da nakratko zatvori oči i zamisli ispred sebe baš ovu prugu i stanicu i da se vrati u osamdesete godine pa da reče što joj taj čas i kakve slike prolaze kroz glavu, ona nakon kratkog dumanja kaže:
- Pustinja, nedostatak posla i zvukova, mašina i vozova - prva je njezina asocijacija. - Nema raje za druženje.
Senada zato ne misli o prošlosti, onoj prijeratnoj. Ipak, nešto joj ne da mira. Pokuša ponovno, lice joj u tom trenutku poprimi izgled nekog sentimenta, dragosti, ljubavi, čega li? Pogledom dobaci preko pruge prema mjestu gdje kućni krovovi zamalo dotiču električne vodove, i učas joj otamo do ispred perona prolaze povorke ljudi s koferima, aktovkama i drangulijama; miješaju se godišnja doba i eto već ljeti žamore ljudi s frižiderima – idu na more, u Makarsku. Prolaze majke i očevi, rodbina s rakijom ili kakvim drugim žestokim pićem, jer svi na peronu ispraćaju svoju djecu u ondašnju armiju. Radost i tuga i pratnja za regrute. Armiju čija su savjest i moral nepovratno izgubljeni početkom devedesetih.
- Nema ljudi. Nas je u mahali znalo biti... svaka kuća imala je pet-šest djece - zatim kaže.
Psi kraj tračnica kojima više ne prometuju vlakovi (Foto: Anto Magzan)
A onda se prisjeti još nečega: njezin suprug radio je prije rata kao skretničar na istoj pruzi u Bihaću. Upoznali su se u "školskoj prostoriji" u jednoj zgradi firme na željeznici, gdje se pila kafa i održavala primopredaja smjena. Ratna prašina zapravo otpuhala ju je iz rodnog Orašca u Bihać. Bilo je to u oktobru 1991., kada je stigla s tada sedmomjesečnim sinom. Zatim je godinama bila na čekanju. Pitamo je koliko joj je tada iznosila plaća. Odgovara da je na čekanju primala mjesečno pet ondašnjih maraka. Prije nego što smo naumili krenuti dalje, taman dok je sitna kišica stala, ona još kaže:
- Ako Bog da, 2026. ću u penziju.
U zgradi željezničke direkcije ljubazan čovjek na porti ispratio nas je do ureda na katu, gdje ipak nismo naišli na direktora, već jednog od njemu podređenih, pa smo se stigli informirati kojim putem dalje, prema pograničnim mjestima. Direktor je, kako smo doznali, otišao za Bosansku Krupu, možda su se tog jutra baš ondje odvijale važne stvari za budućnost Unske pruge. Prateći tok pruge, ponovno smo zašli u Hrvatsku i pronašli se u selima i zaselcima općine Donji Lapac.
Rijetke kuće, prozori zatvoreni, na zvona nitko ne odgovara. Čopor pasa uz seoski put u selu Kestenovcu prati nas pogledom, nemoguće je predvidjeti njihovu daljnju reakciju. Negdje iz daljine na jednoj uzvisini uz samu šumu nazire se ipak pozamašan traktor – to mora biti znak života. Doista, ondje gdje sve odiše planinskim ugođajem, zapodjenuli smo isprva razgovor s jednim mlađim i starijim čovjekom, koji su nas domaćinski pozvali u kuću. Doznajemo da je selo od dvjestotinjak prijeratnih stanovnika danas spalo na svega petnaestak ljudi.
Ukućani, sve rodbina, složni su da je Unska pruga, dok je bila funkcionalna, održavala i podupirala život u tim krajevima. Otkako je zatvorena, sve je uništeno: život je iščezao, a s njim i sve drugo. Štrbački buk, primjerice, mogao bi biti mnogo više turistički nego što je danas. Najstariji od rodbine, Jovica Ovuka, kaže da je tog jutra došao iz Beograda u kojem živi od 1967. i da je nećak morao doći po njega u Korenicu. Dok je Unska pruga radila i vlak prometovao skroz do Splita, on je začas bio kod kuće.
Njegov nećak Milan Ovuka u školu je išao svakog jutra vlakom do Bihaća, za što mu je trebalo četrdesetak minuta. Danas put traje puno duže. Obitelj Ovuka također je dala željezničare – Milanov otac Dane radio je cijeli vijek kao pružni radnik. Od njega je danas ostala tek mirovina koju prima njegova supruga Marica. Ona ponekad, kad usni, čuje u daljini voz. Huči snažnije od obližnjeg Štrbačkog buka i sve čeka kada će pristati u šibljem obraslu i odavno nepostojeću stanicu u Kestenovcu.
Njezina snaha Dara domeće kako je prekid prometa na Unskoj pruzi jedan od razloga zašto su ona i Milan danas u Austriji, gdje rade različite poslove, poput mnogih drugih kako bi preživjeli i živjeli. Ovuke su sve u svemu sretna obitelj. Nigdje toliko života i pozitivne energije nismo vidjeli u tako zabačenim mjestima kao u toj kući. A ni probali neke delicije koje su iznijeli na stol. Sve je preraslo u dugo opraštanje, s izgledima da svoje poveće imanje uskoro pretvore u obiteljski posao. Još samo da vlak stigne na stanicu.
Drugi dio reportaže pročitajte na ovom linku.
Klikom na naslovnu fotografiju pogledajte sve slike u galeriji.
