Lakše bi bilo nabasati na kakvu šumsku životinju nego na čovjeka. To je rijetko biće, barem s hrvatske strane Štrbačkog buka. Kapljice vodopada umivaju Unsku prugu, koja pamti bolje dane. Prije rata, primjerice, putnici bi ushićeno promatrali impresivni dvadesetometarski vodopad dok bi vlak brzao mimo njega i otresao kapljice koje bi se nošene kakvim vjetrom lijepile na stakla vagona. Do pruge spustili smo se makadamom, zaobilazeći doista duboke rupe, vozeći slalom između zastavica zabodenih u zemlju koje sugeriraju doskorašnje radove na tom putu. U tom kanjonu šibljem je obrasla željeznička stanica, prići joj se ne može, ali na njezinom pročelju jasno se iščitava ćirilični natpis na ploči koju je 1951. postavio Sreski odbor Saveza boraca: "Na ovom mestu bila je prva partizanska radiona za izradu i opravku oružja 1941-1942 god."

Viseći most na Štrbačkom buku koji je povezivao hrvatsku stranu s onom bosanskohercegovačkom srušen je još za vrijeme rata devedesetih godina. Više nije podignut. Čuli smo da je tome tako jer se ne isplati, prije svega zbog potencijalnog šverca ljudi, prije svega migranata, i robe s jedne na drugu stranu granice, zbog čega bi na tom mjestu trebalo angažirati i policiju. A sve to povećava troškove represivnog aparata. Oni koji su nakon rata nastavili živjeti s obiju strana granice i Štrbačkog buka snalaze se kako umiju: dio njih pokušava se baviti turizmom uz slapove, posebno, čini se, na bosanskohercegovačkoj strani.

Edin izvuče odnekud prometnu kapu i, pokazujući nam ploču, tumači: "Voz '820 to je iz Splita za Zagreb; 821 taj ti je iz Zagreba za Split, brzi; 1780 to je osječki i novosadski; vidiš ovi, ovo su bili beogradski – 631, 663, a 131 taj ti je bio Marjan Express"

U pograničnom selu Donji Štrpci u Općini Donji Lapac tek smo na vratima kuće zapazili dvoje ljudi. Mahnuo sam im, prilaze nam sitnija žena i mršav sredovječni muškarac s druge strane kapije. Boško i Anđa Glušica, sin i majka. Ubrzo smo doznali da osim njih samo još jedna osoba stanuje u selu. Nema tu bogzna kakvih zanimacija. Samoća ostavlja trag na tim ljudima pa im je drago da vide nekog sa strane. Boško planira prezimiti u Banjoj Luci. Nekada je ondje radio i zaradio penziju. Radio je i sedam godina u Hrvatskoj, ali, kako kaže, nema dovoljno godina starosti da bi imao punu mirovinu. U selu od tri osobe teško je živjeti ako nemate sigurna primanja.

Njegova majka Anđa sklopi ruke i reče da nema njoj do njezine kuće u selu. Prije godinu ili dvije migranti, pretežno s Bliskog istoka, probijali su Unsku prugu baš na tom pograničnom mjestu. Kada bi se ljeti razina rijeke u nekom dijelu toka smanjila, preko nje su zamalo pješke prelazili.

- Baba ih je hranila ovdje - reče Boško i pokaže glavom na majku.

- Meni je žao naroda - odgovori ona.

- Dali bismo im nešto od toga što imamo i onda bi nam rekli da zovemo policiju. Sami bi tražili: izgube se, umorni, gladni i žedni - pojasni Boško.

- Jadan život - odgovori na to Anđa.

Ispričala nam je da je inače rodom iz Bosanskih Doljana, gdje je živjela 17 godina, a u Štrpce je došla 1963., gdje se udala za Boškovog oca, pružnog radnika. Čitav život njezin je čovjek udarao krampom oko šina, vadio pragove i postavljao ih. Hektolitri kiša i snjegova izlili su se na njega i njegove kolege. "S koliko je to kora zarađen kruh?" zapitala se Anđa, kojoj je od muža ostala tek penzija – 300 konvertibilnih maraka ili, drugačije, 150 eura.

- Nama su željeznica i šinobus do Bihaća značili sve - reče naposljetku.

Dvoje od ukupno troje stanovnika Donjih Štrbaca – Boško i Anđa Glušica (Foto: Anto Magzan)

Da život ondje kroji neka druga pravila govori i činjenica da se zbog ograničenja prijenosa robe i proizvoda iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku, zemlju Europske unije u šengenskom prostoru, ne smiju unositi čak ni mliječni proizvodi ili konzerve, sve ono što se ne može nabaviti u najbližem Donjem Lapcu koji je, svakako, siromašan kraj. Ljude u takvim zabačenim kotlinama posjeti jedino Crveni križ. Opere im rublje, donese lijekove. A veliki je problem i hitna liječnička služba. Dok hitna stigne, bude prekasno, ljudi počesto umru: već su se događali takvi slučajevi, za neke nam je ispričao Boško. A kada snijeg zapadne, dolazak do bolnice je tek nemoguća misija.

Nešto kasnije, razmišljajući o ljudima koji su primorani živjeti lišeni uobičajenih civilizacijskih blagodati, prelazimo preko graničnog Užljebića i kanjonom Une prema Kulen Vakufu. Na istoimenoj željezničkoj stanici omanja je zgrada, penjem se začas stepenicama na kat i zvonim na vrata. Čujem korake, otvori čovjek, začuđeno me pogleda; ubrzo se nasmije i odlučno kaže: "Evo me, samo da se obujem."

- Sanjate li ikada vlakove? - pitam uskoro Edina Demirovića, šefa željezničke stanice u Kulen Vakufu.

- Kako ne sanjam, bog te... kontaš da negdje svira zviždaljka – kao što je noću meni svirao željezničar pri završetku utovara, jer dok se roba satima utovarivala, ja bih malo odspavao – a niđe voza nema - kaže mi.

Edin je kao prometnik počeo raditi 1983., i sve tako do 1992., do rata u BiH. Pri završetku rata nastavio je dalje raditi na istom kolodvoru, a zaposlen je još i danas, radni vijek mu ističe 2029., doduše, danas je ovdje više kao "čuvar pruge". Stanuje u zgradici koja je spojena s kolodvorskom, tu je Edinov čardak. On s mnogo sitnih detalja vezuje događaje i ljude, ulančano niže prave male sižee, crtice i groteske, prepričava dogodovštine sa stanica na kojima je radio. Bio bi svakako dobar mentor mladima koji bi se odlučili za željeznički posao.

Ploča koju je 1951. postavio Sreski odbor Saveza boraca (Foto: Anto Magzan)

Pokazuje nam predratni grafikon, zapravo ploču na kojoj su ucrtane vozne linije: vrlo minuciozno, pedantno, tankim linijama iscrtana su čvorišta i njima pripadajuće brojke. Edin izvuče odnekud prometnu kapu, kao da je upravo došao na smjenu i, pokazujući nam ploču, tumači: "Voz '820 to je iz Splita za Zagreb; 821 taj ti je iz Zagreba za Split, brzi; 1780 to je osječki i novosadski; vidiš ovi, ovo su bili beogradski – 631, 663, a 131 taj ti je bio Marjan Express. On nije nigdje stajao, jedino bi stao kod mene jer ovdje preko trećeg kolosijeka dvije su cijevi odakle izvire voda, pa bi je vlakovođe sipali za put. Naša je bila pruga od Bihaća do Golubića." Edin pojasni da je uoči rata 1990-ih radio u Golubiću kraj Knina puna tri mjeseca i da je tada imao 27 godina. Kaže nam da su sedmično s njegove stanice Kulen Vakuf otpremali 36 vagona sirove rude gipsa za Našice. Za Sloveniju i Srbiju. Osobno je do prije nekoliko godina još uvijek radio obračune, fakture, samo da se radi, tumači. Tom prugom prolazilo je nekad 70 vlakova u 24 sata.

- Radio sam na svim stanicama odavde do Golubića, sem Ličke Kaldrme. Poznavao sam sve prometnike u Kninu, jer radio sam jedno vrijeme i kao vlakovođa - dometne.

U prostoriji šefa stanice sve je posloženo i očuvano, kao nekada. Netko kao trofej na zidovima ili drugdje drži veprove kljove ili jelenje glave, kubure i svakojake nepojmljive bizarnosti, dok Edin u svojoj kancelariji brižljivo za vječnost čuva stari šarmantni crni induktorski telefon još iz doba Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Na njemu je utisnuta Morseova azbuka, odnosno brzojavni kodovi po kojima sva slova i brojevi imaju svoju oznaku u crticama i točkicama.

- Evo ti poziv prema stanicama - reče Edin - Knin: dugi, kratki, dugi. Kestenovac, tri duga: ti-ti-ti. Sve sam znao napamet. Vidiš ti to: 13 stanica ima od Bihaća do Knina, a mi svi pričamo u jednom vremenu i svi se čujemo.

Edin Demirović je jedini prijeratni šef stanice koji je ostao na Unskoj pruzi do Knina.

- Ja sam ti čisto saobraćajac, prometnik - kaže.

Potom uzme palicu i zviždaljku, ponovno stavi kapu na glavu i demonstrira pred nama pripremu za zaustavljanje i polazak vlaka. Iza toga nudi nas pićem.

- Da ste došli jučer, ja pek'o rakiju.

- Nećete vi u mirovinu, prije će Unska pruga proraditi - bocnem ga.

Stanica je opremljena, a niđe voza nema – Kulen Vakuf (Foto: Anto Magzan)

Pogleda me, udahne. I on, poput spremačice Senade Husak s bihaćkog kolodvora, u trenutku koncentracije vidi građevinske radnike iz obližnjeg Orašca, koji su mnogo prije rata vlakom s njegove stanice odlazili put Splita. Bili su to mahom zaposlenici splitskih tvrtki koji su onomad gradili stanove u tom gradu i tamo gdje je već trebalo. I ti radnici, oni bi na Edinovu stanicu došli zadnjim autobusom u 22 sata, čekajući brzi vlak za Split koji je polazio tek u 2 i 20.

- Dakle, skoro četiri i pol sata bi čekali ovdje, što reći, patnja. Puna čekaonica. I eto ih opet, vraćaju se u petak pred noć brzim iz Splita na vikend kućama - govori Edin, koji je odradio brojne takve noćne smjene, posve sam.

- Da ti ne bih slag'o, ispod 120 do 150, nije ih manje bilo. Tih radnika. Volio bih da se vrati to vrijeme - kaže posve obično.

Natiskani u čekaonici, ti ljudi iz jučerašnjeg svijeta, barem oni koji su preživjeli zadnji rat, danas "uživaju" hrvatske mirovine. Edin kaže da se još prije tri mjeseca trebala oformiti komisija s bosanske strane Federacije i s hrvatske strane, vezano za budućnost Unske pruge. Čuo je, ali ne može tvrditi, da je ta njegova pruga ucrtana u kartu Europske unije.

- Od Martina Broda do Golubića žive većinom Srbi i njima je ta željeznica, ta Unska pruga, bila mjesto zapošljavanja. Život. Netko je bio pružni radnik, drugi skretničar, treći je radio kao prometnik, a najviše su gravitirali Kninu - govori Edin.

Duško Drljača je među rijetkim šefovima stanica na Unskoj pruzi (Foto: Anto Magzan)

Spominje rudnik gipsa koji u Kulen Vakufu stoji zbog šengena: budući da BiH nije u EU-u, ne daju im da dalje izvoze tu rudu. A prije toga, Edin je svaka dva dana otpremao po 18 vagona gipsa. Prebire po knjizi otpremnica, govori: "Zadnji utovar te sirove rude zapisan je još 2020. godine, primalac Našicecement."

- Jebeš ti mjesto u kojem nemaš rijeku i prugu, bježi iz njega – to je nama bio život, jer bili smo ionako slijepo crijevo - nastavlja Edin.

Daje primjer iz svoje mladosti. "Hoćemo li ići na Bačvice?" netko bi predložio. Brzi voz išao je u 2.20, negdje u 6.30 s društvom je već bio na splitskom kupalištu. Iskupaju se, popiju i pojedu nešto, sjednu u voz isti dan u 17 sati i noću su već kući. Kada razmišlja o obnovi pruge, Edin priznaje da je u zadnje vrijeme izgubio nadu da će se na njoj pokrenuti promet.

Noć je zapala, nazdravili smo putnim pićem u uredu šefa stanice. Teško bi nakon svega bilo zaboraviti Edina Demirovića.

Vezano za pokretanje prometa na Unskoj pruzi ljudi se zanimaju ima li išta od toga, ima li kakvih indicija. To nas je pitanje, posebno na bosanskohercegovačkoj strani, pratilo do samog kraja. Voz je najljepše prijevozno sredstvo, reći će vam svugdje; ima bife, možeš prohodati, otići na toalet, možda i upoznati nekoga. Na stanici Cazin – Srbljani nekada je radio bife "Signal". Ostala je tek oznaka. Kroz razlomljena stakla moguće je zaviriti u unutrašnjost: mali drveni šank, peć na drva i uredno, jedna na drugu, poslagane stolice.

Željko Vujasinović priča nam o lokomotivama, o putnicima, o svijetu željeznice. Sedamsto ljudi iz nekadašnjeg Bosanskog Novog bilo je zaposleno na Unskoj pruzi dok je grad imao 15 hiljada ljudi. Odvodimo ga u Rudice, na njegovu stanicu, nakon silnih godina

Na pustoj stanici gdje sam u dosegu videonadzora, odmah pokraj čekaonice, pokidan je telefonski aparat. Razmišljam o tome kakvi li su sve pozivi nekoć putovali kroz njegovu slušalicu, električnim impulsima do nekog nepoznatog uha s druge strane grada ili svijeta stizale riječi, nekakve, svejedno kakve.

Stanica Blatna, Republika Srpska, rano jutro, treći dan našeg putovanja. Nagledali smo se pruge, naučili imena svih stanica, vidjeli zaboravljene i prošle ljude, upoznali željezničare i uvjerili se u njihovu posvećenost profesiji. Duško Drljača među mlađima je i rijetkim šefovima stanica na Unskoj pruzi, ondje gdje su one uopće u funkciji.

- Ovo je entitetska granica. Tu faktički nema granice - kaže nam uz stisak ruke. - Unazad pet-šest-sedam godina išao je teretni promet - dodaje.

- Što je vaš posao ovdje? - pitam ga.

- Ma ništa - nasmije se - više je to kao čuvarska služba. Smanjen je broj radnika. Vidite, susjedna stanica Rudice je zatvorena.

On radi na toj dionici Unske pruge od 1989., otkako je navršio 18 godina, i još pamti ogroman promet u one dvije-tri prijeratne godine.

- Za jednu noć, prije onog nesretnog rata, u sezoni bi 38 vozova prošlo ovim kolosijekom - otkriva nam.

Završio je u Sarajevu željezničko-tehničku školu. Plaća mu je danas otprilike 700 eura.

- Svi mi idemo na Jadran, uglavnom na odmor - dobaci. - Ovdje bi išla pruga do Splita, Šibenika i Zadra. A u Kninu se može odvajati, to je najkraći put i za Zagreb. To je svega sto kilometara - daje razlog za ponovno pokretanje cijele trase Unske pruge.

Iz malog ureda zatim izlazi jedna omanja figura: Mirko se zove, radio je nekoć u sisačkoj Željezari, veli da je skretničar. I premda danas nema što ili koga skretati, Mirko radi pomoćne poslove oko stanice i pruge, pa tako pokosi travu na proljeće ili poslije velikih toplih kiša.

U Rudicama je 16 godina bio šef stanice – Željko Vujasinović (Foto: Anto Magzan)

Razmišlja li tko o budućnosti radnika sa željeznice? To je zapravo pitanje neodvojivo od onog o budućnosti Unske pruge. Ako je pitati Željka Vujasinovića iz Bosanskog Novog, a danas Novog Grada, pograničnog mjesta uz hrvatsku Općinu Dvor, on je prvi koji bi sjeo u taj vlak i provozao se poslije mnogih godina tom prugom. Započeo je kao prometnik još 1981. godine, školovao se sredinom 1980-ih u Beogradu u višoj saobraćajnoj školi, iz koje se vratio 1988. i još jednu godinu odradio kao prometnik. Zatim je u već spomenutim Rudicama 16 godina bio šef stanice, nadređen tridesetero radnika. Radio je na tom mjestu cijele devedesete. Tih ratnih godina, kaže, tek je šest vlakova prometovalo dnevno. Stanica Rudice bilježila je u to vrijeme veći utovar i istovar robe, uglavnom građevinskog materijala, dok su s nje otpremana uglavnom drva za ogrjev u Banju Luku, koja u ratu nije imala centralno grijanje.

Dobio je stan na željezničkoj stanici, dvosoban. Jednom ga je prodao. Kako je bilo živjeti uz prugu? Čovjek se navikne, kaže, kao u gradu kada ti tramvaj drnda ispod prozora. "U trenucima tišine zapitaš se što nije u redu."

- Do 2005. bio sam u Rudicama i onda su me zvali u sekciju za saobraćajno-transportnu djelatnost da dođem raditi kao transportni kontrolor i kontrolor za sigurnost željezničkog prometa, gdje sam radio do penzije. Željeznicu sam napustio 2018., premda su mi falile još dvije godine radnog staža, pa sam ih odradio u knjigovodstvenom servisu kod supruge u Zagrebu. Sada radim više nego što sam ikada radio - kaže nam Vujasinović, roker po stilu života, gitarist koji vrijeme provodi svirajući i nastupajući.

Priča nam o lokomotivama, parnim i dizelskim, anegdote o putnicima, o svijetu željeznice. Sedamsto ljudi iz nekadašnjeg Bosanskog Novog bilo je zaposleno na Unskoj pruzi dok je grad imao 15 hiljada ljudi. To bi značilo da su brojne obitelji posredno ili neposredno živjele od željeznice. Naposljetku, odvodimo ga u Rudice, na njegovu stanicu, nakon silnih godina.

- Ovdje sam pravio garažu, ovdje mi je bila kupaona, ovdje kancelarije, evo prometni ured, zatvoren - pokazuje nam. Primjećuje okom profesionalca da je utovarno-istovarna rampa zarasla, kao i jedan od četiri kolosijeka.

Julijana se potužila da ni kilo pečenog mesa ljudi ne smiju prenijeti preko granice (Foto: Anto Magzan)

U bifeu "Kod Drage" preko puta stanice mračno je kao u utrobi kita. Ali baš to daje šarm tom svratištu na željeznici. Mjesto za kafanske nostalgičare i noćobdije. Domaćica Julijana, čiji je svekar otvorio spomenuti lokal još 1968., kaže nam da je nekada prolazilo 60 vozova dnevno, pa bi ljudi naručeno – i danas po narudžbi peku odojke i janjetinu – morali ponijeti sa sobom jer ne bi stigli sjesti i pojesti.

- A danas ako jednom u mjesec dana vidimo voz – čudimo se! Obično teretni voz - reče Julijana, otpuhujući dim cigarete.

Jedan mlađi pružni radnik, Željkov poznanik koji nam se pridružio u lokalu, kaže da lopatu, kramp i drugo oruđe za rad na pruzi nose od kuće.

- Nas je bilo 14 prije desetak godina, sad nas je sedmero zaposlenih. Neće nitko da radi, a drugi su otišli vani. Sada je problem da fali radnika - kaže taj pružni radnik.

Julijana nam se potužila da danas ni kilo pečenog mesa ljudi ne smiju prenijeti preko granice, dok su prije nosili – cijelo prase. Tako je jedan njezin gost, zaustavljen na granici, radije pojeo više od kile pečenog mesa pred carinicima, kako ga ne bi morao baciti.

U svijetu u kojem moraš imati dozvolu da preneseš kilogram ili dva pečenog mesa stvari su dovedene do apsurda. To nije samo ekonomski problem. Dozvoljeno je prenijeti samo dvije kutije cigareta, bocu žestokog pića. U pograničnom Dvoru, spominje netko, ne može se kupiti zagrebački sir ni Dukatovo vrhnje, dok je to dostupno u Novom Gradu. Problem je i to prenijeti. Direktive i granice udaljile su ljude jedne od drugih. Sada svatko u svom dvorištu očekuje zimu. Ljudi sa šina: bez pruge ili s prugom.

Prvi dio reportaže pročitajte na ovom linku.

Klikom na naslovnu fotografiju pogledajte sve slike u galeriji.