"Banja je za to da se svijet u njoj ugoji. Muškarci hoće da se osvježe, a žene poljepšaju i dobiju obline, ako su mršave. Zato se neprestano važu i tek poneka, koja nije zadovoljna svojim kilogramima, moli gospođicu uz vagu: 'Izvažite me bolje, ja ne vjerujem da imam samo toliko, jer sam prije kratkog vremena imala više...' A gospođica koja važe, ako je lukava, smiješi se i dodaje po koji kilogram više, onako na pamet, a dama je sva sretna". Ovu zanimljivu sličicu o blagodatima banja – domaćih i svjetskih – objavljuju zagrebačke Novosti u podužoj priči o radostima i zabavama žarkog ljeta u slovenskoj Rogaškoj Slatini, a u spomenutoj je priči još i ovo:
"U deset sati šetalište je puno svijeta. Najviše ima Zagrepčanki i Beograđanki. One daju ton modi. U banju se, poznato je, moraju donijeti različite toalete, da bi se privukla pažnja. Zagrepčanka se odmah pozna: ona je nježna, ružičasto bijela, plavih očiju, koje kao da sanjare i čeznu, i kose plavkaste kao zrelo klasje. Ona voli svijetle, prozračne haljine, ispod kojih se vide obla pleća i ramena, i fine čipke na rublju, koje golicaju pažnju muških gostiju. Beograđanka ima crne, maslinaste oči, u kojima tinja južnjačka strast, vitku siluetu, haljinu pripijenu uz bedra da bi joj se što jače istakla linija. I kad hoda, osjeća se da je svjesna svojih linija, njiše bedrima da bi joj se svi divili.
Muški su gotovo svi uniformisani u ljetna odijela: bijele hlače, plavi kaput i žirardi-šešir. Poneki plavi kaput Zagrepčana unese dekorativnost u zelenilo prirode. A oni su korektni kao i žene – svi traže samo zabavu! Na šetalištu je prijatno kao u velikom gradu, a tko ne voli gužvu šeće usamljenim alejama. Gojazne žene šeću da bi oslabile, a mršave sjede da bi se ugojile... Eh, da je još nešto veći dodatak na skupoću, cijeli gradovi bi imali računa da se presele u banju", kaže na kraju novinarka Novosti.
Iz Berlina je u Beograd stigao neobičan zahtjev: tvrtka "Elag" traži od Jugoslavije povratak dvije stotine vagona što ih je ta tvrtka još davno posudila bivšoj Južnoj željeznici. Željeznička uprava krenula je stoga u potragu za tim vagonima od kojih su neki već dobili jugoslavenske oznake. Riječ je uglavnom o cisternama i vagonima za prijevoz tereta koji su sada u privatnom vlasništvu.
Inače, pitanje vlasništva vagona, tzv. nasljednog vlasništva, usprkos radu brojnih međudržavnih komisija, nikad nije riješeno, pa se računa da se na željezničkim kolosijecima u Jugoslaviji nalazi još najmanje nekoliko hiljada vagona, od kojih su neki sasvim neupotrebljivi i željeznici samo stvaraju silne probleme, jer su njima zatrpani brojni stanični kolosijeci od Ljubljane do Skoplja.
Ništa više nije sigurno, pa ni ona narodna: "Neće grom u koprive!" U okolici Bjeljine, na mjestu zvanom Koprivnjak, od groma je nastradala cijela jedna općinska stručna komisija za premjeravanje zemljišta. U iznenadnom nevremenu grom je, naime, ubio jednog žandara, a još petoricu članova komisije teško ranio.
