Rijetki su oni koji mogu reći, a da to zaista i misle, da im odijevanje ne igra ama baš nikakvu ulogu u životu. Rijetki su i oni koji znaju, ili kojima je bitno, kako su nastali odjevni predmeti koje nose. Međutim, naši sugovornici kažu da se i to mijenja te da kupci sve češće žele imati garanciju da nisu dio globalne modne industrije koja uništava okoliš i eksploatira radnice i radnike. Kao suprotnost, pojavljuje se etična i održiva moda, odnosno proizvodnja odjeće i obuće u boljim uvjetima i uz primjenu ekološki prihvatljivijih materijala.

Ivana Biočina, osnivačica Instituta za održivu modu, dobar je dio svog života znala što nosi, a još kao tinejdžerica sama je izrađivala vlastitu odjeću. Modom se nastavila teorijski baviti kroz studij tekstilne tehnologije i inženjerstva, napisala je i nekoliko knjiga, da bi počekom ove godine, osnivanjem Instituta, spojila teoriju i praksu posvećenu održivoj modi.

- Institut održive mode promatram kao neki hibrid, bavim se proizvodnjom održivih odjevnih predmeta, ali i edukacijom i širenjem ideje održive mode - objašnjava nam Biočina i dodaje da to nije tipični modni brend, a ni institut u pravom smislu te riječi.

- Tako sam ga nazvala upravo zbog iskustva koje je raznoliko i da se odmah zna da nisam klasični proizvođač, već da imam i druge ciljeve i namjere.

Nakon nešto više od pola godine rada, Ivana Biočina kaže da je oduševljena pozitivnim reakcijama.

- Sve to ukazuje na ono što sam vidjela i iščitala ranije, a to je da je industrija u velikim problemima i da dolazi do promjene generacije, promjene razmišljanja - dodaje ona.

Prije šest godina, dok je još pisala knjigu "Tiranija mode", održiva moda bila je tema s margine. Sada je, u neku ruku, to postalo i trend.

Biočina je zagrebačku vrevu zamijenila puno manjim gradom, Koprivnicom, a jedan od materijala koje koristi za izradu odjeće je takozvani stoljetni podravski lan. Ostatak predmeta izrađuje od "najkvalitetnijeg organskog pamuka koji se može naći u Europi", pri čemu joj je važno ne samo da je proizvođač certificiran, nego i da zna gdje je sirovina proizvedena, tkana i bojadisana. Tu je i upcycling ili prenamjena odjevnih predmeta. Trenutno je zadovoljna s odabirom materijala, ali upozorava da uvijek treba stremiti prema još većoj održivosti. Iako svaki odjevni predmet ima svoju priču, njene kupce posebno je zaintrigirala odjeća žarkocrvene boje.

Ivana Biočina

- Nešto je u njoj, žene su lude za tom crvenom. Mislim da bih mogla samo s crvenom raditi i to bi bilo unaprijed rasprodano, ali, naravno, to nije cilj - kaže ona i pojašnjava da se ne radi o tkanini koju sama radi niti o prirodnom bojadisanju, već o ekološkom bojilu.

Ljudi zaboravljaju da imaju veliku moć i da kupnjom predmeta danas određuju kako će određena industrija izgledati sutra – kaže Ivana Biočina, osnivačica Instituta za održivu modu

Savršene, jake boje tkanine na kakve smo navikli mogu se zasad dobiti samo kroz kemijske procese, dok prirodne boje nisu jednolične, mijenjaju se "kroz nošenje, u doticaju sa svjetlošću, sa zrakom, kroz život", objašnjava nam dizajnerica.

Povratak prirodi važan je dio priče Instituta za održivu modu, ali Ivana Biočina ističe još jednu važnu crtu – osnaživanje žena, jer u tekstilnoj i modnoj industriji žene sudjeluju i kao proizvođačice i kao potrošačice. Ona stoga želi vratiti "snagu i ljepotu toj industriji koju se neopravdano promatra kao nešto površno i tmurno", upravo zbog načina proizvodnje dominantnog konkurenta održivoj modi – industrije brze mode. Iako veliki modni brendovi imaju snažan utjecaj, Biočina ističe da "ljudi zaboravljaju da imaju veliku moć i da kupovanjem predmeta danas određuju kako će ta industrija izgledati sutra".

Brzu modu karakterizira rapidno mijenjanje trendova i proizvodnja odjeće koja oponaša visoku modu viđenu na modnim pistama, uz znatno niže cijene i lošiju kvalitetu. Tako su tekstilni giganti odustali od klasičnih kolekcija vezanih uz promjene godišnjih doba jesen/zima i proljeće/ljeto, te se u dućanima unutar ta dva perioda lansira još nekoliko kolekcija. Blještave i šarene krpice, međutim, prošivene su teškim i debelo potplaćenim radom tekstilnih radnica u zemljama trećeg svijeta. Slične uvjete imaju i radnice na europskoj periferiji, primjerice u Sjevernoj Makedoniji, Srbiji ili Ukrajini. Stoga ako na etiketi zamijetite oznaku Made in Europe, ne trebate se previše radovati činjenici da vašu majicu nisu šivale eksploatirane radnice iz Bangladeša.

Prema nekim procjenama, modna industrija čini do deset posto globalnog onečišćenja, stvarajući 92 milijuna tona tekstilnog otpada i trošeći 1,5 bilijuna litara vode godišnje te doprinoseći zagađenju oceana mikroplastikom s približno 190.000 tona.

Lea Vene, istraživačica pri Centru za istraživanje mode i odijevanja i predavačica na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu, smatra da brzu modu ne možemo gledati van kapitalističkog načina proizvodnje i da preko te industrije "možemo najbolje vidjeti koji je efekt kapitalizma u svakodnevici".

- Zaista nema osobe koja na neki način ne participira u tom procesu. Ono što brzu modu dodatno čini problematičnom je upravo ideja dostupnosti, tj. svedostupnosti, način na koji ona cirkulira u svakodnevici, način na koji nas ona, takoreći, zavodi. Tu dolazi do sprege kapitalističkog mišljenja i žudnje. Ta žudnja, koja je u osnovi modnog sistema, unutar tog sustava se dodatno podupire - kaže nam Vene.

Lea Vene

Iako zamjećuje trendove i određene korake prema održivosti, napominje da se još nije dogodio ozbiljni pomak u pristupu modi, te da brendovi, uz koje se najčešće i vezuje pojam brze mode, kao što su Zara, Mango, H&M, kroz određene strategije čine neku vrstu greenwashinga, odnosno uvjeravanja kupaca o vlastitoj ekološkoj odgovornosti. Primjerice, španjolski modni brend Zara 2019. uveo je Join life etikete. Kako se navodi na njima, riječ je o predmetima "proizvedenima postupcima i sirovinama koji nam pomažu u smanjenju našeg utjecaja na okoliš". Cilj kompanije je da do sljedeće godine 50 posto proizvoda bude u skladu s takvim standardima. Vene kaže da brendovi na takav način često peru vlastite ruke, "a da mi momentalno imamo osjećaj da se nešto radi po tom pitanju". Uočava i da mediji još uvijek uglavnom pogoduju velikim modnim brendovima te da se o onome što je u pozadini malo izvještava. Savjet koji se nerijetko nudi običnim ljudima u borbi protiv okrutne modne industrije je kupovina rabljene odjeće ili second hand. Međutim, Vene upozorava da ona ima svoje pozitivne i negativne strane.

- To je isto biznis. Roba koja bi zapravo trebala funkcionirati kao donacija u nekom trenu prelazi u robu koja ima određenu vrijednost, počinje se s njom trgovati na kile - kaže, ali dodaje da je pozitivna odlika kupovine rabljene robe produženje životnog vijeka odjevnog predmeta.

Unazad desetak godina tržište second handa procvjetalo je i kod nas, no Lea Vene zamjećuje da to nije nužno odraz trenda, već da treba uzeti u obzir i druge razloge, primjerice socio-ekonomske. A kad već govorimo o financijskoj moći potrošača, održiva moda nije uvijek pristupačna svima.

Nažalost, održiva moda nije financijski prihvatljiva za većinu stanovništva – ističe Lea Vene, istraživačica pri Centru za istraživanje mode i odijevanja

- Sustav nije takav da si svatko može priuštiti održiv način života. Nažalost, održiva moda i dalje nije financijski prihvatljiva za 90 posto stanovništva - objašnjava ona i zaključuje da brza moda nije toliko dugo prisutna u povijesti odijevanja, te da neće ni tako skoro postati stvar prošlosti.

- Međutim, možemo se okrenuti mikropraksama. Možda zvuči malo nostalgično, ali samo da se vratimo na princip održavanja odjevnih predmeta, da s njima stvaramo neku vrstu veze koja nije samo "Ah, ovo mi treba za ovaj outfit", nego da postoji neka vrsta bliskosti, da oni imaju neko značenje i da se držimo praksi krpanja, popravljanja, čuvanja odjeće - savjetuje Vene.

Prije nego što su krenuli u proizvodnju ekoloških tenisica, braća Domagoj i Hrvoje Boljar iz Duge Rese su na vlastite oči vidjeli što se događa iza pozornice brze mode. Kao rezultat takvog osvješćivanja, prije dvije godine osnovali su brend MIRET, s ciljem stvaranja eko tenisica izrađenih od 97 posto prirodnih materijala. Glavni materijali za izradu MIRET tenisica su konoplja i novozelandska vuna certificirana strogim ekološkim certifikatima. Usto se u tenisicama nalaze kenaf, pluto, drvo, kukuruz, juta, eukaliptus i kaučuk. Domagoj Boljar nam kaže da je u cijelom procesu nabava materijala bila najzahtjevnija. Uz financijski teret, trebalo je pronaći odgovarajuće dobavljače i pritom izbjeći greenwashing.

- Zbog nedostatka standarda je vrlo teško otkriti tko govori istinu i kako uopće utvrditi što održivost jest. Je li to visoka kvaliteta, jesu to prirodni materijali, je li to ugljična neutralnost, je li to regionalna potrošnja i proizvodnja… - objašnjava.

Hrvoje i Domagoj Boljar (Foto: Domagoj Blažević)

MIRET tenisice mogu se kupiti preko internetske trgovine, a prodaju se širom Europe. Boljar kaže da Hrvatska čini jako velik udio u prodaji što je iznenađujuće, dodaje, jer njihove tenisice nisu jeftine. Stavljajući ekološki utjecaj na prvo mjesto, a nakon toga trajnost, jer "da bi nešto bilo održivo, mora biti barem jednako trajno kao ono što mijenjamo", ipak pokušavaju ne zanemariti ni estetiku.

- Najveći izazov je dizajn jer nam materijali koje koristimo zadaju velika ograničenja. U konačnici, ljudi kupuju odjevne predmete prvenstveno zbog udobnosti, trajnosti i estetike, a onda sekundarno zbog ekologije. Ono što smo htjeli pokazati je da održivost može biti seksi i šarena - naglašava on.

Domagoj Boljar nam je objasnio da su od pokojnog oca naslijedili tvornicu obuće te su tako upoznali industriju, putovali po svijetu, posjećivali kožare i ostale proizvođače. Naučili su kako se obuća razvija i kako se stvara novi model, a pritom su surađivali s globalnim luksuznim brendovima.

- Bili smo duboko u industriji, ali vrlo rano je moj brat, koji je imao priliku posjećivati proizvođače materijala i vidjeti kako ta proizvodnja izgleda, uvidio da je riječ o branši u kojoj postoji strašan ekološki problem o kojem se uopće ne priča. Vidio je kako se koža štavi teškim metalima koji imaju negativan utjecaj na ljude, prirodu, kako su gotovo svi materijali nastali od nafte - prisjeća se Boljar.

S obzirom na to da se radilo o 2013., o održivoj modi nije bilo puno govora, no braća su sve intenzivnije razmišljala o njoj. Godine 2018. dogodio im se veliki pad narudžbi i broja klijenata, a Boljar kaže da je to u neku ruku bio skriveni blagoslov i dodatna motivacija za promjenu. U međuvremenu su ekologija i održiva moda postale tema.

- Svijest o klimatskim promjenama i potrebi za redefiniranjem mode se naglo promijenila. Naš projekt je u startu, u momentu kad smo ga počeli zamišljati, bio ispred svog vremena. Sad je jednostavno došao taj trenutak u kojem je proradila i svijest ljudi - zaključuje Domagoj Boljar.

 

Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma