Dva tjedna nakon pobjede hrvatske vojske u operaciji Oluja početkom augusta 1995. godine, kojom je faktički okončan rat u Hrvatskoj, predsjednik Franjo Tuđman okupio je državne dužnosnike u Predsjedničkim dvorima u Zagrebu kako bi razgovarali o njegovim sljedećim političkim potezima i novoj strategiji u promoviranju Hrvatske demokratske zajednice.

"Gospodo, htio sam da malo porazgovaramo prije svega o promidžbenoj usmjerenosti i s obzirom na kapitalizaciju Oluje i svega ovog", rekao je Tuđman otvarajući sjednicu.

Također je najavio da će se uskoro ponovno otvoriti željeznička pruga Zagreb-Split koja je bila zatvorena tokom rata 1991-1995. jer su dio hrvatske teritorije kontrolirali srpski pobunjenici, uz pomoć Jugoslavenske narodne armije i srpskih paravojnih formacija.

Tuđman je svojim kolegama rekao da želi da ponovno otvaranje ima "politički značaj".

Tuđman je u Kninu rekao da su nakon operacije Oluja Srbi "nestali za dva, tri dana kao da ih nikada nije ni bilo" te da "nisu imali vremena da pokupe ni svoje prljave pare, devize niti gaće"

"Po mom mišljenju, taj vlak treba poći od Zagreba, ispraćen od Zagreba, na nekim mjestima dočekan, a u Splitu dočekan sa feštom, mitingom i tako dalje", rekao je Tuđman, stoji u transkriptima sa sastanka do kojih je došao Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, koji su korišteni na suđenju hrvatskim ratnim generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku.

Kako je Tuđman predvidio, ponovno svečano otvaranje željeznice održano je 26. augusta kada su on i drugi visoki gosti krenuli, kako ga je on nazvao, Vlakom slobode iz Zagreba na sjeveru do Splita na jugu.

Vlak slobode se usput zaustavio na nekoliko mjesta kako bi Tuđman slavio svoju pobjedu, hvalio HV što je oslobodila teritoriju od srpskih pobunjeničkih snaga tokom operacije Oluja i obećao ekonomski prosperitet Hrvatske koja je bila razorena ratom.

Hrvatski politički analitičar Žarko Puhovski kaže da se radilo o trijumfalističkom pohodu i uspoređuje ga s drevnom rimskom tradicijom održavanja ceremonije kojom su se proslavljali vojni uspjesi "kojom je trebalo povezati vodstvo s narodom u osjećaju trijumfa nad poraženim protivnikom".

No osim riječi ushićenja, u Tuđmanovim izjavama bilo je i oštrih riječi za poražene Srbe. Dan prije nego je Vlak slobode započeo svoje putovanje, stariji srpski civili također su ubijani tokom operacija čišćenja specijalnih jedinica policije za koje su vlasti tvrdile da je njihov zadatak ugušiti preostali oružani otpor.

Operacijom Oluja, koja je započela 4. augusta 1995. godine, hrvatske snage su razbile Republiku Srpsku Krajinu, koju su pobunjeni Srbi proglasili na dijelu hrvatske teritorije 1991. godine, iako je Zagreb prije toga proglasio neovisnost.

Umjesto kao na ljude čija bi prava bila zagarantirana, na Srbe se gledalo kao na "karcinom koji se širio Hrvatskom, koji je ugrožavao Hrvatsku i njenu opstojnost", navodi Tihomir Ponoš

Svake godine se obljetnica Oluje u Hrvatskoj slavi kao ključna pobjeda i kao ključni faktor koji je osigurao postojanje samostalne države.

Međutim, u nizu napada tokom i nakon operacije ubijeno je više od 600 uglavnom starijih srpskih civila, kažu podaci Hrvatskog helsinškog odbora. Oko 200 tisuća srpskih izbjeglica napustilo je oslobođenu teritoriju.

No Hrvati su bili euforični, a Tihomir Ponoš, historičar i istraživač koji radi u Arhivu Srba u Hrvatskoj, ističe da je Tuđmanovo putovanje Vlakom moglo imati i precizniji naziv da su ga vlasti nazvale Vlakom pobjede "jer on je doista (...) simbolizirao pobjedu Hrvatske u augustu 1995.".

Tuđman i ostali putnici ukrcali su se na vlak u Zagrebu 26. augusta oko osam sati. U vagonima vlaka, njih dvadesetak, bili su državni dužnosnici i vođe političkih stranaka, Hrvati povratnici koji su u ratu bili raseljeni, biznismeni, javne ličnosti i velika grupa reportera. Prema planovima vlak se tog dana trebao zaustaviti u Karlovcu, Gospiću, Kninu i Splitu.

"U tom trenutku se tada htjelo, ne simbolički, nego stvarno pokazati da su kontinentalna Hrvatska i Dalmacija ponovno spojene", objašnjava Ponoš.

U govoru na zagrebačkoj željezničkoj stanici, prije polaska Vlaka, Tuđman je pozvao ministra prometa i državno poduzeće Hrvatske željeznice da hrvatskim penzionerima omoguće besplatne vozne karte.

(Foto: Igor Vujčić/BIRN)

"Neka vide i neka pogledaju tu razorenu, ali i lijepu Hrvatsku. Neka idu na hrvatsko more na koje su se (tokom rata, op.a) bojali dolaziti strani turisti, ali će od iduće godine sasvim sigurno nagrnuti iz čitave Europe i iz čitavog svijeta", rekao je Tuđman pred okupljenim građanima.

Tada se smatralo da je cijena karte za vožnju Vlakom slobode opravdano visoka jer se novac donirao djeci vojnika poginulih u ratu. Tokom putovanja održana je i dobrotvorna aukcija slika poznatih hrvatskih slikara. Goste su zabavljali slavonski tamburaši i dalmatinske klape. Rutom su letjeli helikopteri i borbeni avioni, a prema riječima novinara Vjesnika, koji je putovao vlakom, "svi smo se putnici osjećali sigurno".

Ponoš kaže da je putovanje prikazano kao simbol ponovnog ujedinjenja teritorija i ekonomske reintegracije te najava ekonomskog uspona "kojeg mi doduše u sljedećim godinama baš i nismo doživjeli".

Tuđman je najavio da će preostali dijelovi teritorija Hrvatske pod kontrolom srpskih pobunjenika i Vukovar također biti vraćeni. Vjesnik je objavio da Vlak slobode "vraća život, nadu i optimizam". No neki su promatrači već tada istaknuli da on jasno pokazuje kako neki hrvatski građani, posebno Srbi koji su živjeli na području koje je oduzeto pobunjenicima tokom operacije Oluja, nisu dobrodošli u poslijeratno društvo.

Puhovski je rekao da je "trijumfalističko" putovanje trebalo pokazati da u Hrvatskoj nije ostalo više "neprijatelja". Prisjeća se da je Tuđman u svojim govorima duž rute povremeno izjavljivao da "pobjednici moraju razumjeti ograničenja svoje pobjede", ali da ga je u nekoliko navrata "ponijela atmosfera pa su se čule i doista ružne riječi na račun pobijeđenih, s elementima mržnje".

Žarko Puhovski (Foto: Goran Stanzl/PIXSELL) 

Na svojoj prvoj točki stajanja u Karlovcu, gdje su stanovnici grada pripremili svečani doček, Tuđman je izjavio da su srpske izbjeglice "dobrovoljno" odlučile da napuste Hrvatsku nakon operacije Oluja, iako su, kako je rekao, njihova ljudska prava zagarantirana. "Neka im je sretan put", poručio je on, uz aplauz prisutnih.

Treća stanica na putovanju bio je Knin. To je bilo posebno simbolično jer je ovaj grad bio uporište srpskih pobunjenika sve do Oluje. Knin je bio poznat i kao glavni grad srednjovjekovne Kraljevine Hrvatske, što je Tuđman naglasio u svom govoru. "Knin je bio glavni grad Kraljevine Hrvatske (...) sve do 1522. godine, dok ga nisu osvojili turski osmanlijski osvajači i dok zajedno s njima nisu došli i oni koji su do jučer bili u tom našem hrvatskom Kninu. Ali danas, to je hrvatski Knin i nikada više nema povratka na ono što je bilo, da nam usred Hrvatske šire rak koji je razarao hrvatsko nacionalno biće", rekao je on okupljenima.

Dodao je da su nakon operacije Oluja Srbi koji su živjeli u Kninu "nestali za dva, tri dana kao da ih nikada nije ni bilo" te da "nisu imali vremena da pokupe ni svoje prljave pare, devize niti gaće".

Na početku operacije Oluja, 4. augusta 1995., Tuđman je pozvao hrvatske Srbe koji su živjeli u područjima pod kontrolom pobunjenika, a "koji nisu aktivno sudjelovali u pobuni", da ostanu kod svojih kuća i "bez bojazni za svoj život i svoju imovinu dočekaju hrvatsku vlast, uz jamstvo da će im se dati sva građanska prava".

No Ponoš naglašava da je Tuđmanov govor u Kninu pokazao kako hrvatske Srbe ovakva obećanja vjerojatno nisu uvjerila. Umjesto kao na ljude čija bi prava bila zagarantirana, na njih se gledalo kao na "karcinom koji se širio Hrvatskom, koji je ugrožavao Hrvatsku i njenu opstojnost", navodi on. Ponoš dodaje i da je upitno jesu li Srbi mogli čuti prvu Tuđmanovu poruku jer je emitirana putem hrvatskih medija.

Puhovski smatra da je Tuđman uputio ovaj poziv Srbima kako bi se izbjegle kritike međunarodne zajednice. Tek kasnije, 1997. i 1998., hrvatske vlasti počele su govoriti o mogućem povratku srpskih izbjeglica, ali su se od početka ponašale "kao da je po sebi jasno da se ti ljudi više neće vratiti". Zbog toga su Hrvati slobodno "pohrlili" da uzurpiraju imovinu srpskih izbjeglica, naglašava Puhovski.

Tihomir Ponoš (Foto: Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL)

Ponoš ističe da se o pitanju 200 tisuća Srba koji su pobjegli iz zemlje malo raspravljalo nakon pobjede.

"Takva pitanja nisu baš bila tada postavljana ili, ako ih je netko postavljao, nije baš bio pretjerano primijećen u javnosti. I ako bi bio primijećen, onda bi vjerojatno bio proglašavan za neprijatelja i tako nešto”, objašnjava on.

Putovanje Vlakom slobode i govore koje je Tuđman održao u mjestima gdje se vlak zaustavljao duž svoje rute ispitivao je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju na suđenju Gotovini, Markaču i Čermaku, koji su bili optužni za navodno učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu u okviru kojeg su tokom operacije Oluja počinjeni zločini protiv čovječnosti nad Srbima. Sudsko vijeće Haškog tribunala primijetilo je da mnogi Tuđmanovi govori, uključujući one u Karlovcu i Kninu 26. augusta 1995. godine, "imaju izvjesnu, premda ograničenu važnost za ocjenjivanje Tuđmanove politike prema srpskoj manjini u Hrvatskoj". Tribunal je također naveo da je u vrijeme Tuđmanovog govora u Kninu operacija Oluja bila završena, ali da su hrvatske vojne snage i specijalne policijske jedinice i dalje bile aktivne, posebno na području Krajine, provodeći operacije čišćenja.

"Nadalje, srpsko civilno stanovništvo Krajine ostalo je na meti tih snaga. Kako je Raspravno vijeće konstatiralo u poglavljima 4 i 5, tokom čitavog augusta i septembra 1995. hrvatske vojne snage i Specijalna policija nad srpskim su civilima u Krajini počinile velik broj ubojstava, nehumanih djela, djela okrutnog postupanja te djela uništavanja imovine i pljačkanja", kaže se u prvostupanjskoj presudi.

Hrvatski generali bili su optuženi za planiranje, organiziranje ili sudjelovanje u ubojstvima, progonima, deportacijama i uništavanju imovine s ciljem "trajnog uklanjanja srpskog stanovništva iz regije Krajine". Prvostupanjskom presudom Gotovina i Markač su osuđeni, dok je Čermak oslobođen optužbi. Osuđujuća presuda generalima je u žalbenom postupku promijenjena u oslobađajuću.

Među zločinima koje je Tribunal ispitivao bio je i incident u zaseoku Grubori kod Knina, 25. augusta 1995. godine, samo dan prije prolaska Vlaka slobode u blizini ovog mjesta, kada su specijalne policijske snage ubile šest starijih srpskih civila, od kojih je najstariji imao oko 80 godina.

¸"Pripremajući se za putovanje predsjednika Tuđmana vlakom (...) Ministarstvo unutarnjih poslova i Ministarstvo obrane Republike Hrvatske izveli su zajedničku sigurnosnu akciju pod nazivom Knin 95", kaže se u prvostupanjskoj presudi. Evidencija Haškog tribunala pokazuje da je 23. augusta, nekoliko dana prije nego je Vlak slobode krenuo svojom rutom, hrvatski ministar unutarnjih poslova Ivan Jarnjak donio odluku o pokretanju operacije Knin 95 kako bi se stvorili "što optimalniji sigurnosni uvjeti na ukupnom području" za Tuđmanovo putovanje, jer je ono bilo od "izuzetnog značaja (...) za međunarodni ugled Republike Hrvatske, njenu prometnu povezanost i gospodarski razvitak".

"Ono se obavlja u vrlo složenim sigurnosnim uvjetima imajući u vidu da oko dvije trećine trase prolazi kroz donedavno okupirana područja RH, a napose da se u nekim dijelovima oslobođenog teritorija još uvijek nalaze razbijeni ostaci četničkih paravojnih terorističkih skupina", pisao je Jarnjak policijskim zvaničnicima. "Također su na tom području prisutni i predstavnici stranih sredstava izvještavanja koji tendenciozno pišu o rezultatima akcije Oluja", dodao je on.

Stjepan Žinić, instruktor specijalističke obuke u specijalnoj policijskoj jedinici Lučko, svjedočio je da je ta jedinica 25. augusta 1995. godine sudjelovala u operacijama "čišćenja" radi obezbjeđivanja sigurnog prolaska Vlaka slobode na području oko Grubora. Haški sud je zaključio da je nakon ubistava starijih Srba u Gruborima izmišljena priča da su se antiterorističke jedinice hrvatske policije sukobile sa srpskim borcima. Međutim, nitko nikada nije osuđen za zločine u ovom mjestu. Vrhovni sud Hrvatske je 2019. potvrdio presudu kojom su bivši policajci, pripadnici antiterorističke jedinice Lučko Frano Drljo i Božo Krajina, oslobođeni optužbi za ratni zločin u Gruborima zbog nedostatka dokaza. Sud je naveo da je postojao čvrst zavjet šutnje među pripadnicima jedinice Lučko te da su neki od njih dali lažne izvještaje o operaciji, uključujući i izvještaj o navodnom oružanom otporu srpskih trupa koje su ostale ondje.

Ponoš napominje da, iako je ratni zločin u Gruborima povezan s Vlakom slobode, on nije bio jedini takav incident nakon operacije Oluja. "Slični usporedivi zločini nad srpskim civilima, vrlo često starim ljudima, događali su se i prije i poslije toga", rekao je on.

Tuđman je Vlak slobode smatrao uspjehom, rekavši za Slobodnu Dalmaciju kako on nudi "dokaz da je hrvatska sloboda definitivno učvršćena u tome smislu da je više nitko ne može ugroziti s hrvatskoga područja kao što je to bilo iz Knina".

U junu 1997. Tuđman je organizirao slično putovanje od Zagreba do Vukovara nakon što je postignut dogovor o postupnoj reintegraciji područja Istočne Slavonije. Svoju drugu ekskurziju vlakom nazvao je Vlak mira, a u prisustvu zvaničnika UN-a ovog puta je svoje trijumfalne izjave ublažio retorikom mirnog suživota.

 

Tekst je objavljen na portalu "Balkan Insight" BIRN-a (Balkanske istraživačke regionalne mreže), 5. kolovoza 2021.