Dalmacija je kulturološki svakako najheterogeniji prostor u Hrvatskoj, vjerojatno i u bivšoj Jugoslaviji, pa onda, bit će, čak i na Balkanskom poluotoku. Dalmatinska regija sa svojim je signumom Triplex Confinium mrjestilište je više religija i rasadnik jezika i pisama koji jadransku mapu zapadnog Balkana čine iznimno dinamičnom.
U Dalmaciji premrežavaju se kršćanstvo i islam – i katolicizam i pravoslavlje i protestantizam – u uzmorskom dijelu i na otocima govori se čakavskim jezikom, a u kontinentu štokavskim, dok na istom tom prostoru bilježi se baština na latinici i ćirilici, uz svjedočanstva kako je ovdje bila kurentna i glagoljica.
Treba li podsjećati kako morlačko zabrđe njeguje disonantnu gangu i šijavicu u intervalu muzičke sekunde, a da maritimni litoral preferira konsonantnu tercu u vidu umilnoga dvoglasa iz dalmatinske klapske pjesme? Naslage prošlosti ogledaju se i u obiteljskim prezimenima, razvedenom leksiku i naslijeđenim jelima, iz čega se iščitavaju palimpsestne testimonijance sviju onih što su ovuda projahali i propješačili, i doplovili, utiskujući u svedalmatinski hereditet biljegove slavenskoga postanja, turskog predznaka i mletačkih tradicija. Dalmacija, baš kao i more: sve kupi u se… I obogaćuje se time, zadržavši i usisavši najbolje i najljepše od svega.
Pa se onda u njoj, Dalmaciji, i mogao ostvariti jedan onakav glas, kakvim će poviknuti i uspomoć kojega će u tkivo ovdašnjega zapamćenja udjenuti urez toliko drugačiji i različit od dominantnih tendencija, a to je gromki glas pisca Vojina Jelića. Srbin po etnicitetu i pravoslavac po religijskom otisku, ovaj je ustrajni i neumorni pregalac čitavog života pisao jednu te istu knjigu, svaki put pod tobože izmijenjenim naslovom preispitujući i prezentirajući ono nešto što bi se, pod zajedničkim nazivnikom, moglo nazvati srpskim pitanjem u Hrvatskoj.
I dobro je da se na takav jedan izazov ovako darovit i vrijedan pisac bio odlučio, a još je bolje da je u to ime stvorio roman "Pobožni đavo" (1975.) kojemu, evo, baš se navršilo pola vijeka otkako je bio odzvonio u domaćoj nam književnosti.
Kad se pojavio, roman "Pobožni đavo" nije ostao neprimijećen. Uživajući reputaciju nepotkupljivoga kritičara nesklonog čestim pohvalama, Igor Mandić ipak je bio napisao, bez ikakve kočnice, oduševljeni panegirik
Odazvati se zovu takvog iskušenja Vojin Jelić bio je ponukan grančicom sa svojega obiteljskog stabla. Rođen je u Kninu dneva 27. studenog 1921., u zavičaju koji je dobrano ispremiješan i srpskim i hrvatskim življem te gdje oba naroda u svojim ljetopisima imaju zavedeno prezime – Jelić. Srbi će ga izgovarati s kratkim, silaznim akcentom na prvom slogu, dok će mu Hrvati na istoj silabi nanijeti dugi, uzlazni naglasak. Po tome će se razlikovati.
Iako, na tim distinkcijama puk neće preveć gubiti ni vremena ni htijenja za razdiobom, nego će vjekovima i decenijama susjedi i komšije graditi mostove čestitajući jedni drugima Božiće i slave, Uskrse i Vaskrse, množeći time prilike za družbu i blizinu. U koju god knjigu Vojina Jelića da namjernik uniđe, dočekat će ga dobrosusjedsko gostoprimstvo koje će jedni, možda, zvati ekumenizmom, a drugi bratstvom i jedinstvom… Kad su družba i blizina važni da se među ljudima zbudu, nije baš nešto bitno je li čeljad vjerujuća ili pak ne.
Kao rođeni Kninjanin, Vojin Jelić sjašio je do gravitirajućeg mu Šibenika po potvrdu o gimnazijskoj maturaciji. I taman što je bio nakrcao na pleća dvije decenije života, Drugi svjetski rat skršivši mu momaštvo nadvio se ponad rodne kuće njegove i domovine oko nje. Umjesto lapiša i upisa na fakultet uzeo je u ruke pušku i otišao u rat, u partizane.
Srećom, dočekao je živ svršetak mundijalne gvere i poza dospijećem puškaranja 1945. godine otišao na studij šumarstva u Prag. Kad su se na našem prostoru upravo bili rađali budući praški studenti filmske umjetnosti, koji će kasnije obilježiti jugoslavensko stvaralaštvo i hrvatskoga i srpskoga krila, Vojin Jelić napušta grad na Vltavi i studije svršava u Zagrebu.
Paralelno bivajući prosvjetnim djelatnikom u Zaprešiću i urednikom niza časopisa, gradio je i karijeru pisca. Okušao se u više žanrova od feljtona i eseja preko pjesničkog izraza do pripovijetke, naznačivši proznu vrstu kao primarno sredstvo vlastite književne legitimacije. Vazda prikovan za ambijent iz kojega je ponikao, slike u njegovim pripovjedačkim javljanjima nosit će na sebi osjetni samar ishodišnog indigenata. Neće biti ni slučajno ni iznenađujuće što će motivi u njegovim radovima počivati na folklornim elementima iz kolektivnoga komšiluka, niti će prepast izazivati odrješito mu autorsko opredjeljenje za uporabu najužeg asortimana jezične građe koja je izlučena iz idioma pripadajuće mu organske zajednice.
A ta će jezična specifičnost i izdvojiti Vojina Jelića iz zdruga kolegâ proizašlih iz iste partizanske uniforme i zajedničke socrealističke izbe. On će biti među onima što će remetiti i rušiti te dirigirane umjetničke tendencije i svrstati se u kolonu onih koji će uzeti za cilj otvaranje prostranstava za zamahe modernijega romansijerskog izražavanja. Objavit će i knjigu "Ni brige te sivi tiću", već 1952. godine, u kojoj će dokumentirano demontirati zvjerstva četničkog pokreta i dati kritički sud o zlu unutar vlastitog naroda.
Pišući roman "Pobožni đavo" Vojin Jelić gradio je relej za opću uvezanost i, čineći ga, istodobno postavljao i na najpodatnije mjesto otkuda je mogao mirom i mjerom destilirane ljudskosti emitirati pacifističke ideje zajedničkosti i istovjetnosti među ljudima. Uzeo je za protagonista sina pravoslavnog popa, a ritam romanu udarit će upravo rečenica: "Jer, budala, preživjeh rat i sada neprestano i uzaludno gonetam:
Dokle sam pali anđeo a dokle pobožni đavo; kao da to nije ista sudbina i svaka boja života i trajanja." Rasap između vjere i sumnje mladoga čovjeka – vrlo vjerno opisanoga i kao raspadljivog ljudskog bića i kao rastočenog čovjeka kojega izjeda kiselina struje svijesti! – najbolji je mamac štilcu ovog napisa za preobrazbu u čitatelja samoga romana, pa detalje fabule i polituru raspleta na ovom mjestu dobrohotno valja ispustiti.
Kad se pojavio, roman "Pobožni đavo" nije ostao neprimijećen. Uživajući reputaciju nepotkupljivoga kritičara nesklonog čestim pohvalama, Igor Mandić ipak je bio napisao, bez ikakve kočnice, oduševljeni panegirik. Znakovit je njegov zaključni pasus: "'Pobožni đavo' uistinu je kompleksno djelo. Dinamika Jelićeve sumnje svestrano je djelotvorna, jer ustaje protivu 'propovijedi' i 'posipanja pepelom' na bilo kojoj strani. No, stilski i kompozicijski ovo je čudna, neobična knjiga: ona je sva užarena od unutrašnjih previranja tog Jelićeva studenta, 'burevjesnika, i ratnika, i slobodnomislioca i slobodnostrijelca', tako da se teško probijati kroz magmu njegovih sumnji.
To više, što Jelić svoju formalno kratku fabulu okrupnjava bujnim metaforama, pišući u povišenom tonu, neprestano na rubu usklika, svađe, molitve, mitinga… Ideološko-religijska razmatranja Jelić zasiplje beskrajnim brojanicama citata, narodnih bajalica, novo skrojenih pjesmica, budnica, stvarajući kolaž dojmljive raspjevanosti. To nije proza u standardnom smislu, nego nekakva kamovska simfonija skladana od suzvučja kamena, groblja, krvi, noža, evanđelja, genetike, grijeha, praznovjerja, politike, zavičaja, molitve, nacionalnih razdora, sumnje…
Dakle, prestupajući granice pukoga folklorizma i deskriptivnosti, Jelić ovom knjigom ponavlja svoje prijašnje visoke domete i mislim da bi se moglo utvrditi kako je po svojoj originalnosti i jedinstvenosti unutrašnje cjeline, 'Pobožni đavo', uz roman 'Anđeli lijepo pjevaju' (1953.), najsnažnije ostvarenje kojim on oplođuje našu suvremenu prozu" (Vjesnik", 6./7. srpnja 1975.).
Kome je god stalo bilo do dijagnostičke kritičke introspekcije, bilo do fotorobotskog psihološkog autoportreta, Jelićev "Pobožni đavo" mogao bi se pokazati kao odličan kurativan tretman na putu k duhovnom izlječenju ili fizičkom ozdravljenju. Duhovno i tjelesno u čovjeku, ionako, blizu su baš kao i softver i hardver u računarskoj galaksiji. Tragalački lik iz romana, sin popa koji je pun skepse i nedoumica, kao idealni naš deputat i zastupnik, sumnjalo i oklijevalo, može umjesto nas ispuniti i zadaću života, pa bila to i utjeha. Fikcija za to i služi. Pa makar, nekad, i kao placebo. Navikli smo, i pristali, i na gore.
