Kad bi se na današnjem prostoru što mu tepamo prišvarkom Regija – a što u naravi prezentira područje na kojem se prostirala pokojna SFRJ – htjela odrediti sveobuhvatna kulturološka, kulturolika ili kulturoidna egida, nekovrsni zajednički nazivnik što je po svojem postanju pripadajuć i priljepčiv svima, zacijelo bi se kao signum tom znamenu plebiscitarnim konsenzusom iskristaliziralo ime – Igora Mandića. Nesmotreni slučajni nepažljivac iliti nehotični nehajnik iz svega bi izlučio i nekakvu magmu jugoslavenstva (da ne kažem i čega još gorega!), što u sebi nosi imanentnost ugrađenosti apriorne osude, premda je posrijedi, ustvari, pripadništvo zajedničkom djetinjstvu i sporazumijevanje skupnim jezikom kojim međusobno ćaskamo i bez prevoditelja i bez šumova u komunikaciji. Da, zajedničkim jezikom međusobno ćaskamo i bez prevoditelja i bez šumova u komunikaciji: usprkos aktivnim, a neuspješnim, agresijama nacionalista koji jakošću svojega neznanja i tuposti pokušavaju svima nam razumljiv jezik imenovati etiketom prema nacionalnim nam pripadnostima... Ama, oko toga nisu se mogli dogovoriti ni učeni jezikoslovci – i, eno, ne ide im od ruke ni nadalje – a kamoli da u tome uspiju bučni glupani s društvenih mreža, odnosno sa straničica akutno desnih tjednih novinica i portalčića do kojih ne dopiru ni pravopis ni zanat, ni zraka objektivnost ni tračak istine...
Ali, Igor Mandić mogao je sve. Mogao je biti na strani ili jednih ili drugih; no, on je morao biti isključivo na strani samoga sebe. Po mogućnosti usamljen. A najčešće je bio na strani istine, te odlike što počiva na datostima intelekta: kad se ne može prihvatiti stav koji nije očigledan i gdje se ne drži do spoznaje koja nije na strani čovjeka, pojedinca. Naročito pojedinca koji misli, pa makar i krivo... Kondiciju te vrste ustrajnosti kod Igora Mandića podupirala je i iznutra vazda potpirivala nezatomljiva ljubav prema formativnim godinama u lokalpatriotskoj Dalmaciji i nešto širim protegama u kozmopolitskoj Jugoslaviji.
Iako bi ga se moglo svrstati među apatride – on se tome jamačno ne bi opirao: štoviše, rado bi pridometnuo kakav štos ili njemu svojstvenu zajebanciju – sudeći prema svemu onome što smo čitali u njegovim knjigama ili intervjuima, ali i gledali na televiziji u ispovjednim razgovorima, Mandić bi za sebe zacijelo kazao kako je istinski – panslavist. On nije bio veliki Hrvat, nije čak htio biti ni dobar Hrvat: on je bio isključivo statistički Hrvat, Hrvat iz registra matičnog ureda ili administracije krštenih iz župskih ljetopisâ... On je bio Slaven, najtočnije južni Slaven, gdje je jedno pleme bilo srpsko, a drugo hrvatsko. Tko ga je htio razumjeti mogao je to svladati i već gledajući neki od njegovih televizijskih intervjua što su i ovog časa dostupni na internetu, dok smo mi ini, njegovi vjerni čitatelji i pratitelji – pa i učenici, zašto ne!? – to odavno položili čitajući njegove libre.
Istaknutije od ostalih na istom tragu, Igor Mandić njegovao je svoj afinitet naprama Beogradu kao apodiktičnom centru zajedničkih kulturnih premrežavanja i mrjestilištu sviju tendencija što su u sebi nosile skupne naše identitetske točke. Srpska književnost bila je važna njegova žila napajanja, koja će se prometnuti do u pupčanu vrpcu, sponu što će ga vezivati i kalem koji će ga trajno navrnuti na pripadnost uljudbi svojih komšija. A bez ikakvih ambicija za prisvajanjem i otimanjem onoga što mu ne pripada. Uostalom, Mandić je podjednako kao svoje prihvaćao i ono hrvatsko i ono srpsko...
I kad je to bilo nepopularno, pa čak i egzistencijalno riskantno, on se nije odricao svojih prekograničnih prijateljstava i suradnji. Rabijatan po svojem intelektu i agresivan akonto vlastite goropadnosti, često je burdižao u suprotnom smjeru prkoseći i fortunalima i refulima vjetra jačega od sebe. Padao je, ali se nije klanjao. Gubio je, ali nije odustajao. Poražavan je, ali se nije predavao. Hodao je uspravno i kad su ga rušili. Išao je naprijed i kad su ga kočili. Pobjeđivao je i kad su mu zabijali golove...
Igor, Igor Mandić...
Taj afirmativni rafinman koji je imao prema Srbiji, Mandić je artikulirao u više pravaca. Bilo da je u hrvatskim medijima sustavno i redovito prikazivao knjige srpskih kolega, bilo da je koliko su prilike dopuštale relativno često putovao u Beograd na koju od književnih tribina ili predstavljanja knjigâ, bilo da je u samoj Srbiji pisao za tamošnje novine ili objavljivao knjige kod srpskih izdavača... On je doista bio kameni most među dvjema kulturama: fokus u kojem se susreće pogled dva različita oka iz iste glave.
Kolumnistička samostalnost u komunističkom sistemu, jasno, nije mogla završiti na dobro. Ukinut će mu se redoviti prostor u kojem je objavljivao svoje komentare, pa će važni beogradski NIN Mandiću dati šansu za daljnje djelovanje. Na stranicama te kultne tiskovine iz tjedna u tjedan objavljivat će književne kritike o recentnoj produkciji s obiju strana, što će najposlije rezultirati knjigom "Romani krize" (Prosveta, Beograd, 1996.). Već tada slavni kritičar posvetit će se isključivo proznoj aktivi, a rečeni libar bit će prvi libar jednoga hrvatskog pisca objavljen u Srbiji nakon Domovinskog rata...
Naravno, u Hrvatskoj ta vijest neće odzvoniti tonovima konsonantnog akorda, a odlazak Mandića u Beograd na promociju – dok je vonj ratnog baruta i dinamita još svježe mirisao u nozdrvama ovdašnjega puka – pojačat će još i više animozitet sunarodnjaka mu prema njegovom i liku i djelu. I tu je stvar Mandić činio ustrajući na provokaciji, ter hodajući po živcima onih što se nisu s njime ni kulturološki ni ideološki slagali.
Završetkom Domovinskog rata, prema kraju 90-ih godina granične opne između Hrvatske i Srbije sve će više omekšavati, a naročito će one biti protočne za kulturnjake. Mandić će te povlaštene buže koristiti sve više za bivati u Beogradu. U Hrvatskoj, pak, nakon penzioniranja, nepunu godinu dana pisat će svoju kolumnu i u ovom tjedniku, u Novostima. Okupio ih je naknadno u knjizi "Zauzeto, Hrvat!" (Profil, Zagreb, 2011.), zrcalno ih otisnuvši unutar istih korica na kojima s druge strane stoji naslovnica s titulom "Sloboda lajanja" (to su kolumne što su objavljivane u prvoj dekadi 90-ih u dnevniku Slobodna Dalmacija, u ondašnjoj mu rubrici mandićevskog imena: "Potkivanje jaja"). Staž Igora Mandića u ovom tjedniku, odnosno "privremena okupacija" kako on ističe u samoj knjizi, trajao je od 4. XII. 2009. do 12. XI. 2010.
Iste godine kad i potonja dupla knjiga, u Beogradu je objavljen i obiman svezak što u sebi sadrži tekstove pisane o knjigama srpskih pisaca u razdoblju 1959. – 1998. Na naslovnici stoji, dvopismeno: Igor Мандић, a podno imena naslov: "Kaj ste pisali, bre? Шта сте написали, бре?" I taj je obilati tom jedan mogući vid obavezne literature na književnim studijima obiju zemalja.
Ovo čudo od čovjeka i briljantni erudit de facto do svojega je posljednjeg daha pisao: književnu kritiku u tjednom ritmu gestom jednoga novog i pomalo šašavog stila što ga je sâm inaugurirao nakon potvrdâ u svim prijašnjima. Primjećuje li se da ga nema već godinu dana, i, fali li nam Igor Mandić danas? Jest, fali! Jasna stvar! On je bio sol razuma, sol pameti, da nam kultura i tekstualnost ne obljutave.
