Još tamo u doba sredine devedesetih godina minuloga vijeka – kad se nisu bili ni izbliza razišli dimovi baruta ratnog puškaranja te kad su vrlo žive bile intencije pojedinaca ili društava što su se starale da se smrad podjela i međusobnih netrpeljivosti zadrži trajnije i uščuvanije – Igor Mandić je, kao prvi pisac iz Hrvatske, bio objavio autorsku knjigu u Srbiji. Kao da mu to nije bilo dosta, pa je i osobno bio otišao "preko Drine" na službeno predstavljanje svoje knjige. Treba li uopće pripomenuti: primljen je ne kao tuđin ili gost, već kao prijatelj i brat. Bila je to knjiga "Romani krize" (1996.) u izdanju beogradske Prosvete.
U povodu Mandićevog rođendana, evo, valja se baš ovdje u Novostima prisjetiti na raster tema među dvjema kulturama, što ih je on čitavog života neumorno istraživao i promovirao. Pa ćemo naglasiti kako je Mandić, mimo spomenutog libra, petnaestak godina kasnije unutar istoga kalendara objavio još dvije svoje srbološke knjige, u kojima će biti sabrani tekstovi i kritike što se tiču s jedne strane književnosti, a društvenih intencija i prožimanja s druge. S one obale Dunava i Save bit će u Beogradu štampan obiman svezak "Kaj ste pisali, bre? Шта сте написали, бре?" (2011.), dok će se u Zagrebu u knjižarama pojaviti također dvostruko imenovani tom, premda drugačije urednički organiziran i po postanku i po realizaciji. Bit će to dakle dupla knjiga koja na jednoj korici nosi ime "Zauzeto, Hrvat!", dok na drugoj stoji otisnuto "Sloboda lajanja". U prvom slučaju kolacionirat će se napisi relativno nedavno tiskani upravo tu na stranicama Novosti, a u onome zrcalnom – jer tako je knjiga složena: čita se i zdesna nalijevo i slijeva nadesno – okupljene su kolumne što su između 1990. i 1993. godine bile prostrte na stranicama Slobodne Dalmacije, objavljivane unutar rubrike "Potkivanje jaja".
Od onog dana kad su Novosti najzad dospjele do šire i javnije distribucije kao novine na kioscima u Hrvatskoj, Igor Mandić dobio je svoj autorski prostor u njima. Usuprot vlastitoj vazdaživoj kreativnosti naslovio je svoju najnoviju kolumnu, ipak, za njega nekarakterističnim, tobože eklektičkim imenom preuzetim iz grafita: "Zauzeto, Hrvat!"
Obiman libar s latinično-ćiriličnim naslovom akumulira u sebi debeli saldo Mandićevih kritika i eseja nastalih na srpske književne teme i mahom tiskanih u srpskim glasilima. Taj je zbir marno evidentiranih i zorno ocijenjenih tamošnjih knjiga i literarnih fenomena višestruko značajan i za hrvatsku i za srpsku kulturu. Za hrvatsku, jer je autor Hrvat koji donosi obilatu pregršt kompetentnih komparativnih promišljanja i analiza; ali i za srpsku, jer se ona zrcali u ogledalu njoj sasvim blizanački bliskom i prispodobivom. Dio je tekstova tiskan na ćirilici kako je prvotno bio štampan u Beogradu (recimo, u tjedniku NIN), pa se tom "dvopismenošću" autor poslužio i davši knjizi dvostruki duhoviti naslov na ćirilici i latinici.
Igor Mandić desetljećima je njegovao nježno prijateljstvo s Momom Kaporom, piscem rođenim u Sarajevu, situiranim u Beogradu i dobrim dijelom objavljivanim u Zagrebu. Zadržao je duboke intimne odnose s njim i kad je on izgubio čvrste simpatije s divizijama ovdašnjih čitatelja, koji su prethodno – u tisućama prodanih primjeraka – gutali njegove romane distribuirane posredstvom slavne biblioteke Hit zagrebačkoga nakladnika Znanje. Baš u času Kaporovog preminuća Mandić je bio kolumnist Novosti (2010.), pa se u čak četiri nastavaka opraštao s njim ispisujući sentimentalni in memoriam sa sasvim lječilišnim i duhovno osloboditeljskim elogijima. Nije, naravno, ni ovdje bilo patetičnih lamentacija ili petparačkih jeremijada, nego je i u opraštanju od prijatelja bilo klasične mandićevske prčevitosti, pri kojoj se upustio u debatu s Miljenkom Jergovićem, koji je malo bio "nagazio" Kapora ističući svojevrsnu njegovu mržnju prema Sarajevu, ali je Mandić manje nježno bio odalamio Damira Pešordu, koji je u nekom svojem pamfletiću htio uniziti Kaporov lik i djelo, začinivši tu svoju netrpeljivost rečenom Jergovićevom nesklonošću ka ovom piscu.
Od onog dana kad su Novosti najzad dospjele do šire i javnije distribucije kao novine na kioscima u Hrvatskoj, Igor Mandić dobio je svoj autorski prostor u njima. Usuprot vlastitoj vazdaživoj kreativnosti naslovio je svoju najnoviju kolumnu, ipak, za njega nekarakterističnim, tobože eklektičkim imenom preuzetim iz grafita: "Zauzeto, Hrvat!" Doživio je iskreno razveseljenje vidjevši kako se na kioscima u nas sad pojavljuje ozbiljan žurnal s ćiriličnim pismom na i u sebi. Fascinantno mi je bilo pročitati u jednom tekstu kako je Mandić na Trgu bana Jelačića kupio beogradski NIN, sav tiskan na ćirilici, te kako ga je podjebatorski oholo listao na središnjem trgu glavnog nam grada, sve kriomice promatrajući zbunjene ili bijesne reakcije prolaznika ili čekača tramvaja. Posramio sam se, jerbo, kad povremeno iz profesionalnih razloga kupim glasilo što se samo iz neznanja vlasnika i urednika ne zove "Hrvatski tiednik", brže-bolje ga pospremim u fascikl: sve iz bojazni da me tko razborit i pametan slučajno ne ukeba kako kupujem tu ordinarnu medijsku nečist što fingira novinarstvo i što javnim tiskom uopće u mojoj zemlji i izlazi! Nije neka utjeha da je to moguće isključivo zaslugom neuspostave nedokuhane i pravne i kulturne države, odnosno "garsonijerice od države", kako bi kazao sam Mandić.
Mandić kolumne unaprijed piše toliko pametno i onoliko duhovito da one mogu u nekoj budućnosti otrpjeti pretiskavanje u knjizi. Tako se i knjiga "Zauzeto, Hrvat!" i dan-danas čita kao aktualno štivo nastalo na podražaje iz hrvatske kulture i politike, književnosti i – teologije. Da, Mandić je odlično baratao crkvenim temama, kao zakleti ateist, i upućeniji je u terminologiju i filozofiju vjera bolje od naših tobože profesionalnih religiologa. Zadivljujuće je listati njegove kozerske ekspertize o vlaškom ognjištarstvu Ivana Aralice ili otočkom orjunaštvu Nike Bartulovića, kao i ontološkim pitanjima dalmatinstva ili teološkim postavkama don Tončija Matulića i don Ivana Miklenića. No poseban je akcent u spomenutoj kolumni/knjizi bio posvećen srpskim pitanjima u Hrvatskoj – uvijek je naglašeno Mandić stajao na stranu slabijih i onih u manjini, dakle Srpkinja i Srba.
Knjiga "Romani krize" predstavlja doista impozantan broj naslova objavljenih u dekadi između smrti Josipa Broza Tita i raspada bivše države. No neovisno o tim dvjema nadnevcima, posrijedi je bio period koji je iznjedrio neka antologijska djela ovdašnjih pisaca što ih svi zajedno čitamo bez prijevoda, u originalu. Spomenut ću samo Ranka Marinkovića i Mirka Božića, Mešu Selimovića i Ivana Aralicu, Vojina Jelića i Tomislava Slavicu, Petra Šegedina i Šimu Vučetića, Jožu Horvata i Milana Rakovca, Nedjeljka Fabrija i Stjepana Čuića, Pavla Pavličića i Gorana Tribusona, Hrvoja Hitreca i Veljka Barbierija; zatim Dubravku Ugrešić i Dašu Drndić, Sunčanu Škrinjarić i Irenu Vrkljan, Slavenku Drakulić i još čitav niz našijenaca; pa Vuka Draškovića i Radomira Smiljanića, Momu Kapora i Miodraga Bulatovića, Boru Ćosića i Dobricu Ćosića, Abdulaha Sidrana i Živojina Pavlovića, Jovana Radulovića i Svetislava Basaru... O mnogima od njih Mandić je samo u ovoj knjizi pisao o više romana (dvjestotinjak sve skupa), a broj zastupljenih autora negdje je oko 70.
Bode oči izostanak Danila Kiša. Međutim, u razmatranome razdoblju on je bio objavio samo knjigu novela "Enciklopedija mrtvih" (1983.), što se nije uklapalo u koncepciju isprva rubrike u NIN-u, a potom i knjige. No kumulus interpretirane građe što ju donosi Mandić svakako predstavlja nacrt za moguću sintezu makar jedne dionice vrlo živahnih književnih gibanja na ovim prostorima u zadnjoj četvrtini minuloga vijeka.
Mandićeve knjige što su nastale nastojanjem da u sebi saberu srpske teme, ma što to značilo, unaprijed su poškropljene trajnom vrijednošću koja počiva na postamentima neporecive znatiželje i strasti, afiniteta i ljubavi. Nema ga, ne postoji onaj koji je s više patosa pratio i tumačio aktivu i fenomenologiju sa svih polja kulture razvijanih i njegovanih u Srbiji. Toliko je eseja i studija, feljtona i komentara genij Mandić napisao na ambigvitetu hrvatsko-srpskih kulturnih poticaja i doticaja, da bi se već i na tom nekakvom, što čudesnom, što čudnovatom polaritetu komparativnog hrvatsko-srpskog mandićizma mogao napisati jedan sasvim solidno obiman libar. Ako bi ga se napisalo oštro i ozbiljno, po regulama žanra i zanata, bio bi to najtočniji amalgam dviju kulturâ, dvaju svjetova, odnosno dvaju plemena unutar istoga slavenskog naroda, kako bi kazao i na čemu bi osobno iliti lično inzistirao on sâm: visočanstvo njegove malenkosti, besmrtni i neumrli – Igor Mandić.
