Hrabrost se isplati. Svaki intelektualac koji se boji onoga što je napisao neka zna da je to jedino što mu vrijedi. Uspijevaju samo strašno hrabri intelektualci, koji naprave odmak od mainstreama, jer ono što je u mainstreamu nitko ne zapamti niti prihvaća, izjavila je Slavica Mandić, supruga znamenitog novinara i publicista Igora Mandića, u emisiji Vide TV Zavidavanje by Lado Tomičić, koju možete gledati na ovoj poveznici.
Slavica Mandić pripovijedala je o svojem 55-godišnjem braku s jednim od najpopularnijih polemičara južnoslavenskih prostora koji je umro 13. veljače 2022.: kako su se upoznali, kako su zajedno živjeli i kako je doživljavala njegov javni rad. Ona sama zbog ljubavi je odustala od Medicinskog fakulteta u Zagrebu, na kojem je apsolvirala. “Ja sam to riskirala. Sve su se moje prijateljice čudile, a ja sam rekla: 'Rizik je moj životni stav.'”
Ispričala je kako je jako voljela Igorove javne polemike, te da je sudjelovala u nastajanju njegovih polemičkih tekstova. Prisjetila se kako su se društva u Zagrebu počela raslojavati poslije Hrvatskog proljeća 1971. “Ja sam bila politički naivna, a on mudriji. Mislila sam da će Jugoslavija bolje funkcionirati kad se Savka i Tripalo dogovore s onima u Srbiji, a on je rekao: 'Ajde, budalo, šta si tako blesava, pa vidiš da su to ustašoidi. Pogledaj ih na Trgu republike: to je notorni i pišljivi nacionalizam, ispod toga nema ništa'”, ispričala je vedra i vitalna Slavica Mandić.
Devedesetih je i sama objavljivala kolumnu “Bijesna domaćica” u Slobodnoj Dalmaciji pa u “Dalmatinskim novinama Dan” urednika Joška Kulušića. “Bila sam 'sorosevski plaćenik'”, našalila se. “Zapad je vidio kuda vodi taj nacionalistički otrov, pa su morali neku brešu otvoriti kao kontru. Masovno su plaćali intelektualce. Nikad Ferala ne bi bilo da nije bilo novca Otvorenog društva. Soros je valjao Hrvatskoj. Pola od ovoga što je devedesetih napisano i stvoreno ne bi bilo da nije bilo njega. I to je normalno: to mora netko jednostavno 'podšprajcati' sa lovom”, kazala je Mandić.
Komentirala je činjenicu kako je danas u Hrvatskoj “najveći krimen reći da je bio građanski rat”. “A kako nije - selo protiv sela, muž protiv žene, prijatelj protiv prijatelja u toj maloj državici kiflici... Pa što je to nego definicija građanskog rata, u kojem također postoji manja i veća krivnja? Mogli bi reći da smo imali građanski rat ali da su Srbi bili gori – ali neće”, kaže Slavica Mandić.
Kći Slavice i Igora, Ada Mandić-Beier, umrla je 2004. nakon operacije izazvane pokušajem da si oduzme život. “To se ili preživi ili ne preživi. Ili preživiš ili umreš”, opisala je Slavica Mandić roditeljsko iskustvo gubitka kćeri jedinice. “Igor je puno pisao o tome, ali intelektualno, kao Emile Cioran kojega je obožavao, i koji je živio duže od 80 godina.”
Ona sama bila je snažno povezana s kćeri. “Uopće nisam mogla pretpostaviti što će se dogoditi, jer ljudi koji to naprave odbijaju to naznačiti pred onima za koje znaju da ostaju iza njih.” “Očito je to morala učiniti, a tada se ne misli ni na tatu ni na mamu ni na muža koji ju je obožavao. Ali eto, odjednom je upala u depresiju, kako to liječnici kažu. To je razmišljanje da ovaj život apsolutno nema nikakvog smisla, da ovo što imaš ništa ne znači i da je svijet grozno mjesto koje je bolje napustiti. To je uzrok samoubojstva”, kazala je.
“Posebnim poglavljem” nazvala je sklonost svog supruga da se “posvađa s feministicama”, kako je znamenitu polemiku nazvao voditelj Tomičić. “Strašno je volio žene, a ja sam imala sreću da mene smatra simbolom ženskog svijeta. Radije se družio sa ženama, intelektualkama koje su voljele razgovarati i čitati. Ali, kao i svaki normalan muškarac, smatrao je da su to dva jako udaljena svijeta koji ne mogu protiv svoje naravi. Volio je ženskost, ili ono što je on umislio da je žensko. Svaki dan slušala sam njegovu rečenicu: 'Vi žene lažete kad zinete.' Odgovorila bih mu: 'To je naš odgoj zadnjih 20 hiljada godina. Morale smo naučiti lagati.'”
