Od ukupno 33 autorske knjige koliko ih je Igor Mandić za života bio objavio, tek u zadnjih nekoliko njih, onih autobiografskih, on je pred čitatelje isporučio nov sadržaj, napisan ekskluzivno za dotične korice i naslov na njima. Jerbo, svi ini libri, oni dojakošnji, bili su herbarij sastavljen iz kućne arhive sa zaparloženim i već po raznim publikacijama objavljenim lišćem. Od one inicijalne "Uz dlaku" (1970.) u kojoj je sakupio svoje štampane književne kritike (što je bio novum na tadašnjoj literarnoj sceni: to da se u samostalan svezak kolacioniraju po žurnalima ili časopisima već tiskani tekstovi), pa preko knjiga feljtona "Gola masa" (1973.), glazbenih recenzija "Od Bacha do Cagea" (1977.), polemika "Policajci duha" (1979.) do feminističkih eseja "Što, zapravo, hoće te žene?" (1984.), krležoloških pamfleta "Zbogom, dragi Krleža" (1988.), erotografsko-pornofilskih ogleda "Prijapov problem" (1999.) ili kulturno-društveno-političkih komentara u naslovima "Bijela vrana" (2002.) i "Hitna služba" (2005.), Mandić je vazda perpetuirao ono napisano mijenjajući efemeridne požutjele žurnalističke stranice s onima nešto trajnijim bjeljima knjiškim: i po cijenjenju i po gramaži.

Jasno, sve ovo potonje izloženo samo je akcidentalni refleks koji je mogao izgledati i drugačije da su se uzele u obzir neke ine knjige, naročito one koje je Mandić štampao u Republici Srbiji (poput knjiga književnih kritika "Romani krize" (1996.), kolumni iz beogradskog NIN-a "Između dv(ij)e vatre" (2000.) na ćirilici i "Kaj ste pisali, bre?/ Шта сте написали, бре?" (2011.), knjigu koja donosi sumu njegovih napisa o srpskim autorima i književnosti, i na latinici i na ćirilici; no, ovaj izbor htio je ionako samo donekle osvijetliti paradigmu što je, ustvari, tek crtica razlomka, i koja paradigma pomoću brojnika i nazivnika nudi mogući fotorobot širine interesa i dosega znatiželje dozlaboga razvedenoga intelektualca i dozlavraga uzavreloga istodobno i stekliša i zelota – Igora Mandića.

A kao jedan od svakako najserioznijih što se analitike i pristupa tiče, jest njegov libar "Književnost i medijska kultura" (1984.), što ga je bio objavio Nakladni zavod Matice hrvatske iz Zagreba. Ozbiljnost knjige naglašavam samo iz razloga što se u njoj nalaze opsežnije studije pisane dugodahim epskim zamahom, neispustivom za Mandića erudicijom i kompleksnom analitikom koja roni u više stratuma i pododjela konkretno ispitivanog djela.

Mandić je u vrijeme izgona iz Vjesnika gurnut u subalternu redakciju "Romani i stripovi" gdje je recenzirao roto-romane, ali je i profitirao od toga na dva načina: s jedne strane razvio je svoje poliglotstvo, a s druge je istodobno radio i na esejima o erotici i krimićima, što je rezultiralo s dvije važne knjige

No, odmah se treba oprezno dijelom i ograditi od proklamirane pretjeranosti, s obzirom na to kako sam itekako svjestan u kolikoj je mjeri Mandić s gotovo religijskim strahopoštovanjem pristupao pojedinim pitanjima glazbene umjetnosti, sastavljanju programa koncerata i valorizaciji ukusa publike (to se može naći u knjizi "U sjeni ocvale glazbe", 1977.), kao i gonjenjima i gonetanjima odgovorâ iz resora poput feminizma ili običajnika iz svakodnevlja, odnosno primicanjima aksiološkim raščlambama tabua seksualne naravi ili pomodarskom šundu u onda kurentnim kriminalističkim romanima. I dok je na većini inih sociološko-antropološko-političkih zasada oko nas svoj kritičarski lapiš oštrio refleksno, na dnevnoj bazi i odmah, o ovako skrupuloznim izazovima Mandić je pisao mirno i s distance. Naravno, ne bez svojega uobičajenoga arsenala u rasponu od cinizma preko ironije do sarkazma, ali je to činio pripremljenije, literaturom oboružanije i stilski umivenije.

Također, ne zaboravimo ni sasvim instruktivne i svakom raščlambom pozitivno prezasićene njegove predgovore ili pogovore kojima je pojedine libre ispraćao u tisak. To su bili pravi tekstualni biseri s enciklopedistički obrađenom temom što se u njemu, tom libru, donosi i egzegetski obrazlaže.

Knjigu "Književnost i medijska kultura" Mandić sastavlja i tiska u vrijeme izgona iz Vjesnika i pečalbarenja po revijama i žurnalima uzduž i poprijeko ondašnje države. Velik je bio gigant taj Vjesnik, a i čovjek je tada u društvu nešto više bio na cijeni no što je to danas, pa Mandić – usprkos omrazi i zabrani slobodnoga komentiranja – nije bio izbačen na ulicu i nije ostao bez posla. Doduše, gurnut je u subalternu redakciju "Romani i stripovi" gdje je interno recenzirao roto-romane, ali je i profitirao od toga, ipak, na dva načina: s jedne strane razvio je svoje poliglotstvo, čitajući rukopise na engleskom, francuskom i talijanskom, a s druge je istodobno radio i na (već spomenutim) nimalo nevažnim esejima o erotici i krimićima, što je rezultiralo s dvije važne knjige. Pa smo, eto, od te Mandićeve muke, najposlije, profitirali i svi mi.

Prvi od odabranih eseja u ovoj knjizi onaj je posvećen pripovjedaču i pjesniku Ivanu Slamnigu. Šarmu njegove poezije, ludičkoj subverzivnosti, kalamburskom žongliranju i eufonijskoj igri rimama, asonancama i aliteracijama, nisu odoljeli ni drugi, ni mnogi, pa nije mogao ni Mandić. Samoživa pojava na literarnoj sceni – uostalom, kao i sasvim endemični mladić Mandić – Slamnig je bio dobro prokrvio i prozračio dijelom tradicijsko poimanje pjesništva u nas, a dijelom i ono impregnirano pomodarskom filozofičnošću mlađeg od njega naraštaja, više vršnjaka Mandićevih. No, u ovom se ogledu on ipak posvetio onom proznom Slamnigu, njegovim pripovijetkama, makar da je i u tom segmentu on jednako jezično razigran i naracijski razbarušen.

I dok je "promatranje jasnosti" bio glavni motiv koji ga je zaokupljao kod Slamniga, pri pristupu poeziji Ota Šolca zanimala ga je "analitika pjevača". Orfejskom kantorskom zovu otpozdravljao je mnogi hrvatski poet, ali je Igora hermeneutika tih pojava manje zanimala. Više je bio orijentiran na prozu. Ipak, Šolc ga je zaintrigirao i svojom poezijom što je bila objavljivana u tada vrlo primijećenom i cijenjenom splitskom časopisu Vidik, pa je i toj poeziji i njezinom stvorcu bio posvetio ovaj, jedan od svojih dražih književnih eseja.

Miroslav Krleža, istaknuto je to na više mjesta, bio je jedan od triju Mandićevih očeva; onaj intelektualni, uz biološkog Emila i političkog Josipa Broza Tita. Priroda Mandićevih odnosâ prema njegovom gigantskom djelu i utjecaju šjor Frica na društvo općenito, imala je u vlastitom mu djelovanju vrlo širokih amplituda u previranjima i posve ambigvitetske protege. Ta je njegova dvogubost bila razapeta među gredama dvaju paroksizama: od obožavanja do osporavanja… Kad mu je gudio, Mandić je bio opčaran dovitljivošću imaginacije i snagom darovitosti, a kad ga je kudio, tada je bio sablažnjeno zgranut i očajan, posve nesmiljen prema do jučer omiljenom piscu.

Miroslav Krleža, istaknuto je to na više mjesta, bio je jedan od triju Mandićevih očeva; onaj intelektualni, uz biološkog Emila i političkog Josipa Broza Tita. Priroda Mandićevih odnosâ prema njegovom gigantskom djelu imala je u vlastitom mu djelovanju vrlo širokih amplituda

I još, Mandić je refleksom aktivnoga književnoga kritičara u Vjesniku na tjednoj bazi, još u svojim agramerskim počecima, bio dočekivao i popraćao neka Krležina djela; ali, ova je prije studija negoli esej, napis o "Baladama Petrice Kerempuha", bila njegov najambiciozniji osvrt na neki od stratuma velikoga meštra. Došavši u Zagreb na fakultet, Mandić nije bio pokidao svoje vitice i vriježe sa Splitom u kojem je fortificirao svoju maturaciju, pa je taj i precizan i preciozan i pretenciozan rad objavio u već spomenutom splitskom omladinskom časopisu Vidik, koji je ne bez razloga imao tendenciju i nacionalne vidljivosti. Za pretiskavanje u knjigu, ovaj ogled što ga je bio napisao kao 25-ogodišnjak početkom 1964. godine (a u idućem ga je kalendaru i objelodanio), Igor je bio formalno i stilski dotjerao, uz napomenu kako on "točno stoji na onoj granici koja označava moje konačno odjeljivanje od dogmatske i eklektičke tzv. filozofijske kritike kojom sam se do tada bavio".

I kolikogod da su Mandić i Krleža bili neka vrsta vrlo čvrste kulturološke slitine, pa da je ovaj njegov esej ipak nekako emocionalno predilektički asimiliran s tom već opjevanom ljubavlju, sklon sam vjerovati kako je središnje mjesto, punto di riferimento ovoga libra, ipak filigranski predano sastavljen portret akonto književne osobe Slobodana Novaka. Krleža mu je mogao biti intelektualno bliži i draži pri trzanju žica izazovnosti na literarnom instrumentu afiniteta; ali siguran sam kako je baštinom impregnirano djelo Novakovo i intimno i evokativno bilo kudikamo bliže Igorovom biću. Jerbo, u njemu su komprimirane sve elementarne čestice općeg dalmatinizma, pa i splićanistike iliti mandrilizma (koje je, doduše, Novak supstituirao nanovo pronađenim "izgubljenim zavičajem" u arhipelagu otoka Raba, ali i to su bili nepromočivo originalni valeri koji ne računaju na podlost uvjerljivosti kopije).

Svoj sveobuhvatni tekst o djelu Slobodana Novaka Mandić je stvarao na narudžbu kultne edicije "Pet stoljeća hrvatske književnosti" Matice hrvatske, za što ga je i spopala i dopala izuzetna čast i slava. Obojica sasvim do detalja poravnati – isprva u škorpionskoj predodređenosti, a onda i u podudarnosti ukusa koja je ostvarena strogom umjetničkom gestom – nadopunjavali su se dobacujući jedan drugome snažne literarne balote.

Što je god Novak napisao, Igor je u tome uživao! Neslučajno, s obzirom na to kako je pisac s nekom silom neprirodne strasti ispisivao stranice svoje proze, a da je kritičar iliti tumač toga napisanoga isto dočekivao i doživljavao ne samo kao izvanserijsku artističku vrijednost nego i kao posve osobno doživljenu umjetničku tvorevinu koja je živo označavala i opisivala sve one najdublje sentimente što ih je tobožnji kritik, ustvari vjerni promatrač sa strane, u sebi duboko vario i proživljavao. Kolokvijalno govoreći jezikom neopterećene mladeži: Novak i Igor kliknuli su otprve!

Kad je Slobodan Novak bio tiskom premijerno prezentirao svoj "Izgubljeni zavičaj" u Splitu, u Splitu je tada živio gimnazijalac, gimnastičar i violinist, nadobudni i nadobludni 15-ogodišnji Igor Mandić. Živeći na Bačvicama i igrajući picigin, ter večernje i noćne sate provodeći u Getu i, nerijetko, u sumnjivom društvu diškula i farabuta, Mandić je paralelno i mnogo čitao. Sigurno mu je u ruke bio dospio i broj časopisa Mogućnosti s Novakovim romanom "Izgubljeni zavičaj", ali je to bilo vrijeme odveć mlado da se on o njemu pisanom riječju i oglasi.

Međutim, kad se u klepsidri vremena prosijalo još nešto pijeska, pa se izmijenilo i desetljeće i mjesto boravka još uvijek mladog Mandića, pred opće lice javnosti – i kritičke i publičke – osvanuo je naslov "Mirisi, zlato i tamjan", roman koji će stubokom izmijeniti domaću nam proznu magmu (u jugoslavenskim razmjerima, ne samo ishodišnim hrvatskim!), i Mandić će reagirati žurnalističkom žveltošću naglo i vispreno, vigorozno i iskreno, ocijenivši u svojoj recenziji taj Novakov roman načinom koji će do dana današnjega ostati meritornim i uzornim. To je bio taj nos iliti nerv rođenoga kritičara: da svojim instinktom, poduprtim s neporecivim znanjem i teorijski oboružanom učenošću, impulzivno i eksplozivno poput grča može momentalno dati artizansku dijagnozu novonastalog djela.

Iako je bio filmofil i redoviti posjetitelj projekcija svega što je u nas bilo dopiralo i iz inozemstva i iz domaće produkcije – o čemu je povremeno i pisao – Mandić, žalibože, nije stvorio nazovi kinematografsko-spisateljski opus koji bi bio dovoljan i dostojan da se dovine do samostalne knjige. Velika je to šteta! I da, to je jedan kamenčić insuficijencije u mozaiku, odnosno puzzle što nedostaje na slici za upotpunjavanje kompleta djela Mandićeve eruditske šarolikosti. U panoptikumu svih onih temâ koje su na autorskoj polici ovoga pisca zadobile zaseban svoj ukoričeni tom, baš nekako akutno fali jedan u kojem bi se, onako uobičajeno, pluripotentno izložilo sve što je Igor znao o filmu i sedmoj umjetnosti općenito.

Neselektivno su takvi literarni krokiji raspršeni po njegovim knjigama složenim od rasutog tereta iz periodike (i koji izmiču specijalističkim naslovima s književnim ili glazbenim kritikama, esejima o kriminalističkim romanima i feminizmu, gastronomiji ili eroto-pornofiliji…), tako da ih možemo zateći samo u zbirkama s heterogenim tekstovima nalik na libar – "Književnost i medijska kultura".

Konkretno, ovdje je priložen sjajan ogled o kultnom filmu "Egzorcist" Williama Friedkina iz 1973. godine, nastalom prema romanu Williama Petera Blattyja, jednom od najranijih i među najslavnijim hororima ikada snimljenim. Naravno, Mandić ne propušta priliku pustiti na pašu i u raštrkavanje svoju bujnu maštu i eflorescentnu misaonu baštu… Misteriju đavla iliti sotone on će pristupiti s punom ratnom opremom svoje filozofsko-ateističke spreme!

Gospodin nečastivi neće imati šanse u srazu s Mandićevim vražje umnim opsjednućem. Našao je mjesta i za ukazati na parapsihologijske predrasude, mistične seanse i okultne rituale, te ih eksplicirati ad rem na sebi svojstven način između duhovnosti i duševnosti. Znam pouzdano, za što nisu potrebne ni astrološke kompetencije ni šamanska magija ili vračarska čaranja, kako je ontološka datost Mandićeva u smislu horoskopske škorpionštine pogonjena ortodoksnom znatiželjom za svime dijaboličkim, pa je kao takva na koncu uspjela uspostaviti i neku vrstu izravnoga kontakta i komunikacije s demonima iz podzemlja i hudobama noćnim…

A koliko je Mandiću bilo važno sastaviti i objelodaniti knjigu "Književnost i medijska kultura", može se zwischen den Zeilen lesen, kako bi rekao Krleža – dakle, između redaka – iščitati zbog same raznorodnosti malobrojnih ma obimnih tekstova što ih je u njoj bio odlučio sjediniti. Za razliku od mora inih njegovih knjiga, u kojima je bilo otisnuto i po nekoliko desetaka tekstova, nerijetko i više, ovdje ih je odabrano usve – deset. Pa je ovo bila i određena panorama što je imala ambiciju dijakronijski sondirati dotad prijeđeni put juvenilnoga i nadobudnoga intelektualca, koji tada navršava i mladenačkih i zrelih (tek!) 45 godina života.

S razlogom je Mandić težio prosijavanju – pa i antologiziranju! – ostvarenoga spisateljskog puta na kojem su se ulančavale i književnost i glazba (i poezija i proza, ali i ozbiljna i zabavna muzika), kao i filmska umjetnost i antropološki pogled na "mitologiju svakidašnjeg života", uz neminovni pionirski pristup panmedijskoj kulturi, koju je kao prvi žurnalistički rabotnik analitički bio načeo upravo on. Bez njegovih kongenijalnih i nadasve profetskih otvaranja temâ za ovdašnju opću higijenu i kulture i društva bili bismo umnogome umno insuficijentni i spoznajno obogaljeni. Pa mu i iz tog razloga moramo, ako ne u trajnom materijalu, a onda podignuti spomenik barem u vidu obnavljajućeg sjećanja što će se kotrljati među naraštajima što dolaze gestom usmenog prenošenja kako je i običaj u Dalmaciji – od koljena do koljena.