Kada je ono pradavne 2022. odjeknuo boom umjetne inteligencije, u novinskim redakcijama i opinionmejkerskim ordinacijama upalili su se alarmi: je li ovo kraj političkih kampanja kakve smo poznavali? Ulazimo li u eru fake newsa na steroidima? Nastupa li doba deepfake fotografija i videa u kojima više nitko neće razlikovati stvarnost od simulacije, laž od istine, činjenice od prevare? Tri godine kasnije i tri godine desnije – međutim – stvari izgledaju bitno drugačije.
Kod nas, recimo, umjetnom inteligencijom se nešto ambicioznije poigrala jedino stranka Možemo! Uoči prošlogodišnjih evroparlamentarnih izbora predstavili su Nitkolinu, "prvu hrvatsku AI političarku". Digitalno skrojena po mjeri publike Možema – mlada, pametna, urbana – Nitkolina je onda na svom Instagram profilu objavila par slika i videa. Malo se zalagala za etično korištenje umjetne inteligencije, malo je zbijala loše šale na račun političke konkurencije, malo je i zasvirala: dobili smo tako par pjesama koje bi trebale zvučati kao ono što mladi slušaju, dok su tekstovi govorili o tome kako će Gordan Bosanac otići u Bruxelles i o tome kako ćemo se "u Europi založit' / da Hrvatska u prugu mora uložit'".
Umjetnički dojam, ako mene pitate: krindž i jao i transfer blama. Problem je, međutim, u tome što mene nitko ništa ne bi trebao pitati. Jer estetika umjetno generiranih slika, sada već prepoznatljiva – odbojno lijepi ljudi, zasićene boje, dramatični snopovi svjetlosti, hiperrealizam koji donosi i više i manje od stvarnosti – namijenjena je nekima drugima.
Ili je tako barem na zapadu. Za razliku od Hrvatske, tamo je generativna umjetna inteligencija postala omiljena alatka ekstremno desnih stranaka. Na istim onim evroparlamentarnim izborima, ali u Francuskoj, tri tvrdo nacionalističke partije jedine su strateški koristile umjetnu inteligenciju u svojim kampanjama. U Italiji, prednjačila je Lega Mattea Salvinija. Njemački postfašisti iz Alternative für Deutschland na nedavnim su parlamentarnim izborima izazvali skandal UI-spotom u kojem se izmjenjuju kadrovi lijepih, nasmijanih, plavokosih Njemica i Nijemaca s kadrovima opasnih tamnoputih imigranata, uz završno pitanje glasačima: želite li pristojnu gradsku tržnicu ili tržište droge?
Američki magaši pritom su nenadmašni, a šeranje umjetnointeligentnih klipova postalo je omiljena zabava Donalda Trumpa i Elona Muska. I dok je možemosica Nitkolina zaglavila na predizbornim marginama, među ekstremnim desničarima umjetna inteligencija sjajno funkcionira. Ono što je ključno: funkcionira usprskos tome što nije istisnula stvarnost "pravih" fotografija i video-klipova. Štoviše, funkcionira baš zahvaljujući vlastitoj karikaturalnosti. Kako to, zašto to?
Nije da nije, a nije ni da nije: Trumpov video istovremeno je toliko sumanut da ga ne možete uzeti ozbiljno i toliko pretjeran da sasvim precizno sažima sve što Trump predstavlja, onkraj satire, onkraj ismijavanja
Dan Brooks, komentator New York Timesa, enigmu pokušava riješiti gledajući onaj grozomorni Trumpov video o "Gaza Rivijeri". Sigurno ste ga i vi vidjeli: poremećena digitalna vizija luksuznog resorta u prethodno raseljenom pojasu Gaze, s Trumpom i Netanjahuom zavaljenima u ležaljkama, jahtama, palmama, bradatim orijentalnim plesačicama i dolarima koji padaju s neba uspjela je zblanuti čak i one koji su oguglali na trampističku strategiju permanentnog medijskog šoka. Bizarno, bešćutno, bolesno: upravo u tome je i poanta, kaže Brooks.
Ovaj spot najbolje utjelovljuje "novi žanr kompjuterizirane ironije" koja postaje dominantna poetika ekstremne desnice. Nije to više ona staromodna ironija kojom – kako su nas učili u školi – govorimo suprotno od onoga što zapravo mislimo, nego skliska, nestabilna, ambivalentna ironija koja "figurativno znači točno ono što doslovno govori, ali na neki drukčiji način, koji se nikada ne objašnjava".
Nije da nije, a nije ni da nije: Trumpov video istovremeno je toliko sumanut da ga ne možete uzeti ozbiljno i toliko pretjeran da sasvim precizno sažima sve što Trump predstavlja, onkraj satire, onkraj ismijavanja. I ne radi se o tome da Trumpovi pristaše nisu svjesni koliko je ideja Gaza Rivijere na svim razinama – estetskoj, etičkoj, političkoj – zapravo loša, kaže Brooks, "nego su itekako svjesni da drugi ljudi misle da oni ne shvaćaju da je loša, pa se igraju tom percepcijom. To je punk rock, kič, trolanje – umjetnost stvaranja nečega toliko glupog da ostali pripadnici tvoje subkulture to doživljavaju kao pametno". A što s onima izvan subkulture? Baš ništa: "Ako djeluje kao da je video smišljen da otuđi one koji se s njim već ne slažu, to je zato što mu je jedna od funkcija naglasiti da njihova podrška više nije potrebna."
U redu, shvaćamo: desnica je otkrila poetičku formulu kojom ljevicu i liberale provocira, lišivši ih unaprijed protuotrova. Ali zašto joj za takvo nešto treba upravo umjetna inteligencija? Roland Meyer, profesor digitalne kulture i umjetnosti iz Züricha, u eseju "Prave emocije" nudi nekoliko odgovora. Generativni programi su, objašnjava, "strukturno nostalgični", oni su skloni populističkoj estetici i počivaju na vizualnim klišejima, a sve to – u osnovi – zato što su istrenirani na beskrajnom arhivu komercijaliziranih, stereotipnih i kičastih slika kakvima je internet preplavljen. Tendencija prema desnoj ideologiji upisana je tako u samu logiku umjetne inteligencije, tehnologije budućnosti koja se, paradoksalno, hrani idealiziranim prikazima imaginarne prošlosti. Toliko o perspektivi iz koje umjetna inteligencija stvara svoje slike.
Ali da bi slika o umjetnoj inteligenciji bila potpuna, nju samu moramo staviti u klasnu perspektivu: tako barem tvrdi Gareth Watkins, komentator New Socialista, koji u članku "Umjetna inteligencija: nova estetika fašizma" podsjeća na to da je umjetna inteligencija prije svega nešto na što se ozbiljnim novcima okladila kapitalistička klasa, u našim medijima poznatija pod imenom investitori. Njihova je investicija, međutim, daleko od sigurne. Postoje zato snažni poslovni interesi da se umjetna inteligencija poveže s političkom moći, dok su sami predstavnici industrije u ovom trenutku spremni sklapati bilo kakva savezništva radi vlastitog opstanka, pogotovo nakon što im se programom DeepSeek narugala kineska konkurencija.
Klasna perspektiva pritom postaje interesantnija onda kada se pogled skrene s kapitalista i okrene prema radničkoj klasi. Ono što umjetna inteligencija obećava, naime, preuzimanje je do jučer naizgled sigurnih poslova dizajnera, muzičara, copywritera, animatora, medijskih autora i svih ostalih kreativaca koji nisu "pravi radnici", nego su liberalni urbani woke hipsteri: predmet prezira i najdraža meta novih desničara. Eto dakle što umjetna inteligencija donosi desnici: ona, sasvim jednostavno, "omogućava svojim gledaocima da zamišljaju vlastite neprijatelje kako ostaju bez posla".
A poslove im – da trijumf bude potpun – oduzima stvarajući umjetnost koja je, prema svim kriterijima kreativno-klasnih neprijatelja, nepodnošljivo loša, isprazna i banalna. "Imaginarij umjetne inteligencije je sranje", kaže Watkins, "ali to je njen glavni adut u očima desnice. Kada bi umjetna inteligencija bila sposobna da stvara formalno razrađenu, iznenađujuću i nadahnutu umjetnost, oni je ne bi htjeli." U pozadini opsesije kičem i hiperbolama generativne umjetnosti, zaključuje, titra tako osnovna desničarska vrijednost: politička okrutnost. Koja je, možemo dodati, ionako samo emocionalno ruho ideologije zasnovane na socijalnom darvinizmu, pravu jačega i gaženju slabijih.
Suočena s digitalnom estetikom političke okrutnosti, ljevica je za sada paralizirana. Watkins kaže da bismo se Gaza Rivijeri i sličnim perverzijama s ruba umjetnointeligentnog razuma trebali naprosto rugati. Ali ako su desničarima one dobre upravo zato što su loše, kakva korist od ismijavanja? Annekathrin Kohout u Tageszeitungu upozorava da ne smijemo zaglaviti u teoretiziranju dok desnica "osvaja vizualni svijet 21. stoljeća". Ali kada Kohout tumači što bismo trebali raditi, umije reći samo da bismo trebali biti "inovativni". Kod nas, Možemo! je inovativno preduhitrio hrvatsku desnicu na terenu kompjuterski generiranih slika. Ali šta time dobivamo ako je njihovoj političkoj publici nesretna Nitkolina krindž i jao i transfer blama?
Nemam rješenje, nemojte me krivo shvatiti. Uostalom, tko sam ja naspram uvaženih kolegica i kolega iz vodećih zapadnih medija? I što su Novosti naspram New York Timesa ili Tageszeitunga? Možda – samo možda – bismo se ipak trebali vratiti osnovama. Ako je ideologija desnice socijalni darvinizam, onda ljevica ne može ponuditi ništa osim solidarnosti: ako estetika socijalnog darvinizma počiva na okrutnosti, onda ljevica treba ponuditi nešto što je okrutnosti suprotno. Mislim na ono o čemu pjeva Sara Renar u svojoj novoj pjesmi "Nježne riječi": "Trebaju nam nježne riječi / za grube godine."
Mislim na onaj "nježni put" kojim je krenula Dora Šustić kada se, krajem 2023., susrela sa seksizmom domaće književne scene na festivalu Vrisak, pa odbila da se sa svojim oponentima oštro konfrontira i radije odabrala feminističku ideju "radikalne mekoće". Mislim i da ništa od svega toga nije dovoljno: neće zamijeniti organizacijsku nemoć ljevice, neće mnogo značiti u srazu s bogatim investitorima, možda neće pomoći ni da banalna umjetnost umjetne inteligencije već sutra ne otme angažmane i poslove Sari, Dori i ostalim umjetnicama. Ali od nekud treba krenuti. Možda – samo možda – je upravo nježnost početna točka otpora okrutnim digitalnim vizijama novih fašista.
