Već na prvi pogled jasno je da talijanski trap sastav P38 – La gang, baziran u Bolonji, prkosi političkom, ali i vlastitom žanrovskom mainstreamu.

Njihovo ime referenca je na Walther P38, simbol pokreta Autonomia operaia (Radnička autonomija), evociran i prstima u obliku pištolja, gestom koju članovi benda koriste na nastupima.

Zastava Crvenih brigada dio je njihove koncertne scenografije, kao i bijele fantomke koje nose članovi benda – Jimmy Pentothal, Yung Stalin, Astore i Dmitri. Njihova glazba, spotovi i tekstovi obiluju bijesnim i u talijanskom kontekstu iznimno provokativnim referencama na Olovne godine, lijeve militante, klasnu borbu, radničke pokrete i marksističku intelektualnu tradiciju.

Naslovnica njihovog prvog albuma "Nuove BR", objavljenog u studenom 2021. godine, na stripovski podrugljiv način evocira fotografije tijela bivšeg talijanskog premijera Alda Mora u prtljažniku crvenog Renaulta 4, u kojem su ga ostavili pripadnici Crvenih brigada koji su ga oteli i likvidirali 1978. godine. U tom je smislu jasno na što referira tekst pjesme "Renault" s istog albuma: "Stavit ću te u Renault 4 / Na ugovoru piše 'Crvene brigade' / Predsjedniče, ne izgledate mi umorno."

No, ispod površinske zapaljivosti krije se daleko kompleksnija slika – frenetični, ali ambivalentni tekstovi koji nipošto ne funkcioniraju značenjski jednostavno, premda je ideološko pozicioniranje benda jasno.

Muzika P38 izuzetno je zanimljiv primjer kako se lijevi simboli, slike i značenja mogu oživjeti u suvremenom muzičkom okviru, a da ih se ne okamenjuje u parolaško žvakanje riječi, usklađujući ih s jezikom i imaginacijom novih generacija. U tom smislu ona je također iznimno značajna za razmrdavanje žanrovskih okvira trapa i njegovih umrtvljenih tekstualnih klišeja, koji se ne mijenjaju od SAD-a do Splita.

Moglo bi se gotovo reći da je P38 primjer osvještavanja trapa, moment u kojem žanr shvaća socijalna izvorišta svojeg nemuštog bijesa i kanalizira ih u kompleksnu i neizbježno provokativnu lijevu poziciju.

U konzervativnom talijanskom kontekstu, u kojem je kompleks tema vezanih za povijest militantnih lijevih pokreta, osobito Crvene brigade i Olovne godine, uglavnom prepušten paničnom zazoru i plošnosti, takva muzika morala je prije ili kasnije naići na neku vrstu snažne reakcije javnog i političkog mainstreama.

Međutim, represija koja je uslijedila vjerojatno je nadišla i pesimističnija očekivanja s ljevice. Kako je prenio niz medija, nakon pritužbi Bruna D’Alfonsa, sina karabinjera kojeg su ubili pripadnici Crvenih brigada, i Marije Fide Moro, kćeri Alda Mora, Državno tužiteljstvo u Torinu pokrenulo je istragu protiv članova P38, smatrajući da je u slučaju njihovih tekstova riječ o poticanju na kazneno djelo, uz otegotnu okolnost poticanja na terorizam, za što je predviđena zatvorska kazna u trajanju do osam godina.

Riječ je o iznimno rijetkom tipu optužbe, osobito kada se radi o glazbenom ili drugom umjetničkom djelovanju, premda zadnjih godina u Europi nisu sasvim nepoznati slični slučajevi – kao u Španjolskoj, u kojoj postoji srodna kombinacija povijesnog nasljeđa fašističkog režima i lijevih militantnih i terorističkih organizacija.

U studenom prošle godine izvršen je pretres domova članova P38, a narednih je mjeseci njihov slučaj dobio i nešto međunarodne vidljivosti, pa ga je tako kraćim intervjuom popratio čak i Guardian. Otad pa do danas slučaj je uglavnom napredovao u ključu zabrinjavajuće represivnih zahtjeva torinskog Državnog tužiteljstva, koje je, čini se, odlučilo tretirati bend kao neposrednu terorističku opasnost.

Njegovi su članovi u međuvremenu pokrenuli crowdfunding kampanju kako bi prikupili financijska sredstva za kompliciranu pravnu bitku koja ih očekuje, uz vrlo zabrinjavajuće implikacije po tretman slobode govora u slučaju lijevih političkih pozicija.

Čitav je slučaj, međutim, još uvijek u fazi istrage. U iščekivanju prvog ročišta, s članovima benda P38 razgovarali smo o najnovijim vijestima u njihovom slučaju, argumentaciji na kojoj počivaju optužbe protiv njih, sadržaju njihovih tekstova i žanrovskoj tradiciji na koju se pozivaju kako bi izrazili svoje ideje utemeljene u borbi za radnička prava, revolucionarnoj tradiciji i kompleksnoj, bogatoj povijesti lijevih pokreta u Italiji i šire.

Džihad i ljevica

Nedavno je Državno tužiteljstvo u Torinu zahtijevalo od istražnog suca da članovima vašeg sastava odredi kućni pritvor te zabranu korištenja sredstava za komunikaciju. Zahtjev je odbijen, no Tužiteljstvo je podnijelo žalbu, uspoređujući vaše pjesme čak s džihadističkom propagandom. Što mislite o toj usporedbi i na čemu se temelji tako ekstremna interpretacija vašeg rada?

Usporedba s džihadističkom propagandom učinila nam se... pomalo nategnutom. Moramo međutim priznati da nam je u ovoj vrlo prijetećoj situaciji ona na određeni način bila komična. Logika kojom se tužiteljstvo vodilo je jednostavna kao što se i čini na prvi pogled: budući da u Italiji trenutno ne postoje aktivne ljevičarske terorističke skupine, niti ih je bilo već duže vrijeme, te da je zločin poticanja na kazneno djelo povezano s terorizmom, za koji smo optuženi, poprilično rijedak, jedini slučajevi u kojima je netko bio proglašen krivim za takvo što su džihadistički propagandisti tijekom razdoblja najintenzivnijeg djelovanja ISIL-a. Argumentacija tužiteljstva stoga počiva na sljedećem: budući da su oni koji su širili džihadističku propagandu s pravom poslani u zatvor, tako će i članovi P38 biti poslani u zatvor, zato što i jedni i drugi potiču na počinjenje terorističkih zločina. Ono što se pritom očito ignorira je činjenica da su džihadistički propagandisti aktivno poticali ljude da se pridruže postojećoj i snažnoj terorističkoj organizaciji, dok smo mi optuženi da svoje slušaoce potičemo na stvaranje neke nove koja pokušava replicirati djelovanje Crvenih brigada – sve to putem naše muzike i koncerata. Znamo da to zvuči smiješno, ali tako stoji u dokumentima optužnice.

Nikada se nije dogodilo suđenje za ovakav zločin temeljeno isključivo na nečijim pjesmama i izvedbama uživo – u to smo sigurni. Također nijedan izvođač nije bio optužen za poticanje na terorizam. Nijedan desničarski sastav nije bio gonjen zbog takvog zločina, pa čak ni zbog apologije fašizma

Ovo nije prvi suvremeni slučaj protiv glazbenika-ljevičara u Europi temeljen na sadržaju njihovih pjesama – primjerice, 2018. je španjolski reper Valtònyc osuđen na 3 i pol godine zatvora temeljem optužbi sličnih onima protiv vas. Jeste li upoznati s pravnim presedanima u Italiji i što oni znače za vaš slučaj? Postoje li slični postupci protiv desničarskih sastava?

Koliko znamo, slučaj poput našeg u Italiji definitivno nema presedana. Bilo je nekoliko manjih optužbi za poticanje na počinjenje kaznenog djela, blaže verzije zločina za koji smo optuženi, protiv nekih talijanskih repera, no njih su tužitelji i suci vrlo brzo odbacili. Nikada se nije dogodilo suđenje za ovakav zločin temeljeno isključivo na nečijim pjesmama i izvedbama uživo – u to smo sigurni. Također nijedan izvođač nije bio optužen za poticanje na terorizam. Nijedan desničarski sastav nije bio gonjen zbog takvog zločina, pa čak ni zbog apologije fašizma, što je kazneno djelo koje je u teoriji bilo uvedeno specifično za... pa, fašiste, no u praksi nikad nije bilo primijenjeno kao temelj za optužnicu. Poznati su brojni aktivni fašistički bendovi u Italiji, koji su vrlo eksplicitni oko činjenice da su fašisti. Doduše, nema fašističkih trap sastava, bar koliko nam je poznato.

Smatrate li da je novi politički kontekst u Italiji, uvjetovan formiranjem ultrakonzervativne vlade Georgije Meloni, utjecao na razvoj vašeg slučaja?

I da i ne. Vjerujemo da bi se to što nam se dogodilo moglo dogoditi pod bilo kojom talijanskom vladom tijekom zadnjih dvadesetak godina. Možda je novi politički kontekst utjecao na reakciju zemlje na naš slučaj, koja je u ovom trenutku vrlo površna. No to su pitanja na koja ne smatramo da imamo odgovore.

Komunističko nasilje

Vratimo se na vašu glazbu. U svojim pjesmama i videospotovima pozivate se na Crvene brigade i brojne značajne lijeve militante/kinje i revolucionare/ke, a na ubojstvo bivšeg talijanskog premijera Alda Mora referirate se naslovnicom albuma "Nuove BR" i pjesmom "Renault", koja se nalazi na njemu. Što za vas predstavljaju navedene reference i teme, zbog čega su one važne, ali i toliko zapaljive u današnjem talijanskom kontekstu?

Teško nam je objasniti značenje Olovnih godina, Crvenih brigada i ubojstva Alda Mora kao fenomena ljudima koji nisu iz Italije. U našoj zemlji Crvene brigade su bile – i uglavnom jesu – percipirane kao najzlokobnije i najnasilnije čedo lijevog ekstremizma. Upravo to je razlog zbog kojeg ih spominjemo u svojim tekstovima. Umorni smo od talijanske rap scene koja se fokusira na slavljenje mafijaškog nasilja, mizoginije i, na određeni način, individualističkog desničarskog morala. Nas četvorica članova sastava smo svi ljevičari. Ono što nam se sviđalo je vratiti reference koje su imale značenje ne nekog ispražnjenog nasilja, nego komunističkog nasilja, riječi koje govore o klasnoj borbi. O nečemu što je, idealno, usmjereno na dobrobit svih – osobito onih koji najviše pate – a ne samo na osobno bogaćenje i kupovinu novog auta.

U našoj zemlji Crvene brigade su bile – i uglavnom jesu – percipirane kao najzlokobnije i najnasilnije čedo lijevog ekstremizma. Upravo to je razlog zbog kojeg ih spominjemo u svojim tekstovima. Umorni smo od talijanske rap scene koja se fokusira na slavljenje mafijaškog nasilja, mizoginije i individualističkog desničarskog morala

U liberalnom javnom mainstreamu, trap ima reputaciju "primitivne", grube muzike. Što mislite da trap kao žanr izražava u socijalnom smislu i što ga čini idealnim sredstvom izražavanja lijevih ideja?

Ne bismo rekli da je trap idealno sredstvo prenošenja lijevih ideja. Stvari su daleko nejasnije od toga, a jedan od razloga je činjenica da je trap iznimno jednostavan. Ne mislimo da naša muzika može nekoga poučiti nečemu ili navesti nekog da učini nešto. Mi naprosto imamo neka ljevičarska uvjerenja koja želimo unijeti u svoje tekstove. Smatramo da u svim svojim oblicima ovaj žanr izražava neku vrstu patnje, društvene boli. Ono što uzrokuje tu bol je zaglavljenost u marginaliziranom položaju. Jedan lijek za to bio bi da se obogatiš i pobjegneš od svojeg groznog inicijalnog društvenog položaja. No, mi mislimo da imamo snažniju poruku. Što ako bismo, umjesto da krčimo vlastiti put, pokušali riješiti problem za sve nas? To je ono što je potencijalno ljevičarsko u trapu, čini nam se. Radi se o tome da on u velikoj mjeri čini jasnim da postoje teške društvene nejednakosti koje nisu apstraktne i imaju stvarne posljedice po živote onih koji žive na društvenom dnu. Pitanje je kako reagirati na te nejednakosti.

Koji su naredni koraci u vašem slučaju i kakva su vaša očekivanja temeljem onoga što se događalo zadnjih mjeseci?

Još uvijek čekamo početak pravog suđenja. U ožujku će biti odlučeno hoćemo li završiti u kućnom pritvoru, a suđenje bi trebalo započeti nekoliko mjeseci kasnije. Svaki tjedan dogodi se neka velika promjena u slici našeg postupka, no ono što sada definitivno znamo je da se postupak protiv nas vodi isključivo temeljem naše muzike. To našu situaciju čini još bizarnijom, kako za nas, tako i za tužiteljstvo. Mi sâmi smo radoznali vidjeti kako će se situacija razvijati. Također dobivamo veliku podršku od naših fanova i sve više interesa za naš slučaj kako prolaze tjedni, i to nam je drago. Čini nam se da bi, kad već mi moramo proći ovo, nekome moglo biti korisno da posvjedoči svim tim događajima.