Pet godina nakon smrti književnika Bekima Sejranovića objavljen je rukopis njegovog nedovršenog romana "Chinook" (V.B.Z., 2025.). Povijest književnosti ispunjena je mnogim ovakvim slučajevima, da se nakon konačnog odlaska autora iz njegove ostavštine pred čitatelje donese tekst na kojem je radio, ali koji nije stigao, jer ga je pretekao život sam, završiti i dovesti do konačnog uobličenja.

Uvijek se u ovakvim situacijama postavlja pitanje da li je trebalo objaviti ono što autor sam nije doveo do kraja te koliko je etički i estetski opravdano obznaniti to što pisac nije odobrio i dao mu završni pečat i riječ. Ovdje se međutim nameće i ono drugo pitanje – da li je književni postupak ikada završiv proces, odnosno što predstavlja onu suštinsku razliku između završenog i nezavršenog.

Ako bi se za primjer toga uzeli Kafkini rukopisi koji su bili zavještani plamenu vatre, a ipak ih je Max Brod odlučio štampati, moglo bi se zaključiti da nema krajnje mogućnosti završetka, odnosno da je stvaralački proces, i kad nema svoj direktan kraj, uvijek živo vrelo koje nas upućuje na sve antinomije nastanka jednog književnog djela; bez obzira na to da li ga se smatra dovedenim do krajnjih oblika, ono ima svoje značenje i mjesto u cjelokupnom ostvarenju jednog književnog imaginarija.

Sve što je već zapisano nedvojbeno odjekuje i postoji, ostvaruje svoje djelovanje u okvirima autorskog opusa. Otuda se, a u kontekstu Sejranovićevog romana "Chinook", u potpunosti slažem sa uredničkom bilješkom Drage Glamuzine, u kojoj se, objašnjavajući razloge zašto se odlučilo da ovaj nedovršeni roman ipak bude štampan, kaže: "Prava se književnost ne čita da bi se doznalo što se dogodilo na kraju, nego se u dobroj knjizi uživa na svakoj stranici...".

"Chinook" u tom smislu jeste posljednji pečat i završna stranica jedne autorske osobnosti iz koje je posve jasno sve ono što Bekim Sejranović kao pisac jeste bio. Radi se o romanu koji je svojom osnovnom narativnom linijom utemeljen i nastavlja se na poznati Sejranovićev pripovjedački prosede unutar kojeg se reflektiraju pitanja izbjeglišta, identiteta, nepristajanja na dominantne narative pripadanja, jedna frenetična potraga za vlastitim ja, koje stalno izmiče i sa kojim se hrve.

Pored toga, posrijedi je roman koji dubinski zadire u onu nedvojbenu tragičku krivicu njegovog junaka Hucka, što je uvijek u raskoraku sa sobom, u neprestanoj potrazi za smislom, koji se otima toj bjesomučnoj želji za ostvarenjem, premreženoj izazovima ovisnosti, paranojama, ljubavi koja se čim bude dosegnuta nužno rasipa u poraz i odustajanje.

Fokalizator "Chinooka", dakle, pisac je koji se liječi od ovisnosti, a kojeg put vodi u Ameriku kako bi tamo predstavio svoja djela. To je okvirna priča ovog romana, i ona je manje-više dobro poznata iz svih ranijih Sejranovićevih knjiga. Ono što predstavlja suštinsku razliku kada je u pitanju "Chinook" odnosi se na umetnutu priču ovog romana. Ona nas vraća u 19. stoljeće prateći sudbinu junaka Žutokosog, do koje narator dolazi tokom svoje američke turneje, tako što mu je kao bilježnicu, pisanu arapskim pismom na bosanskom jeziku, predaje misteriozni pratilac njegovih američkih promocija.

Pri tome, mi precizno ne znamo da li je sve to produkt neurastenije i halucinantnog doživljaja naratora ili stvarni susret. Sa jedne strane suštinski imamo ono što je čitatelju znan okvir Sejranovićevog pisma, strukturu koja se prostorno i vremenski kreće između prošlog i sadašnjeg, uvijek izbjegavajući svaku linearnost bez obzira na autofikcionalni obzor koji je zadan, a sa druge strane pred nama se otvara jedna posve drugačija priča, na tragu stripovskog ostvarenja, kao neka vrsta omaža traperskom životu Kena Parkera.

Inače, ta potreba ovog autora da u svojim knjigama stvara junaka koji jeste melanž lutalice, bezdomnika, onog koji odustaje od svakog čvrstog uporišta, zavodljiva je, ali i mučna potraga nomada za vlastitim utemeljenjem u haotičnom svijetu premreženom nesrećama. Na razmeđi kultura, nikad u potpunosti pripadajući jednoj od njih, Huck se u konvulzijama egzistencije opire, ali jasno zna da je svaki čovjek na koncu uvijek na gubitku. Ono što jeste posve jasno, odnosi se prije svega na to da Žutokosi, jednako kao pripovjedač sam, jeste na izvjestan način bjegunac sa onoga što označavamo kao balkanski prostor.

On izmučen ratovima i nesrećama koji se događaju na razmeđi Otomanskog i Austrougarskog carstva svoju sreću odlučuje potražiti u Americi. Tamo doživljava različite avanture, sve do sudbonosnog susreta kada spašava život Indijanke Chinook. Taj događaj Žutokosog, kao i u svim ranijim Sejranovićevim romanima, pokreće u neprestana preispitivanja sebe i svojih odluka, dovodi ga na granicu potrebe da uskoči u nešto što ga nužno vodi u želju za smirajem, ali taj mir neprestano izmiče i pred njim se pojavljuju različite prepreke koje iznova valja prevazilaziti.

Treba još istaći da je Sejranović ovaj svoj tekst izvorno pisao na norveškom jeziku, te da ga u ovom izdanju dobijamo u prijevodu Miše Grundlera. Kao takav on sadrži određena uopštavanja koja jesu bila namijenjena norveškom čitatelju, davanje konteksta povijesnih društveno-političkih trvenja na ovim prostorima. No bez obzira na to, "Chinook" je, i ovako nezavršen, potvrda jedne raskošne autorske poetike, koja je uvjerljivo, do samog kraja, bila usmjerena na osvjetljavanje mrakova u nama, sa svim slojevima generacijskih poraza i užasa.

Uz to, u završetku ove knjige pridružene su dvije posljednje priče koje je pisac napisao, "Miss Misery na otoku Susku" i "Sto trideset sati bez sna", čime se zaokružuje onaj srast života i literature u svom najmoćnijem manifestiranju. Nema kraja priči, nema kraja pripovijedanju. Ili, riječima iz "Chinooka": "Ne znam koliko mi je vremena ostalo da ovo napišem, nitko to ne može znati, a veliko je pitanje hoće li itko ovo razumjeti. I još veće pitanje: zašto sve ovo činim? Koga je uopće briga?

No upamti, dragi čitatelju, ništa ne možeš u cijelosti shvatiti prije nego što vidiš, osjetiš i iskusiš da ti se bliži smrt, da postoji nešto veće i sveobuhvatnije nego što možeš pojmiti, nešto mračno i hladno, s udaljenim svjetlom kojemu se težiš približiti, ali krećeš se toliko sporo da sumnjaš da ćeš ga dosegnuti. Smrt se približava, vidiš je, prepoznaješ, osjećaš da dolazi, sve je bliže, ali nikada ne uspiješ u mračnom tunelu pronaći izlaz, kroz koji dopire svjetlost. S jedne strane nastojiš stići onamo, s druge otežeš što više možeš."