Druga knjiga uvijek se piše teže od prve. Ako je prva knjiga praćena nagradama, medijskim interesom i kritičkim pohvalama, onda se druga knjiga piše još teže – jer se očekuje da potvrdi nečiju vrijednost i od pisca-koji-obećava učini pisca-koji-je-ispunio-očekivanja.
U slučaju mladih autora postoji dodatan pritisak: književna i medijska industrija vole kombinaciju mladost+talent, ona se dade atraktivno prezentirati i dobro utržiti. U ime tih imperativa, neki se mladi umjetnici preko noći uzdižu do senzacija pa se preko noći zaboravljaju kada se na vidiku pojavi svježija roba. Na medijskom roller coasteru na kojem se čas uspinješ, a čas propadaš, nije lako sačuvati samopouzdanje i vlastiti glas.
Sindrom druge knjige kojom se mora potvrditi raniji status, čini mi se, utjecao je na kvalitetu romana "Nevini" Ene Katarine Haler (r. 1996.). Njezin prvijenac "Nadohvat" iz 2019. imao je vrlo dobru recepciju, dobio nagradu Gjalski i autoricu promaknuo u mladu nadu za kojom se u javnosti stalno, poput repa vuklo isto glupo pitanje: kako je tako mlada osoba uspjela napisati ozbiljan povijesno-obiteljski roman?
Po objavljivanju "Nevinih" upalila se ista retorika, ali je već i gasnula, valjda kada se roman pročitao i uvidjelo da on, uz ostalo, pripovijeda o nečem nepodesnom za medijsko pumpanje: incestu i rubnoj seksualnosti. No, s moga stajališta, kvaliteta drugog romana Halerove narušena je ne zbog opskurnih tema već načina na koji su one ispisane, zbog monološkog književnog svijeta, zamornog ritma i isforsiranog jezika.
"Nevini" prate stasanje mlade djevojke u ruralnoj sredini, među napuštenim kućama, u postratnom, sumornom okruženju. Za razliku od "Nadohvata", u fokusu su intima i unutarnji nemiri junakinje, stanja, a ne zbivanja. Premda uključuje događajnost i neki sižejni razvoj, roman nema izraženu dramaturgiju, pri čemu se često vrti isto, osluškivanje stanja junakinje u brojnim varijacijama. Likovi i njihovi životni izbori zadani su kontekstom: ratom, siromaštvom, besperspektivnošću, lošim brakovima, nedostatkom emocija.
Fatalistički, sve je unaprijed predodređeno za stagnaciju. Nevini su samo mladi (i to nakratko): junakinja Iris, brat Relja i prijatelj Nino, koji na ruševnoj scenografiji romana, pod pritiskom osamljenosti, ulaze u igre otkrivanja tjelesnoga. Energija između trojca podsjeća na onu između Bertoluccijevih sanjara, samo što ambijent nije pariški monden već provincijski turoban, a odnosi likova nisu pastoralno topli već egzistencijalistički mučni. Narkotizirano, u emotivnoj polusvijesti Iris proživljava seksualna iskustva s bratom i prijateljem, a u drugom dijelu, kada obojica nestanu, sa strancima, starijim muškarcima, seoskim lovcima.
Njezina je seksualnost tako iskaz destruktivnog samoponištavanja u ruralnom, poratnom glibu. Sve to ipak djeluje motiviranije i jasnije kada se ukratko ispriča, nego čita u romanu. Jer, pripovijedanje je zasićeno nepotrebnim poglavljima i redundantnim opisima interijera; nedostaje mu povezivanje s kontekstom, osjećaj za mjeru i smjer, važno i nevažno, pa česta vrludanja stvaraju zamor u čitanju.
Inzistiranje na seksualnim iskustvima koja bi trebala kompenzirati manjak obiteljske topline rezultira monološki suženim romanesknim svijetom. Ono najbolje što pruža roman kao žanr – a to je mogućnost višeznačnosti – nije iskorišteno. Treći nedostatak "Nevinih" uočava se na najosjetljivijoj razini, u jeziku i mikrostilistici. Haler pažljivo gradi originalan izraz, nastojeći pomacima u sintaksi, kombiniranjem naracije i poetskih fragmenata te strategijom distanciranja u duhu Agote Kristof postići začudnost. U nekim dijelovima uspijeva, ali u cjelini prevladavaju afektacije, iskrzani ritam i stilska grbavost.
Premda je njegov ambijent mjestimično dojmljiv, a neka značenja potentna, roman staje na pola puta. Trebalo je pokazati više pripovjedačke vještine i autorske strogosti kako bi se artikulirala zahtjevna tema, ali i više samopouzdanja kako bi se prevladao neugodan sindrom druge knjige.
