U proljeće 1938. Mussolini i Hitler evropski su odd couple. Svi znaju za mršavog i debelog, uštogljenog mladoženju s komičnim brčićima i jogunastu mladenku s glavom nalik biljarskoj kugli. Evropa još nije vidjela takav teatar, povijest je postala groteska, neobično nalik komedijama braće Marx.

Djetinjasta igra udvaranja s kićenim uniformama i vojnim paradama već je trajala neko vrijeme. Svi su se pitali kad će pasti sudbonosno "da". Kada će udavača s juga pokleknuti pred udvaračem sa sjevera. A onda je došao i taj dan. "Marije i Sula", kako je profesor umjetnosti i poslijeratni komunist Ranuccio Bianchi Bandinelli u dnevniku konspirativno nazvao brkatog i ćelavog, cijeli su dan obilazili firentinske muzeje. Znamo tu priču, Hitler je satima stajao pred renesansnim platnima Galerije Uffizi, a Mussolini uzdisao, "ah, koliko slika".

Deveti je svibnja 1938., pola sata do ponoći, dugi zajednički dan je pri kraju. Duce osobno prati Hitlera na firentinski kolodvor, gdje ga čeka noćni vlak za Njemačku. Antonio Scurati piše: "Umorne i radosne što su čitav dan harale po profinjenim firentinskim krojačnicama i Ferragamovu dućanu, Reichsfrauen su se već smjestile u svoja kola. Dvojici diktatora preostaje još samo da po tko zna koji put izvrše smotru počasne straže, a zatim će doći trenutak da se oproste.

Kad kucne taj čas, točno u ponoć, ozaren savršenim uspjehom veličanstvene inscenacije, Benito Mussolini izgovara jednu od svojih tipičnih visokoparnih i lako opozivih izjava:

"Führeru, sada nas više ni jedna sila ne može rastaviti."

Nemali broj prisutnih posvjedočit će doskočici kojom se, čim mu ovaj drugi okrene leđa, talijanski diktator prenemaže pred svojima naglašavajući ispraznost svog obećanja. Mnogi će posvjedočiti i da su se, kad ju je čuo, oči iskreno ganutog Adolfa Hitlera navodne napunile suzama."

Scuratijev tekst grade povijesni izvori, novinske vijesti i zapisi privatnih dnevnika; ništa u njemu nije romansirano, a možda ni romaneskno, izuzev načina pripovijedanja

Četiri godine kasnije, "Marije i Sula" ponovo su na kolodvoru. Kraj je travnja 1942. a kolodvorski susret Hitlera i Mussolinija održava se u Salzburgu u osvit ljetne ofanzive na jugu Rusije. Na sastanku su Galeazzo Ciano, Wilhelm Keitel, Alfred Jodl, Joachim von Ribbentrop, general Ugo Cavallero… tri godine kasnije, kako primjećuje Vasilij Grossman na početku svog romana "Staljingrad", gotovo svi sudionici salcburškog susreta bit će mrtvi. Ali otišli smo malo predaleko, daleko izvan romana "M. Posljednji dani Europe", trećeg Scuratijevog poglavlja u planiranom petoknjižju romansirane biografije Benita Mussolinija.

S prvim dijelom, "M. Dijete svojega vremena" (2018.), kronikom fašizma između 1919. i 1925., Scurati je napisao knjigu tešku kao planina i laku poput guščjeg pera: galerija talijanskih povijesnih likova s M. na čelu dobila je guignolski zamah. S drugim, "M. Čovjek providnosti" (2020.), kronikom učvršćenja režima i prve kolonijalne ekspanzije između 1925. i 1932., postalo je jasno da pratimo najznačajniji povijesni roman našeg doba.

U trećoj knjizi (svi prijevodi – Ana Badurina) pokriva se razdoblje između svibnja 1938. i lipnja 1940. kada Italija ulazi u evropski rat. "Posljednje dane Europe" (2022.) čitamo u dahu u danima kada evropska i svjetska povijest dobiva zastrašujuće ubrzanje. Povijest sada kao da prati roman, za koji u predgovoru autor kaže: "…Roman ovdje ne prati povijest, nego povijest postaje roman."

Držimo li se kolodvora kao željezničke niti između dvaju diktatora, sljedeći sudbinski je na prijevoju Brenner, granici dvaju carstava i reichova. Osamnaesti je ožujka 1940., sprema se opći napad na Zapadnom frontu. Manji partner mora se odlučiti na čijoj je strani povijesti. Kolodvorski susret predstava je kao i svi dosadašnji. Počinje proljeće, ali na Brenneru i dalje sniježi, pada gust i mokar snijeg.

Premda je Mussolini domaćin, Hitler preuzima riječ. I ne prestaje govoriti: o razlozima napada na Poljsku, tijeku same vojne kampanje, divizijama, Mauserovim karabinkama i različitim načinima punjenja puškomitraljeza. Mussolini je slomljen. "Hitler je govorio dva sata i deset minuta, Mussolini jedva dvadeset."

U prijelomnom trenutku Mussolini daje riječ da će Italija biti ona "posljednja kila" koja će vagu povijesti nagnuti na njemačku stranu. Kasnije pokušava naći izlaz, obraćajući se zetu Cianu poziva se na pučkog junaka lukavštine: "Bit ću kao Bertoldo. Prihvaćam osudu na smrt pod uvjetom da mogu izabrati odgovarajuće stablo na kojem će me objesiti. Nema potrebe spomenuti da to stablo nikada neću naći."

Laviranje između rata i mira, rata na ovoj ili onoj strani, primiče se kraju. Vrijeme pozivanja na nespremnost za rat je prošlo. Nakon što su osamnaest godina slušali ratnu propagandu, Talijanima nije jasno kako to da je lav s Mediterana sada evropska golubica mira. A kada se kao objašnjenje nametne nespremnost za rat, postavlja se pitanje tko to svih ovih godina Italiju nije pripremio. Nevoljni Mussolini, u javnosti teatralno ratoboran, privatno teatralno melankoličan, shvaća da je obećanje koje je Hitleru namignuo na firentinskom kolodvoru nešto iz čega se ne može izvući: u zagrljaju njemačkog zaručnika talijanski ljubavnik omamljeno je nemoćan.

Ulazak u rat objavljen je desetog lipnja 1940. Rim prekriva zagušljiva sparina, Duce ne zna što bi obukao: bijelo odijelo, prikladno za vrućinu, nije prikladno za objavu rata. Naposljetku se odlučuje za tešku, zimsku jaknu. U gradu vlada fjaka, dolce far niente mentalitet. S balkona Venecijanske palače Duce "gleda sve i ne vidi nikoga".

Sudbinske riječi izgovara poput "vlastitog trbuhozborca". Norveška je upravo kapitulirala, predivni Pariz je proglašen otvorenim gradom, što bi moglo poći ukrivo? Netko u mnoštvu podiže idiotski fašistički natpis: "Isprašit ćemo im tur". Talijanska tragikomedija je počela. Agent broj 40 zapisat će: "Brzo razilaženje. Veliko mnoštvo ljudi još nije moglo povjerovati da je objavljen rat. Nijedna žena nije zapljeskala."

Privatna melodrama odigrala se mjesec dana ranije, kada je Marije/Bertold dobio od Sule pismo da je vojska na zapadu pokrenuta. U 13.45 Duce javlja Clari Petacci da mu ne dolazi – nije pametno imati "romantičan susret" na "prvi dan rata". U 20.30 ponovo zove, pita mladu ljubavnicu zašto se ne javlja. U 22.30 još jednom zvoni telefon u kući Petacci, žalopojka se nastavlja, Duce se jada da je budan od zore. Put ljubavnika prema onoj milanskoj benzinskoj stanici je trasiran.

Nismo na kraju Scuratijevog romana, ali emocionalni učinak na kraju trećeg dijela jest upravo takav, obuzimajući. Sve se sada mjeri s "M."; kao što se ovdje kod nas sve sada mjeri "Krajinom" Koste Nikolića. Dvije knjige stoje kao vrhunci suvremene historiografije i suvremenog romana. Nikolić je povjesničar koji piše roman, Scurati romanopisac koji piše povijest. Koristeći se dokumentacijom arhiva Krajine, Haškog suda, Ureda predsjednika RH, diplomatskih izvještaja, digitalne biblioteke predsjednika Clintona i drugih izvora, Nikolić je "Krajinu" montirao poput avangardne drame.

Scuratijev tekst grade povijesni izvori, novinske vijesti i zapisi privatnih dnevnika; ništa u njemu nije romansirano, a možda ni romaneskno, izuzev načina pripovijedanja. Nikolićeva "Krajina" je knjiška "Guernica", "M." je lutkarska predstava s krpenim lutkama i stvarnom krvi. "Krajina" je mjera za sve što se piše o minulom ratu u bivšoj Jugoslaviji; "M." je zrcalo u kojem se ogleda budući svjetski rat.