Jedan od popularnih slogana u Jugoslaviji osamdesetih godina bio je "I nakon Tita – Tito!" Taj je slogan, plod ideoloških kuhinja i folklorne mudrosti, trebao otkloniti bojazan od političke nestabilnosti i potvrditi kontinuitet jugoslavenske politike. Što se, naravno, nije dogodilo, upravo obratno – nakon prijelaznog razdoblja previranja i nakon pada Berlinskog zida ovo fluidno doba "nakon Tita" pretvorilo se u doba agresivnog nacionalizma, ratova, opće nesigurnosti i siromaštva (ali ne za sve)...
No ova bi se krilatica mogla, ovoga puta, primijeniti na nama susjednu Italiju. Dugo očekivani predsjednički izbori dali su prilično neočekivan rezultat. Za predsjednika je ponovno izabran dosadašnji stanar Quirinala, predsjedničke palače, u zemlji i inozemstvu cijenjen i poštovan političar i državnik, Sicilijanac Sergio Mattarella.
Mattarella je u prvom mandatu postao omiljen u javnosti zbog svoje ozbiljnosti, odgovornosti, konstruktivnosti i empatije prema onima koji to zaslužuju: siromašnima, mladima, migrantima i svima koji su htjeli vidjeti poštenje u vođenju javnih poslova
Mattarella je izabran za predsjednika Talijanske Republike 2015. i odradio je sedmogodišnji predsjednički mandat postavši omiljen u javnosti prvenstveno zbog svoje ozbiljnosti, odgovornosti, konstruktivnosti i empatije prema onima koji to zaslužuju: siromašnima, mladima, migrantima i svima onima koji su u predsjedniku htjeli vidjeti autoritet poštenja u vođenju javnih poslova. Nije to mali zahtjev: Talijanima je bio odavno potreban jedan takav oslonac i garant poštenja političkog sustava. Pogotovo što je riječ o zemlji koju potresaju brojne proturječnosti, od kapilarne endemske korupcije do degradacije politike na borbu za vlast, privilegije i lagodan život (uostalom, Talijani su najbolje plaćeni političari, plaća običnog zastupnika iznosi 15.000 eura u prosjeku, i po tome su najbolje plaćeni u Europi).
Sergio Mattarella pripada obitelji s jasno definiranim političkim pedigreom. Njegov otac, Bernardo Mattarella, bio je demokršćanski ministar u čak pet vlada, a njegov brat Piersanti Mattarella bio je predsjednik regije Sicilija, i na tom mjestu je poginuo kao žrtva mafijaškog atentata. Ova tragedija bitno je obilježila život Sergija Mattarelle. Dotada samozatajni odvjetnik i profesor ustavnog prava, nakon bratovljeve smrti odlučio je "ući u politiku". Kandidirao se za parlament, s namjerom da se bori protiv mafije svim sredstvima, a pogotovo protiv mafije u redovima političara.
Isprva vezan za Kršćansku demokraciju, s pojavom na sceni Silvija Berlusconija pomiče se sve više prema lijevom krilu ove hegemonske partije talijanskog političkog spektra, zalažući se za njenu reformu i stvaranje jedne moderne demokratske stranke političkog centra. Tako je i sam postao ministar u više vlada, zadužen za odnose s parlamentom, javnu naobrazbu, obranu i tajne službe, a postao je i potpredsjednik u koalicijskoj vladi Massima D'Aleme, lidera reformiranih komunista. Na kraju je biran i za suca Ustavnog suda, s koje je dužnosti 2015. izabran za predsjednika Italije.
Silvio Berlusconi (Foto: Flavio Lo Scalzo/Reuters/PIXSELL)
Talijanski ustav predviđa sedmogodišnje trajanje predsjedničkog mandata, "da bi se izbjeglo pohotno vlastoljublje i opasnost od ponavljanja povijesti", kako je u Ustavotvornoj skupštini 1946. izjavio filozof Benedetto Croce, pretpostavljajući da će sedam godina mandata biti dovoljno, i za predsjednika i za zemlju. Ali talijanski ustav iz 1948. nije izričito zabranio moguće ponavljanje mandata. I doista, svi su talijanski predsjednici odradili svoj mandat, s izuzetkom Antonija Segnija koji je na toj dužnosti i umro.
Prvi je tu nepisanu tradiciju jednog predsjedničkog mandata narušio Giorgio Napolitano, kada je 2013. na izričit zahtjev parlamenta pristao da bude izabran po drugi put, ali "uvjetno" – dok se ne riješi politička kriza i stvori stabilna vlada (a to znači imuna na autoritarne ambicije talijanskog mogula Berlusconija).
Sada se povijest ponovila, doduše ne kao farsa, kako kaže Marx za povijest koja se ponavlja, već kao izlaz iz pat-pozicije, u kojoj se zbog rascjepkanosti političkog tijela opet pojavila opasnost od "desnog skretanja", populističkog, autoritarnog, ksenofobičnog i čak antieuropskog na jednoj strani, dok je na drugoj svoj juriš na predsjedničku poziciju najavio i onaj koji je dvadeset godina vladao Italijom (skoro isto toliko kao jedan drugi predšasnik na čelu talijanske vlade, Benito Mussolini) opsjenama, lažnim obećanjima, klijentelizmom i skandaloznim seksualnim aferama – osamdesetpetogodišnji Silvio Berlusconi, fizički grotesknog lika zahvaljujući brojnim estetskim operacijama, transplantaciji kose i injekcijama pomlađivanja (sadašnja mu je pratilja, perspektivna političarka Marta Fascina, pedeset godina mlađa od njega).
S druge strane, autoritativni nastupi lidera populističkog autoritarizma Mattea Salvinija uplašili su međusobno posvađane talijanske političare, koje je Mattarella prošle godine uspio nagovoriti da prihvate kao privremenog predsjednika vlade "super Marija", kako u javnosti zovu Marija Draghija, bivšeg čelnika Europske središnje banke (i talijanske središnje banke), tehnokrata kojeg poštuju i u Europskoj uniji kao protagonista koji je uspio dobro izmanevrirati euro iz financijske krize 2008. Draghijeva je popularnost određena i hladnokrvnom reakcijom na pandemijsku krizu Covida-19, pa je njegovo ime bilo favorit na kladionicama za izbor Mattarellinog nasljednika.
Očekuju da ponovi čudo s jačanjem eura – Mario Draghi (Foto: EXPA/PIXSELL)
Ali u slučaju Draghijevog izbora na mjesto predsjednika Republike otvorila bi se nova kriza vlade, a iz "prešutne koalicije" koja je pristala na podršku Draghiju kao predsjedniku Vlade odmah bi izašli ne samo Salvinijevi legionari, odnosno "legisti", pa bi se moralo ići na rane izbore za novi parlament i novu većinu u njemu. A ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da bi se u ulozi pobjednika, pa makar i relativnom većinom, našao blok Salvinija i njegove Lige i neofašistička grupacija Giorgije Meloni, zagrižene populistkinje iz rimske periferije, demagoškog nastupa i radikalnih (desničarskih, naravno) rješenja, kao što je otvaranje vatre na brodice s migrantima koji se utapaju na moru pokušavajući se očajnički domoći Italije i Europske unije. Među ugroženima prijevremenim izborima, u slučaju da je Draghi bio izabran za predsjednika, našla se i politička grupacija komičara Beppea Grilla, Pokret pet zvijezda, koji je već u posljednje dvije godine izgubio na putu nešto manje od stotinu parlamentaraca i senatora, nezadovoljnih njegovom politikom "autoritarnog antiautoritarizma".
Pokret pet zvijezda imao je na početku jaki "antipolitički naboj", nešto kao Most u Hrvatskoj, ali potpomognut "internetskom demokracijom", glasanjem preko mreža o svemu i svačemu, dok se nije ispostavilo da tim novim elektronskim medijima koji su trebali označiti novu, impersonalnu politiku kritike svih klasičnih institucija talijanskog političkog sustava ne manipulira "administrator" te "elektronske demokracije" Davide Casaleggio, koji je od oca naslijedio mrežu Rousseau (ime koje bi, tobože, trebalo reflektirati opredjeljenje za direktnu demokraciju). Na kraju je Casaleggio morao napustiti Grilla, a novopečeni parlamentarci iz redova Pokreta pet zvijezda, "obični građani" za razliku od klasičnih (profesionalnih) političara, uspjeli su oboljeti od klasičnih političkih privilegija – visokih plaća, lagodnih dnevnica i putnih troškova, trgovanja političkim utjecajem, a uplašili su se i prijevremenih izbora koji bi im oduzeli pravo na privilegiranu političku mirovinu i na kraju ugrozili njihovu političku budućnost. Jer od sljedećih izbora 2023. godine talijanski bi se parlament s 945 što zastupnika, što senatora morao reducirati na ukupno 600 narodnih zastupnika. Dakle, egzistencijalna nesigurnost uspjela je učiniti svoje i "zvjezdasti" zastupnici također su se opredijelili za stabilnost i – sigurnost svojih plaća, bar do sljedeće godine, kada stječu i pravo na parlamentarnu mirovinu (od najmanje 5.000 eura za početnike, do desetak tisuća eura za one s više od jednog mandata).
Berlusconi je morao odustati od samoproklamirane kandidature: njegova je ambicija bila da mu se "isprave sve nepravde", u što ubraja i 32 sudska postupka, koji su uglavnom prekinuti, ali je još uvijek u toku proces zbog iskorištavanja maloljetničke prostitucije
U takvoj se atmosferi prišlo izborima za predsjednika Republike. Berlusconi je morao odustati od svoje samoproklamirane kandidature: njegova je ambicija bila da mu se "isprave sve nepravde" (u to ubraja i 32 sudska postupka protiv njega, koji su uglavnom prekinuti zbog zastare ili zbog iznenadnih promjena iskaza svjedoka), ali je još uvijek u toku proces protiv njega zbog iskorištavanja maloljetničke prostitucije s neizvjesnim ishodom (doduše, i tu svjedokinje mijenjaju iskaze, a javnost samo nagađa koliko su milijuna eura uprihodile od glavnog optuženika).
Talijanski ustav ne predviđa isticanje kandidature za predsjedničke izbore, a izbor se obavlja u "izbornom kolegiju" koji se sastoji od 630 zastupnika Camere, Donjeg doma i 315 senatora, uz 6 doživotnih senatora i 58 predstavnika dvadeset talijanskih regija. Ukupno 1009 "velikih elektora", koji glasaju – dok se ne iscrpe. U prva tri glasanja predsjednik se bira dvotrećinskom većinom, a od četvrtog glasanja dovoljna je i obična većina. Naravno, u takvom hibridnom sustavu, gdje nema javnih kandidata, akcent je bačen na dogovaranje i trgovanje među strankama. Salvini se pokušao nametnuti najprije agitirajući za Berlusconija, a kada je on pod pritiskom domaće i svjetske javnosti nevoljko odustao, onda je podržao samokandidaturu predsjednice Senata Marije Elisabette Alberti Casellati, zagrižene pristalice Berlusconija koja je uporno uvjeravala javnost da je maloljetna prostitutka Karima Mahjoub s kojom se zabavljao Berlusconi doista Mubarakova nećakinja, a kada je bila podsekretar za zdravstvo (u Berlusconijevoj vladi), kći je zaposlila kao šeficu svog kabineta, dok se još uvijek istražuje njena zlouporaba vojnog zrakoplova za odlazak kući, u Veneciju, za vikende.
Salvini je pokušao ispregovarati da se izabere jedna druga žena, Elisabetta Belloni, šefica talijanskih tajnih službi, ali ju je javnost dočekala na nož – ta što će nam jedan špijun na čelu države? Popularna mantra da bi bilo zgodno sada izabrati jednu ženu na čelo države tako se razbila na otporu drugih političkih snaga, a propali su pokušaji da se u tu igru uvuku druge dvije žene s izrazito pozitivnim imidžom u javnosti – bivša logorašica Auschwitza, senatorica Liliana Segre (92 godine) i Emma Bonino (74 godine, boluje od raka). Obje su odbile da se manipulira njihovim imenima i otklonile svaki mogući razgovor o tome. Preostala su još dva kandidata, ali s malim šansama da postignu čak i običnu većinu: senator Pier Ferdinando Casini, bivši demokršćanin koji je 2018. izabran na listi Demokratske stranke (zbog toga nije rado viđen u redovima desnog centra), i 84-godišnji predsjednik Ustavnog suda Giuliano Amato, prozvan "suptilni doktor" po svojoj političkoj vještini manevriranja i spletkarenja.
U takvoj kakofoniji glasova jedini dogovor koji je uspio bio je skrušeno zamoliti Mattarellu da pristane da bude izabran na još jedan mandat, a u međuvremenu će situacija valjda krenuti nabolje... Pandemija će najvjerojatnije prestati i nestati, milijarde eura iz EU-a treba dobro usmjeriti da opet ne završe u rukama mafije. Političke stranke su suglasne da Draghi ostane na čelu ove kompromisne vlade do kraja mandata i da ponovi čudo s jačanjem eura i u slučaju Italije, i tako se Mattarella, skroman i samozatajan, suočio s poklonstvenom deputacijom koja ga je izmolila da se žrtvuje za zemlju još jedan mandat. Na kraju krajeva, na kraju ovog drugog predsjedničkog mandata imat će 87 godina.
I tako je Mattarella, koji je rekao "odlučno ne" drugom mandatu, morao popustiti. Čovjek institucija, političke korektnosti, poštenja i uvjereni demokrat u ovom trenutku je manje zlo od neizvjesnosti izbora i agresivnog populizma krajnje desnice. Ako je to cijena – spašavanje nacije, Mattarella će na to pristati, i tako je na osmom glasanju izabran sa 759 glasova, što je 75 posto od ukupnih glasova "velikih elektora". Draghi će morati pričekati još malo, a oni političari kojima je doista stalo do zemlje i demokracije moraju sada riješiti tri prioriteta: ozdravljenje od pandemije, financijsko i ekonomsko ozdravljenje zemlje i – kako im je zaprijetio rezignirani, ali ipak odgovorni Mattarella – socijalno pitanje, borba protiv siromaštva, korupcije i zloupotreba vlasti. Chi vivra, vedrà, kako kažu Talijani – tko poživi, vidjet će.
