Sredinom srpnja sad već bivši talijanski premijer Mario Draghi ponudio je ostavku nakon što nije dobio podršku Pokreta pet zvijezda za izglasavanje paketa pomoći zbog rastućih troškova života. Tjedan kasnije ostavku je i formalno podnio. Što se sve događalo u parlamentu uoči ostavke?
Draghijeva vlada bila je vlada nacionalnog jedinstva, što znači da ju je podržavala parlamentarna većina vrlo različitih stranaka, pri čemu je samo Draghijev ugled omogućavao da jedna takva, u drugim okolnostima nemoguća koalicija uopće postoji. U njoj su sudjelovale stranke desnice Liga Mattea Salvinija i Naprijed Italija ("Forza Italia") Silvia Berlusconija, zatim stranka ljevice Demokratska stranka, te centrističke stranke i Pokret pet zvijezda (M5S) Giuseppea Contea. Tijekom posljednjih nekoliko mjeseci pritisak koji su vršile dvije velike parlamentarne snage, Liga i M5S jačao je kao posljedica serije negativnih izbornih anketa, a u trenutku kada je do izbora bilo ostalo manje od godinu dana, pa je svaka stranka tražila za sebe najbolju izbornu strategiju. M5S je inzistirao na većoj podršci u vezi dva pitanja – ekološke obnove stambene infrastrukture i socijalne mjere "građanskog dohotka". Paradoksalno je da su obje mjere sada na kocki nakon što je M5S uskratio podršku vladi. Treće pitanje oko kojeg su se stranke sukobile bilo je lokalno rimsko pitanje, izgradnja postrojenja za pretvaranje otpada u energiju.
Mediji su izvijestili da je, nakon što je predsjednik države Sergio Mattarella prvo odbio Draghijevu ostavku i zatražio od njega da ipak pokuša dobiti podršku, Silvio Berlusconi organizirao ručak na koji su bili pozvani drugi vođe desnice i da su tamo zajedno skovali plan da sruše vladu. Koja je njihova računica?
Nakon što je 2018. osvojila relativnu većinu a odmah potom se i raspala, na tom se sastanku koalicija desnice ponovno formirala. Vođe triju stranaka – Salvini i Berlusconi, koji su podržavali vladu te Giorgia Meloni, predvodnica vodeće opozicijske stranke Braća Italije – donijeli su odluku da je sada pravi trenutak za rušenje koalicije i za prijevremene izbore. Giorgia Meloni uvjerena je da će njena stranka postati najjača u zemlji i zahvaljujući tome formirati vladu. Salvini je želio zaustaviti odljev birača iz njegove Lige u Meloninu Braću Italije, dok je Berlusconi uvjeren da još uvijek može igrati ulogu jezičca na vagi, iako Naprijed Italija ovih dana gubi važne članove zbog odluke da se napusti vladajuća većina.
Ankete pokazuju da bi na izborima, koji će se održati krajem rujna, ova koalicija desnice mogla pobijediti. Na spomenutom ručku raspravljalo se o pitanjima porezne, pravosudne i mirovinske reforme i imigraciji, a poznato je i da neki od tih političara ne spadaju u velike kritičare ruskog predsjednika Vladimira Putina. Što se može očekivati od te vlade?
Zbog konfiguracije izbornog sustava rezultat će ovisiti i o odlukama drugih stranaka oko eventualnih koalicija, pa pobjeda desnice još uvijek nije potpuno izvjesna. Dva su pitanja otvorena: ukoliko koalicija desnice pobijedi kolika će biti njezina većina, te kolika će biti snaga pojedinih članica koalicije. Što se tiče politika, na planu one unutrašnje može se očekivati tvrđi pristup imigraciji i građanskim pravima različitih manjina. Mogu se očekivati i porezna rasterećenja najbogatijih i neuvjerljiv odnos prema klimatskim promjenama. Što se tiče vanjske politike, Giorgia Meloni u posljednje vrijeme izražavala je podršku Ukrajini, no nije sasvim jasno kako će se to razvijati s obzirom na kontradikcije koje su stranke desnice pokazivale u odnosu na Rusiju i njezinog predsjednika.
S obzirom na trenutnu političku i ekonomsku situaciju u Evropskoj uniji, kakve bi mogle biti implikacije pada Draghijeve vlade i dolaska desnice na vlast?
Prvo trebamo pogledati tko su sve evropski partneri tih stranaka desnice. Naprijed Italija je članica Evropske pučke stranke, dok Liga i Braća Italije imaju partnere koji se bez dvojbe mogu smatrati euroskepticima. No sve su one više puta naglasak stavljale na vraćanje suvereniteta Italiji, a takav stav obično dovodi do lančane reakcije u drugim članicama i ne pomaže razvoju uzajamne solidarnosti i suradnje. Jedna od mogućnosti je zauzeti stav da se zemlja ne može razvijati izvan snažnog evropskog okvira, što može dovesti do kolapsa jedne od glavnih ideoloških premisa koalicije. Druga je nastaviti podržavati tu ideološku premisu i time podrivati ideju evropske solidarnosti. Dodao bih i da pitanje nije samo što će se dogoditi ako velik broj talijanskih birača podrži takve ideje, već i zašto će ih podržati. A to za druge političke snage, prije svega za ljevicu, znači ne samo da biračima moraju objasniti zašto ne bi trebali glasati za Braću Italije, nego i zašto bi trebali podržati neke druge političke opcije. Kao i u mnogim drugim evropskim državama, jako puno građana Italije živi u uvjetima nesigurnosti, mnogi od njih izrazito teško, i ako stranke ljevice ne žele da ti ljudi glasaju za Braću Italije trebale bi im ponuditi drugačije, jasne i vjerodostojne odgovore.
