Kako opisati političku situaciju u Italiji nakon izbora Giorgije Meloni za premijerku te zemlje? Je li to fašizam, populizam ili desni autoritarizam? Imamo li mi uopće izraz za novonastalu situaciju?

Čitamo kako se Meloni još u srednjoj školi pridružila omladinskoj organizaciji Nacionalna alijansa i kako je smatrala da je Mussolini učinio mnogo toga dobrog za Italiju. Samo je pogriješio u donošenju rasnih zakona i time što je ušao u rat. Meloni danas vodi tipičnu desničarsku politiku. U neoliberalnu globalizaciju ne dira. Ogovara Bruxelles, zauzima se za Evropu suverenih nacija, a ne ovu navodno federalističku. Napada migrante, zabranila bi abortus, njen je slogan "Bog, domovina, obitelj", a za sebe govori da je "žena, majka i kršćanka". Na meti su joj LGBT zajednica i istospolni brakovi, koje neće dozvoliti. No već ovdje nalazimo prvu razliku u odnosu na povijesni fašizam. Fašisti, naime, nisu isticali da su kršćani, iako su imali ideja o tome što učiniti s Vatikanom, koji se, primijetimo i to, nije distancirao od Mussolinija kada je trebalo.

Da bismo odgovorili na pitanje koje su sličnosti i razlike povijesnog fašizma i ovoga koji uvodi Meloni, prvo što opažamo jest da ona izravno ne napada parlamentarnu demokraciju. Iako ih smatra protivnikom, ona ne bi ukidala lijeve ni liberalne stranke. Ni njena anti-EU retorika ne pripada onoj vrsti koja se zalaže za ukidanje te naddržavne organizacije. Čak ni u slučaju da predlaže izlazak Italije iz EU-a.

Očito, mnogo se toga promijenilo od vremena Drugog svjetskog rata, iako nam ratova ni danas ne nedostaje. Nakon 1989. razmontirane su socijalističke države, a sve u ime neoliberalnog svjetskog poretka kao konačno pronađenog odgovora na zagonetku povijesti. Meloni dakle nema pred sobom nikakav SSSR, a pitanje Kine ovdje ćemo ostaviti po strani. Nakon sloma socijalizma imamo posla s novom vrstom fašizacije. Povijesni fašisti ne samo da nisu tvrdili da je povijest stala s navodnim trijumfalnim povratkom liberalne demokracije i slobodnog tržišta, oni su te pojave i negirali. U ime "fašističke demokracije" tendirali su ukidanju one parlamentarne. Danas se u ime "liberalne demokracije" socijalizam prokazuje kao stranputica povijesti, kao jedan od dva povijesna totalitarizma i događa se veliki "povratak" na stanje prije njega. Tu su i druge popratne pojave, kao što je kulturalizacija politike i to da se svaka nacija poziva na svoje "stoljeće sedmo".

Kako nazvati nove pojave nacionalizma, šovinizma i rasizma, ako nam povijesni pojam fašizma nije dovoljan? U nedostatku boljeg posegnulo se za pojmom postfašizma. To je neki fašizam nakon fašizma, koji ima neka njegova obilježja, ali se po nečemu i razlikuje. Znači li to da su na djelu samo stanovita fašistoidnost ili autoritarnost, koji nas ipak ne bi trebali toliko brinuti? Ili pak možemo govoriti o društvima koja su u nekim elementima, na primjer identitetskim politikama kako kaže Boris Buden, možda i gora od fašizma, samo mi za tu situaciju još nemamo novi naziv?

Kada se nekome prikači oznaka fašizma, to još uvijek izaziva stigmu. Mi fašizam ponovo ne možemo dozvoliti. I predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen prije talijanskih izbora rekla je da u slučaju pobjede populista i suverenista EU ima sredstva da ih onemogući. Na koja je sredstva mislila? Fašizam budi sjećanje na antifašizam, ma koliko taj pojam bio potisnut "teorijom" o dva totalitarizma. No na Zapadu povijesni fašizam nije odmah prepoznat kao "apsolutno zlo". On je to postao tek u trenutku kada su države angloameričkog svijeta stupile u otvoreni rat s njime. Prije toga je smatran luckastom, ali ipak običnom konzervativnom građanskom politikom, prihvatljivom jer za razliku od SSSR-a ne izlazi iz koncepta društva proizvodnje viška vrijednosti.

Tu dolazimo do sličnosti povijesnog fašizma i suvremene situacije. Obje su način i odgovor na pitanje spašavanja kapitalizma u krizi. A ako je tako u centrima svjetske kapitalske moći, kako je onda na periferiji? Neko bi mogao primijetiti da Italija primjerice i ne spada u centar, kao što ni u vrijeme Mussolinija nije, no to otvara i kompleksno pitanje gdje je danas EU? Neke njene članice još uvijek spadaju u najbogatije države svijeta, no cijeli kontinent, u usporedbi s dijelovima Azije, tone u periferiju. U tome je sličnost s povijesnim fašizmom, jer Njemačka i Italija toga vremena nisu bile centralne države svijeta. To su tada bile Sjedinjene Države. A što je s njima danas? I one silaze sa svog samoproglašenog trona, Trumpu usprkos, s pozicije da je Amerika prva.

Živimo u vremenu, da upotrijebimo stari Habermasov izraz za postmodernu, nove nepreglednosti. Nitko ne zna što će se dalje događati, iako su neki trendovi nepobitno uočljivi. Pa tako i onaj da smo mi na Balkanu gurnuti u situaciju da budemo periferija svjetske poluperiferije. Ako Italija nema bog zna kakav prostor za političke manevre, kakav tek prostor imamo mi? Postali smo unutrašnjom kolonizacijom EU-a "društva za druga društva". Što može naš antifašizam u situaciji u kojoj bismo ozbiljno shvatili posezanje Melonijeve za Istrom i Dalmacijom, pa onda i revidiranjem Osimskih sporazuma? Ona kaže da je hrvatska greškom primljena u EU, i to ponajviše zbog politike prema esulima. Naime, Italija odbija, a pisao je o tome u Novostima i Damir Grubiša, da joj Hrvatska isplati svoj dio naknade za konfisciranu i nacionaliziranu imovinu poslije Drugog svjetskog rata. A postavlja se i pitanje zašto bi, ako je nacionalizacija bila dijelom tada legitimne državne politike? Uostalom vidjeli smo što je proizvela kontrarevolucionarna politika ukidanja društvenog vlasništva i koliko dobra nam je donijela privreda u rukama privatnika.

Zato valja ponoviti. Fašisti nikada nisu napadali krupnu industriju u rukama privatnika, nego su uvijek gledali da s njim sklope kompromis. Tako ni današnja postfašistička Italija neće dirati u svetost privatnog vlasništva i biznisa. Štoviše, poslovni ljudi, poput naizgled neuništivog Berlusconija, vjerojatno će sudjelovati u novoj vlasti koja će se formirati u Italiji. Takva sprega biznisa i politike gotovo da nije viđena ni u povijesnom fašizmu, u kojem su kapitalisti i političari usprkos savezu uglavnom ostali svatko u svom polju interesa.

Što nam je onda činiti? Jedan "slabi antifašizam", kakav je onaj nacionalizirani, komemorativni i obljetničarski, sigurno neće biti dovoljan. Jer džabe se mi sjećamo osnivanja raznih partizanskih odreda i komemoriramo žrtve povijesnih fašizama, ako nemamo snage zaustaviti ovaj današnji postfašizam. U Italiji i drugdje. Ako je fašizam novi, za to bi nam trebala i velika obnova antifašizma. Jednog koji ne bi obuhvaćao samo nacionalno-oslobodilačku komponentu, nego i pitanje socijalne revolucije. Jest, treba nam nova revolucija, jer ništa drugo nije dovoljno. Drugo je pitanje kakva bi ona trebala biti? Ili, specifičnije, kakva bi ona trebala biti u Italiji? Odmah uviđamo da je sâmo pitanje, u doba neoliberalne globalizacije, nedovoljno. Jer na globalne izazove odgovor može biti samo globalan. Pa ako se nekome zazivanje svjetske revolucije čini utopističkim, upitajmo se kakva je alternativa? Šutnja i nemoć pred nadirućim postfašizmom?