Talijanski političar Silvio Berlusconi umro je 12. lipnja, u svojoj 87. godini, ali ostaje njegovo nasljedstvo: ne samo berluskonizam, kao iskrivljeni odraz demokracije u zrcalima nekog provincijskog lunaparka, nego i vrlo konkretna, prva postfašistička vlada suvremene Italije, predvođena njegovim kadrovskim rješenjem iz 2001., kada je mladu Giorgiju Meloni, sadašnju premijerku, imenovao za ministricu za mlade. Tada je Meloni bila predsjednica Fronte mladih, omladinske organizacije talijanskih neofašista. Njih je Berlusconi, medijski tajkun, građevinski magnat, financijski mešetar koji je 1994. ušao u politiku protiv "talijanskog političkog establišmenta", doslovno "odcarinio", kako se to kaže u Italiji. Skinuo je s njih ostracizam koji im je nametnuo talijanski demokratski ustav i zakoni, zabranivši fašistima i njihovim nasljednicima da se ponovno organiziraju i legaliziraju u novoj talijanskoj republici, nastaloj 1948. godine. Ali tu se priča zaustavlja: Italija nikada nije doživjela defašizaciju – sudski procesi protiv fašističkih i ratnih zločina koje su počinili talijanski fašisti u većini slučajeva su završavali oslobođenjem ili blagim kaznama, a stari su se fašisti okupili u stranci Talijanski socijalni pokret koju vlasti nisu zabranile, iako su imale zakonsku osnovu za to. To je bilo krajem 1940-ih, u doba borbe zapada protiv prijetnje dolaska komunista na vlast, pa su im stari fašisti poslužili u tu svrhu. Njihov vođa Giorgio Almirante bio je za vrijeme fašističke vlasti jedan od autora rasističkih zakona protiv Židova, ali to očito nije bilo dovoljno za talijanske demokršćanske lidere koji su 40 godina nakon rata vladali Italijom. Njegov nasljednik, Gianfranco Fini, formalno se odrekao fašizma da bi mogao postati saveznik Berlusconija, nove zvijezde na talijanskom političkom nebu početkom 1990-ih. Bilo je to doba krize talijanskih demokršćana koje su na vlasti zamijenili socijalisti Bettina Craxija, ali ih je sve zajedno pokopala korupcijska afera "plavih kuverti", koju je pokrenula grupa mladih javnih tužitelja, dokazujući da pravosuđe u demokraciji mora biti neovisna grana vlasti.
Na ruševinama Prve republike isplivao je građevinski poduzetnik, koji je ujedno iskoristio praznine u talijanskom zakonu da pokrene prve privatne televizijske kanale. Građevinske dozvole za svoje prve investicije, za izgradnju 4000 stanova u zaštićenoj zoni Milana, Berlusconi je dobio baš od socijalističke vlasti, kao što je od Craxija ishodio i zakone koji su mu omogućili da svoju televizijsku moć rasprostre po cijeloj Italiji (nikada nije otkriveno tko mu je dao prva sredstva za ove investicije – šuškalo se o mafiji, pogotovo jer je jednog od osuđenih mafijaša stavio na čelo svoje ergele kao nadzornika staja). Vješto je iskoristio trulost stare političke kaste na vlasti da bi počeo promicati novu politiku koja se temeljila na potpunoj liberalizaciji tržišta, smanjenju poreza, oprosta poreskim utajivačima, a sve to kroz novu stranku Naprijed Italijo. Već početkom 1990-ih jedan od šest najbogatijih Talijana, uložio je velika sredstva u borbu za vlast, organizaciju nove partije i pridobivanje ljudi, uz znalačko korištenje TV propagande i novih medija. Drugim riječima, uspio je šarmirati i prevariti javnost. Kasnije je priznao da je ušao u političku arenu da bi izbjegao sudske progone: doista, on i njegove firme našli su se na udaru čak 109 sudskih procesa, ali je u samo jednom slučaju presuđeno da je krivac. Osuđen je na četiri godine zatvora, od kojih su mu tri oproštene zbog visoke životne dobi, a četvrtu je odradio u jednom domu za stare i nemoćne.
Kada je prvi put došao na vlast, odmah je počeo donositi, po kratkom postupku, zakone ad personam, u svoju ličnu korist i u korist svojih kompanija (točno 60 zakona i dekreta). Imao je tim izvrsnih odvjetnika na koje je potrošio, kako je sam priznao, više od 150 milijuna eura, a u Francuskoj mu je odvjetnik bio čak Nicolas Sarkozy, prije nego što je postao predsjednik. Njegov stil populističke vladavine, uz medijsku demagogiju, uključivao je kupovanje ljudi, počevši od plaća koje je dijelio iz svojih sredstava stranačkim dužnosnicima, sve do kupovine nekolicine senatora da izglasuju nepovjerenje vladi Romana Prodija 2008. godine (cijena je bila pet milijuna eura za prelazak u njegov tabor, ali je samo jedan od senatora priznao).
Berlusconi je tako postao prvi populist na vlasti u jednoj zemlji "zapadne demokracije" i time utro put pretvaranju demokracije u plutokraciju – vladavinu bogatih, čija je jedna inkarnacija Trump u Americi, a druga Johnson u Engleskoj. Bio je, može se slobodno reći, "oligarh", kako se to naziva u slučaju postkomunističkih zemalja europskog istoka, bogataš koji želi i političku vlast ne da bi radio za opće dobro, već da poveća svoj profit.
Pored novca i talenta, Berlusconi je imao i jednu specifičnu karakteristiku koja često resi Talijane: bio je šarmer, zabavljač, vic-maher – karijeru je započeo na kruzerima kao pjevač i zabavljač još kao student (bio je i uspješan trgovački agent koji je prodavao električne metle i usisivače), što je obilno koristio u političkoj komunikaciji. Osim toga, pokazivao je sve slabosti koje se obično pripisuju "talijanskom nacionalnom karakteru" (što je jedan od nacionalističkih stereotipa): bio je pasionirani lovac na žene, zbog čega je došao na udar pravde zbog afera s maloljetnicama, od kojih je jednu, Karimu El Mahroug, proglasio za unuku egipatskog predsjednika Mubaraka da bi nju i sebe spasio progona.
Kao premijer upravljao je državom kao svojim poduzećem, u stalnom konfliktu interesa, u uvjetima političke manipulacije i izmišljanja političkih neprijatelja, i taj je stil politike ušao u političku terminologiju kao berluskonizam – kao patološka devijacija liberalne demokracije i otvaranje vrata autoritarnim metodama vlasti, koncentraciji izvršne vlasti u rukama premijera, toleriranju utaje poreza, promicanju političke korupcije za novu klasu ekonomskih i političkih moćnika, sve to začinjeno znalačkom zlouporabom sporta i mehanizma stvaranja popularnih idola. To je Berlusconi uspio i svojim vlasništvom nad nogometnim klubom Milan, a nakon prodaje Milana s novim klubom Monza.
Ali s financijskom krizom 2011. pokazalo se da je Italija za vrijeme Berlusconija nazadovala i danas Talijani žive lošije nego 1985. (doduše, ta usporedba vrijedi i za našu kuću), pa je u međuvremenu morao odstupiti na direktnu intervenciju predsjednika Napolitana, da bi se tek 2022. u koaliciji s Ligom – bivšom Sjevernom ligom Mattea Salvinija i postfašističkom strankom Talijanska braćo, koju sada vodi njegova nekadašnja "omladinka" Meloni – uspio vratiti na vlast, ali tek kao treća snaga u ovoj desničarskoj, konzervativnoj, suverenističkoj i nacionalističko koaliciji. "Vlast troši ljude, posebno ako je nemaju", rekao je stari demokršćanski lisac Giulio Andreotti. Tako se i Berlusconi potrošio i na kraju se skrasio sa 54 godina mlađom aktivistkinjom svoje stranke, nakon serije seksualnih afera s "bunga-bunga orgijama", ali je ostalo zabilježeno da je novu premijerku u jednoj poruci nazvao "prepotentnom, arogantnom, drskom, samouvjerenom". Prošavši kroz desetke plastičnih operacija da bi ostao zauvijek mlad, na kraju je obolio od Covida, i umro od posljedica leukemije.
Berlusconi je otišao sa scene, ali je njegov stil ostao, ostali su i njegov model uspostavljene plutokracije i njegovi postfašistički nasljednici, koje je sam promovirao i koji sada tek kreću u pravi – marš na Rim, u borbu za apsolutnu vlast, ničim ograničenu, a najmanje nekim demokratskim tlapnjama iz prošlog stoljeća.
Berlusconijevi biseri
- Mussolini nije nikada nikoga ubio, čak je ljude slao na odmor u konfinaciju.
- Izbjegavanje plaćanja poreza spada u prirodna ljudska prava.
- Suci i tužitelji su ludi, antropološki različiti od ostatka ljudskog roda.
- Komunisti su kuhali malu djecu i od njih pravili gnojivo.
- Svi su jednaki pred zakonom, a ja sam jednakiji...
- Ja sam najbolji talijanski premijer u posljednjih 150 godina.
- Prosjek talijanske televizijske publike odgovara stupnju mentalne evolucije djeteta iz šestog razreda osnovne škole koje ni ne sjedi u prvim klupama.
- Fašizam u Italiji nije bio nikakva kriminalna doktrina. Doneseni su rasni zakoni protiv Židova, grozni, ali zato što smo htjeli pobijediti u ratu na Hitlerovoj strani.
