Dokumentaristički roman Antonija Scuratija dobio je i u prijevodu na hrvatski novi nastavak. "M. Čovjek providnosti" drugi je dio obiteljske sage o Mussoliniju i talijanskom fašizmu. Petnaesti je veljače 1925., režim je učvršćen, a predsjednik vlade naizmjence sere krv i govna. Fašistički vođa sveden je na "probavni trakt".
Probleme s čirom povezuje s ubojstvom svog protivnika Giacoma Matteottija, čije je tijelo pronađeno negdje u rimskoj makiji, "sklopljeno poput knjige, s nogama podvijenima pod leđima". Nastavljamo tamo gdje smo stali s "Djetetom svojega vremena". Scurati sjedi negdje u Veneciji, odnosno u Milanu, i šalje nam dugačku traku telegrafskih vijesti.
Jedan kraj tog telegrama je u prošlosti, dvadesetim godinama dvadesetog stoljeća, drugi u sadašnjosti. "Dijete svojega vremena" čitali smo kroz Trumpovu frizuru, plastične operacije Silvija Berlusconija, bunga-bunga partije i klaunovski fašizam. U međuvremenu je evropska povijest dobila zastrašujuće ubrzanje. "Čovjeka providnosti" čitamo iz perspektive rata u Ukrajini i klimakterija posljednjeg evropskog carstva.
Nasilje je u samom središtu fašizma, njegove ideologije i djelovanja. Ono je odgovor na sve probleme, sva pitanja. Nasilje je u svakom segmentu pokreta: od divljačkih ubojstava političkih protivnika, odbacivanja odanih suputnika i vjernih ljubavnica, do beskonačnih noćnih sjednica na kojima duce govorima ubija pospane fašističke rasove.
Nasilje djeluje na van i prema unutra, prema opoziciji i prema stranci, njegovi valovi odbijaju se unutar zemlje i valjaju preko mora. Libija je prva obala o koju udaraju. Prekomorski posjed tek je "ultraskromna kolekcija pustinja".
No ondje počinje misija carstva. Na unutarnjem planu cilj nasilja je osvajanje apsolutne moći. Na vanjskom planu cilj je stvaranje carstva. Sve tome vodi. Ili si lovac ili lovina. Ili si kolonija ili si carstvo. Tertium non datur.
Tobožnja civilizacijska misija počinje u Libiji. Nepokorena nomadska plemena naoružana kremenjačama kriju se uzduž pustinjskih oaza. Napadaju noću, a danju se povlače, bježeći na devama i konjima. General Graziani kreće na kažnjeničke pohode duboko u pustinju, bombardirajući raspršene pobunjenike otrovnim plinovima.
Fozgen i iperit agensi su carstva. Kada se tome pridruže i koncentracijski logori za pustinjske zajednice patogen carstva je povijesno definiran. Vojnici pod zapovjedništvom Grazianija, prema naredbi maršala Badoglija i uz odobrenje Benita Mussolinija, u ime fašističkog režima 25. lipnja 1930. u Cirenaiki pokreću jednu od najvećih deportacija u povijesti europskog kolonijalizma.
U "Čovjeku providnosti" nalazi se samo jedna, crna-bijela fotografija. Samo jedna ilustracija u knjizi punoj povijesnih likova i povijesnih događaja: zračna fotografija koncentracijskog logora El Abiar koju je Graziani naručio kao ilustraciju za svoju knjigu memoara "Pacificirana Cirenaika".
Nemoguće je opisati stil i vrijednost Scuratijeva teksta: osim možda tom fotografijom. "M. Čovjek providnosti" brz je, izravan, strog poput policijskih priopćenja, slikovit kao D'Annunzijevi stihovi. Crno-bijela, arheološka fotografija pustinjskog logora iz zraka, dobro sažima Scuratijev doku-roman: kao povijesni dokument, kao političku osudu, kao geometrijski oblik s gotovo hipnotičkim svojstvima. Sve je već rečeno, talijanska obiteljska drama je na vrhuncu: a tek smo na pola puta.
