Na kraju, dogodilo se ono što su istraživači javnog mnijenja i prognozirali: na talijanskim parlamentarnim izborima, održanim u nedjelju, 25. rujna, pobijedila je koalicija "desnog centra", kako izgleda medijski narativ. U biti, to nije bila koalicija desnog centra, već talijanske desnice, u kojoj je po dobivenim glasovima prednjačila stranka Talijanska braćo s 26 posto glasova, postavši tako prva politička stranka u zemlji. U toj desnoj koaliciji Liga, bivša Sjeverna liga, srozala se na devet posto glasova, a Berlusconijeva Naprijed Italijo na svega osam posto.
Na drugoj strani – koalicija "lijevog centra", kako je opet eufemistički nazvana stvarna koalicija liberalnog centra u kojoj je malo toga lijevoga ostalo, predvođena Demokratskom strankom s 19 posto glasova (svojevremeno je, na izborima 2013., njen tadašnji lider Matteo Renzi osvojio čak 40 posto glasova) i još sa strankom Zeleni i ljevica s tri posto i Više Europe koja nije ni prešla prag od tri posto – osvojila je svega 22 posto glasova.
A treći pol, s populističkim Pokretom 5 zvijezda koji je izašao iz predizborne koalicije s demokratima osvojio je 15 posto glasova, dok je Matteo Renzi koji je izašao iz Demokratske stranke i osnovao stranku Akcija – Živa Italija osvojio osam posto glasova.
Srećom, desnica u Italiji nije uspjela skupiti 66 posto zastupnika i senatora, ostala je na 63 posto jednih i drugih, dovoljno za apsolutnu većinu, za donošenje novih zakona i za promjenu politike, ali ne i cijelog sustava
Teško je već snaći se u ovoj igri brojaka, ali šećer dolazi na kraju: rezultati su mnogo gori ako se uzme u obzir da je razmjernim, proporcionalnim načinom izabrano samo 63 posto sastava Donjeg doma, Camere, i Gornjeg doma, Senata. Ostalih 37 posto izabrano je većinskim izbornim sustavom, tako da je talijanski parlament izabran hibridnom metodom. Dakle, od ukupno 605 zastupnika – 400 u Cameri i 205 u Senatu, čak ih je 228 izabrano većinskim sustavom, u izbornim jedinicama gdje se isticao samo jedan kandidat, a pobijedio bi onaj koji bi odnio više glasova. Rezultat: desnica je i tu odnijela pobjedu, pa je dvije trećine mjesta dodano onoj razmjernoj većini deputata i senatora.
Srećom, ni ovako desnica nije uspjela skupiti 66 posto zastupnika i senatora, koliko bi bilo dovoljno za izmjenu Ustava, ostala je na 63 posto jednih i drugih, dovoljno za apsolutnu većinu, za donošenje novih zakona i za promjenu politike, ali ne i cijelog sustava. Nad sustavom, po Ustavu, bdije predsjednik Republike, u ovom slučaju pravični i autoritativni Sergio Mattarella, izabran početkom ove godine na drugi, sedmogodišnji mandat (kada mu istekne, imat će 88 godina).
No za taj zamršeni izborni zakon krivnja leži na – Demokratskoj stranci. Njen je zastupnik Ettore Rosato (sada se kandidirao na stranačkoj listi Mattea Renzija, ali je propao) 2017. godine predložio takav zakon, računajući da će on pomoći Demokratskoj stranci da zadrži vlast. Ali su se prevarili i on i partijsko vodstvo, jer je sada taj zakon iskoristila koalicija desnice i zahvaljujući tome uspjela stvoriti efikasnu koaliciji kada je u pitanju borba za vlast. Lider Demokratske stranke Enrico Letta nije uspio sastaviti "veliku koaliciju koja će spriječiti desnicu da dođe na vlast". Osula mu se mjesec dana prije izbora, pa je umjesto širokog polja što ga je zagovarao dobio samo dvije minorne stranke, Zelene i ljevicu i Više Europe Emme Bonino, koju pamtimo kao ministricu vanjskih poslova u Lettinoj vladi, kada su odnosi između Italije i Hrvatske bili na najvišoj uzlaznoj fazi, koja je kulminirala državnim posjetom predsjednika Ive Josipovića Italiji 2013. godine.
Ljevica se u Italiji pokazala, opet, kao skoro suicidalna politička snaga, gubeći pristaše i snagu u finalnoj utrci za vlast. Zato u Italiji Demokratsku stranku, nastalu iz bivše Stranke demokratske ljevice, a ova opet iz bivše Komunističke partije Italije, nazivaju "samoranjavajuća ljevica", koja se, da bi ispala konstruktivna i oslobodila se stigme komunizma i ljevičarstva, sve više selila prema centru, tako da se njeni glasači nalaze u bogatim gradskim centrima, u krugu domašaja gradskih autobusnih ili tramvajskih linija.
Doista, i Letta je stasao kao mladi demokršćanin, reizabrani Pier Ferdinando Casini je bio lider Demokršćanske unije centra, i zajedno s cijelim vodstvom svi su konvergirali prema liberalnom centru. Bivši "komunjare", primjerice popularni Pier Luigi Bersani, napustili su stranku zajedno s "lijevima" koji su se osuli po talijanskom političkom sazviježđu i mnogi su od njih otišli u političku mirovinu.
Nije uspio sastaviti "veliku koaliciju koja će spriječiti desnicu da dođe na vlast" – Enrico Letta (Foto: Mauro Scrobogna/EXPA/PIXSELL)
Dakle, vidimo da je jedan od uzroka pobjede desnice na talijanskim izborima bio hibridni izborni zakon, koji se na kraju okrenuo protiv svojih autora. Ali postoji i niz drugih, takozvanih objektivnih uzroka koji su doveli do skoro trijumfalne pobjede desnice: tu su u prvom redu ekonomska situacija u Italiji, visoka stopa inflacije, na djelu baš od ovoga proljeća kao posljedica krize izazvane pandemijom Covida-19, zatim visoka stopa nezaposlenosti, a posebno nezaposlenost mladih. Tome se pridružila i kriza energenata – računi za struju i plin porasli su nekoliko puta, čak tri do pet puta, i Italiji prijeti hladna zima. Pritom treba dodati i nezadovoljstvo Talijana politikom i političarima: stalne razmirice i političke svađe unutar tzv. građanskih stranaka, visoki stupanj birokratizacije zemlje, a s njome i korupcije, klijentelizma i nepotizma rodio je najprije disidentski Pokret 5 zvijezda stand-up komičara Beppea Grilla koji je prijetio da će, ako uđe u parlament, otvoriti ga kao "kutiju od sardina", a onda doista i izvanparlamentarni pokret Sardina. Ali kada se Pokret 5 zvijezda institucionalizirao, ujedno se birokratizirao, pa je jedan od njegovih lidera, Luigi Di Maio, kao ministar vanjskih poslova postao dio inertnog političkog establišmenta i na kraju izašao iz svoje stranke te sada propao na ovim izborima.
A talijanska politička scena je izuzetno dinamična: u prošlom parlamentu, koji je brojio 950 što zastupnika što senatora, evidentirano je ukupno 287 prebjega – političara koji su promijenili stranku u hodu, tako da je nastao niz novih stranaka i strančica, grupica, nezavisnih zastupnika i senatora. I zbilja je bilo teško snalaziti se u tom moru struja i strujica. Sve je to išlo na ruku populistima i demagozima. A talijanski elektorat, izborno tijelo, postao je lak plijen medijskih kampanja, političke demagogije, hipokrizije i agresivnih prodavača magle, uz potpunu zbrku u glavama onih Talijana koji su se našli na udaru nepopularnih mjera, rezanja radnih mjesta, ekonomske krize i egzistencijalne neizvjesnosti.
Meloni se još u srednjoj školi pridružila organizaciji mladeži Nacionalna alijansa i u dobi od 19 godina izjavila da je Mussolini učinio mnogo toga za Italiju, ali da je pogriješio u dvije stvari – donio rasne zakone i ušao u rat
Na tom valu pokušao se vratiti u politiku i 86-godišnji Silvio Berlusconi, tajkun koji je dvadesetak godina bio na čelu raznih vlada desnog centra, a kada bi izgubio na izborima, na primjer 2006., onda je za dvije godine uspio potkupiti zastupnike u Cameri i Senatu da sruše vladu lijevog centra Romana Prodija (za to je bilo potrebno, utvrđeno je, korumpirati čak pet senatora s po pet milijuna eura svakoga), a sam Berlusconi se našao u žiži čak 28 sudskih procesa, iz kojih bi se uvijek izvukao zastarom, pomanjkanjem dokaza ili promjenom iskaza svjedoka, pogodite sami zašto. Na kraju je ipak pravomoćno osuđen za utaju poreza, a još uvijek se vodi protiv njega proces za iskorištavanje maloljetničke prostitucije. A kada je optužen da je seksualno iskorištavao maloljetnu Karimu al Mahroug, dok je on objašnjavao da ju je uzeo u zaštitu zato što je unuka egipatskog predsjednika Mubaraka, u parlamentu i Senatu je usvojena rezolucija kojom se osuđuje kampanja protiv Berlusconija i "bezrazložno napada" Mubarakova unuka (koja, naravno, to uopće nije). Među potpisnicima ove rezolucije bila je i Giorgia Meloni, aktualni vođa pobjedničke stranke Talijanska braćo.
Talijanska braćo je stasala kao konzervativna desna stranka, populistička, ksenofobična, zagovornica tradicionalnih kršćanskih i obiteljskih vrijednosti, homofobična i protivnica pobačaja. Giorgia Meloni, koja je stupila na njeno čelo 2014. godine (bila je njena suosnivačica), skromnog je porijekla, završila je tek srednju turističku školu i radila kao konobarica u rimskoj diskoteci "Piper". Ali se još u srednjoj školi pridružila organizaciji mladeži Nacionalna alijansa, talijanske postfašističke stranke koju je vodio Gianfranco Fini, koji je odbacio fašističko nasljeđe (u Yad Vashemu u Izraelu, gdje je izjavio, na upit novinara, da je "fašizam apsolutno zlo"). Giorgia je postala predsjednica te omladinske organizacije, ali je zato, u dobi od 19 godina, izjavila da je Benito Mussolini učinio mnogo toga za Italiju, ali da je pogriješio u dvije stvari – donio rasne zakone i ušao u rat. Počela je da piše i za novine "Il Secolo d'Italia", pa je tako ušla i u novinarski ceh i zato se izdaje za novinarku kao svoje osnovno zanimanje.
Pobjeda na izborima predodređuje da joj predsjednik Republike povjeri premijersku dužnost, što izaziva zabrinutost demokratske javnosti u Italiji, ali i u Europi i svijetu. Giorgia Meloni nije nimalo nježna prema imigrantima, u svojim predizbornim izjavama izjasnila se za blokadu, ako treba i pomorsku, Libije i svih zemalja koje "izvoze" migrante. Kao predsjednica europske skupine Konzervativaca i reformatora istaknula je svoji euroskeptični credo: ona jest za Europu, ali drukčiju, ne ovakvu, "federalnu" (što Europa uopće nije), već za "Europu suverenih nacija", a briselski diplomati su joj posebna meta kritike. Doduše, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen prije izbora netaktično je istupila i izjavila da u slučaju pobjede populista i suverenista u Italiji Europska unija ima "sredstva kako da ih se onemogući", što je izazvalo kritike zdesna i slijeva.
Na identitetskom planu Meloni se definira jasnim sloganom koji je upotrijebila u izbornoj kampanji – "Bog, domovina, obitelj", a odgovarajući na napade iz medija, za sebe je rekla da je "žena, majka i kršćanka". Naravno, osim imigranata na njenoj meti su i homoseksualci, LGBT zajednica i istospolni brakovi, koje neće dozvoliti ako dođe na vlast. Reducirat će se i primanje u talijansko državljanstvo, ono što je nazvano ius soli, pravo stjecanja državljanstva rođenjem ili ius scholae, državljanstvo stečeno školovanjem u Italiji.
Giorgia Meloni ima i institucionalno političko iskustvo, stečeno dok je bila ministrica za mladež u Berlusconijevoj vladi od 2008. do 2011., kada je predložila zakon kojim se zabranjuje prekid života na zahtjev pacijenta u slučaju neizlječivih bolesti. A pošto je uvjerena zagovornica ukidanja pobačaja, očekuje se da će kao predsjednica vlade sa sigurnom većinom učiniti slično kao što je učinjeno u SAD-u: uostalom, na tom planu, a i na ostalima, bila je "odana američkom predsjedniku Trumpu" i njegovoj politici. Slično kao i on, bila je protiv cijepljenja za vrijeme pandemije Covida-19 i ponosno je isticala svoju no-vax orijentaciju.
Na vanjskopolitičkom planu podržala je postfrankističku, što znači i postfašističku španjolsku stranku Vox i njenog lidera Santiaga Abascala, jednako tako oštrog protivnika multikulturalizma, islamofoba i ksenofoba poput nje. Zato nije ni čudo da je prve čestitke dobila od mađarskog premijera Viktora Orbana, od poljskog premijera Mateusza Morawieckoga, od Marine Le Pen i – Nigela Faragea, glavnog protagonista Brexita. Jer Giorgia Meloni nije daleko ni od ideje Italexita, napuštanja EU-a ako se ne dogodi njena bitna reforma – u smjeru zamjene ove "federalističke strukture" zajednicom suverenih nacija.
A što mi, ovdje u Hrvatskoj, možemo očekivati od nje kao premijerke? Često se kaže da političari kada dođu na vlast ublažavaju izjave koje su davali u opoziciji. Možda će to biti slučaj i s Giorgiom Meloni, ali dosada nije bila previše taktična prema Hrvatskoj. Jednom je pogriješila i izjavila (prije Brexita) da EU ima 27 članova, a kada su je ispravili, rekla je da je zaboravila na Hrvatsku, "koja nije ni trebala ući u EU... barem dok ne nadoknade štetu nanesenu ezulima – i dok ne vrate Istru i Dalmaciju". A da se zalagala za oduzimanje ordena Josipu Brozu Titu, to ne treba ni spominjati. Užasnuta je zločinima partizana i komunista nad Talijanima, uz ostale iredentističke izjave koje nije krila – dok je bila u oporbi. Što će biti sada, hoće li možda tražiti i reviziju Osimskih sporazuma, ni to se ne bi smjelo isključiti.
Uostalom, talijanska država još od 1995. odbija Hrvatskoj i Sloveniji dati broj računa na koji i Slovenija i Hrvatska žele isplatiti svoj dio naknade štete ezulima za oduzetu (konfisciranu i nacionaliziranu) imovinu. Slovenija je svoj dio – 65 milijuna dolara – uplatila na poseban račun u prilog Italije, u jednoj luksemburškoj banci. Hrvatska bi morala isplatiti svoj dio od 35 milijuna dolara, ali u opetovanim pokušajima talijanska se država oglušila na to da Hrvatska likvidira svoj dug. Tko zna, možda se čekalo Giorgiju Meloni da ustvrdi da dug nije likvidiran, pa prema tome ni Osimski sporazumi više ne važe. U svakom slučaju, živimo u zanimljivim vremenima. Talijani kažu "chi vivrà, vedrà" – tko preživi, vidjet će.
