Malo toga dočarava političku nemoć liberalizma kao cinična lakoća kojom ekstremna desnica i neofašisti navlače njegovo beskrvno ruho. Recentni javni nastupi nove talijanske premijerke, ultrakonzervativke Giorgije Meloni iz stranke Braćo Italije, čiju vladu mediji opisuju kao najdesniju od razdoblja fašizma, samo su još jedan primjer takve aproprijacije. U svojem prvom obraćanju talijanskom parlamentu po stupanju na dužnost, prenosi više medija, Meloni se eksplicitno ogradila od talijanskog fašizma, svrstavši ga među "nedemokratske režime" te se obvezala boriti protiv "svih oblika rasizma, antisemitizma, političkog nasilja i diskriminacije", navodeći kako "vlada desnog centra nikada neće ograničiti postojeće slobode građana i tvrtki". Međutim, dok te izjave ponajprije govore o komunikacijskoj prilagodbi Meloni i njene stranke političkom mainstreamu, njihova stvarna politička pozadina i duboko reakcionarni ideološki horizont, njihove veze i kontinuitet s bivšom neofašističkom strankom Talijanski socijalni pokret (Meloni je bila članicom njene mladeži), o kojima je u Novostima već iscrpno pisao Hrvoje Šimičević, ostaju solidnim indikatorima budućeg smjera talijanske politike.
U tom smislu nema boljeg signala od sastava nove talijanske vlade, koju redom čine krajnje sporne figure, poput Mattea Salvinija, ovog puta u ulozi ministra infrastrukture i prometa, ili Eugenije Marije Roccelle, ultrakonzervativne protivnice pobačaja i prava LGBTQ+ populacije. Na tragu Šimičevićevog pomnog raspetljavanja veza talijanskih i hrvatskih obiteljaša, ne treba čuditi podatak da je Roccella u ožujku 2014. u Rimu prisustvovala konferenciji organizacije Katolički savez, na kojoj su "počasne gošće" bile Mirjana Anđić i Željka Markić, i to na temelju svojih referendumskih "zasluga" iz prethodne godine.
Kada je riječ o kulturi, nakon Darija Franceschinija, koji je vodio resor od 2014. do 2018., pa opet od 2019. do ove godine, ministarsku funkciju preuzeo je pravnik, novinar i publicist Gennaro Sangiuliano. Riječ je o osobi čija se biografija na prvi pogled čini kao idealan primjer suvremenog desničarskog tehnokrata, kao što bi se to u određenom smislu moglo reći i za Ninu Obuljen Koržinek – izvana razmjerno neutralna, uglađena slika nestranačkog stručnjaka, iz koje, međutim, na sve strane cure sporne političke poveznice i duboko konzervativno poimanje kulture.
Novinarka talijanske agencije ANSA i dnevnih novina Domani Cecilia Ferrara, koju smo kontaktirali za komentar povodom Sangiulianovog imenovanja, ističe da je riječ o prvom ministru kulture koji ima historijat bliskih veza s Talijanskim socijalnim pokretom. Naime, i Sangiuliano je, poput Meloni, kao tinejdžer bio članom njegove mladeži, a sredinom osamdesetih je bio i okružni vijećnik Pokreta u Napulju. Ferrara napominje kako je riječ "o čovjeku koji je 2015. napisao knjigu o Vladimiru Putinu ("Putin. Život jednog cara", op. a.), u kojoj ruskog vođu prikazuje kao modernog Robina Hooda, borca protiv zapadnih sila, te koji je, između ostalog, tvrdio da Krim prirodno pripada Rusiji".
Komentirajući Sangiulianov novinarski rad, Ferrara navodi kako je "redom radio u desnim novinama, da bi 2003. prešao na Rai, gdje je od 2018. direktor informativnog programa TG2 na kanalu Rai 2. Nikad nije krio svoj konzervativizam, no njegova bliskost stranci premijerke Meloni prema mnogima je otišla predaleko kada je sudjelovao na jednoj njenoj predizbornoj konvenciji". Slučaj na koji se Ferrara referira uistinu pokazuje razmjere beskrupuloznosti novog ministra. Naime, kako je ranije ove godine prenio niz talijanskih medija, Sangiuliano je od Raija u travnju zatražio dozvolu za moderiranje rasprave na programskoj konvenciji stranke Braćo Italije. Dozvolu je dobio, no potom se ispostavilo da je ipak sudjelovao nešto aktivnije nego što je najavio, održavši čak i govor o konzervativizmu. Zbog toga je dobio i službenu opomenu, da bi par mjeseci kasnije izbio novi skandal kada ga je ugledni član stranke Braćo Italije i ponosni vlasnik Mussolinijeve biste Ignazio La Russa – danas novi predsjednik talijanskog Senata – pohvalio u jednoj emisiji kao osobu koja je "spremna potpisati" njihov politički program. Tim povodom oglasio se i USIGRai, sindikat Raijevih novinara, koji je prozvao Sangiuliana zbog narušavanja autonomije vlastite kuće, no budućeg su ministra zaobišle ozbiljnije sankcije.
Ukratko, Sangiuliano je kao direktor jednog od dvaju glavnih informativnih programa na nacionalnoj televiziji uredno sudjelovao u predizbornim aktivnostima stranke buduće premijerke. "Pogledamo li gdje ga je to dovelo", ironična je Ferrara, "izgleda da je bio pametan kada je pokazivao svoje simpatije prema Meloni". Na tom tragu, ističe ona dva detalja vezana za Sangiulianovo imenovanje: "Prvo, nevjerojatno je da nitko ne problematizira njegov transfer iz jedne od najvažnijih redakcija u državi u vladu, koji možemo shvatiti kao nagradu za doprinos Melonijinom dobrom publicitetu tijekom rada na javnoj televiziji. U svakom slučaju, riječ je o lošem primjeru principa poznatog kao revolving door." Upravo su takvi transferi koje Ferrara spominje – između političkih funkcija i vodećih pozicija u raznim industrijama – česta tema koja prati formiranje vlada u Italiji, a u ovom slučaju je očito da se ni Meloni, koja je na vlast došla također eksploatirajući sentimente protiv tzv. establišmenta, nimalo ne suzdržava od tipičnih metoda istih tih političkih i ekonomskih elita. Osim Sangiulianovog, u tom smislu je indikativan slučaj Guida Crosetta, koji je na funkciju ministra obrane u njenoj vladi stupio kao – bivši lobist vojne industrije!
U kojem smjeru će se kretati Sangiulianova kulturna politika zasad je prerano reći. Okvir definiran u izbornom programu stranke Braćo Italije predstavlja zabrinjavajuću, premda ne i iznenađujuću kombinaciju nacionalističko-klerikalno-tržišnog bunila, u kojem se rame uz rame nalaze kršćanske vrijednosti, borba protiv tzv. kulture otkazivanja, fetišizacija nacionalne baštine i povezivanje privatnog i javnog sektora. Ksenofobija, mizoginija i homofobija bi se također mogli "osjećati" dobrodošlo unutar takvih koordinata – uostalom, kako prenosi Art Newspaper, njihov glavni stranački strateg za kulturu Federico Mollicone nedavno je od Raija tražio da ne emitira epizodu crtića "Peppa Pig" u kojem se prikazuje istospolni par polarnih medvjeda. Je li netko spomenuo kulturu otkazivanja?
Nikoga također ne bi trebalo iznenaditi ako dodatan vjetar u krila dobije povijesni revizionizam u talijanskom društvu. Naime, Sangiuliano se već kao urednik TG2 istaknuo kao promotor revizionističkog narativa o fojbama, o čijoj je važnosti za stranku Braćo Italije za Novosti također već pisao Hrvoje Šimičević, pozivajući se i na kritike s talijanske ljevice koje upozoravaju na njegovu profašističku i rasističku potku. Na sličnu opasnost pod novim ministrom kulture upozorava i Ferrara: "Desničari se konstantno žale na dominaciju ljevice u kulturi, no Sangiuliano je vrlo posvećen stvaranju nove kulture kojom će dominirati desnica. Hoće li u tome uspjeti? Već je pozvao na produkciju igranog filma o Indru Montanelliju, novinaru koji je bio fašist, a potom je nakon rata nastavio izrazito podržavati desnicu."
Kao i Meloni, Sangiuliano je svoja prva javna pojavljivanja usmjerio na peglanje profašističkog imidža, pojavivši se, između ostalog, u napuljskom domu Benedetta Crocea. No opet, kao i u slučaju njegove šefice, jedna su stvar geste za europske liberale, a druga je sistemsko ohrabrivanje revizionizma, konzervativizma ili antimigrantskog rasizma na lokalnom terenu. Pridodamo li tome i Sangiulianove želje da kultura postane "jedna prava industrija, jedna dodatna grana gospodarstva", koje prenosi la Reppublica, jasno je da imamo posla s konzervativno-tržišnom kombinacijom viđenja kulturne politike, ne sasvim udaljenom od one u našem dvorištu. Kao što znamo iz vlastitog iskustva, nema tog tehnokratskog umivanja koje može sakriti štetu koju takav toksičan spoj neizbježno proizvodi.
