Kada je 25. rujna prošle godine pobijedila na parlamentarnim izborima talijanski anarhoidno-ljevičarski mediji nazvali su Giorgiju Meloni "ducetta", što je deminutiv od naziva "duce", titule koju je sam sebi dao Benito Mussolini, vođa talijanskog fašizma. U hrvatskom prijevodu to bi otprilike glasilo "mala poglavnica". No to je čista mizogina diskvalifikacija. Mnogo je opasnija, naime, suština tog naziva koji je dovodi u vezu s osnivačem talijanskog fašizma, Mussolinijem, o kojemu je ona imala samo riječi pohvale.
Sada, nakon godinu dana vlasti te koalicije koja je na idejnom planu lansirala borbu protiv "kulturnog i idejnog monopola ljevice" u talijanskom društvu, Meloni je krenula u ostvarivanje jednog od svojih glavnih predizbornih obećanja: uvođenje prezidencijalizma, odnosno predsjedničkog sustava vladanja koji će zamijeniti nestabilne talijanske vlade i neefikasni parlamentarizam čvrstom, stabilnom vladom sa širokim ovlastima, što Talijani, umorni od svojih često mijenjanih (i neučinkovitih) vlada i svađalački podijeljenog parlamenta, prema njezinom mišljenju jedva čekaju. Pritom se poziva se i na legitimitet koji su joj dali prošlogodišnji izbori, iako je zahvaljujući niskoj izlaznosti njezina koalicija, doduše, osvojila 47 posto glasova, ali je to ispod 30 posto ukupnog biračkog tijela. Dakle manje od jedne trećine ukupnog broja birača opredijelilo se za vlast desnice, ali to sada i nije važno – važno je to što su u rukama desnice demokratske institucije talijanskog političkog sustava, parlament i izvršna vlast, a pravosudna vlast se postupno mijenja nakon što je vlada Meloni uspjela progurati pravosudnu reformu i suziti autonomiju pravosudne grane vlasti i imenovanjem sebi lojalnih magistrata.
Reforma se pravda stabilnošću jer je Italija do Berlusconija promijenila 50 vlada u 50 godina. Veliki talijanski filozof politike Bobbio rekao je "bolje 50 vlada u 50 godina nego jedna jedina vlada u 20 godina", aludirajući na godine Mussolinijeve diktatorske vlasti
Giorgia Meloni isprva je htjela promijeniti i ulogu predsjednika republike, koji prema talijanskom ustavu iz 1948. (koji se naziva i "antifašističkim ustavom"), saziva parlamentarne domove, može raspustiti parlament i zakazati izbore, imenuje predsjednika vlade (iz redova većine, a ako je nema onda može, nakon širokih konzultacija, imenovati i prijelazne, "ekspertske" vlade). No to nisu ovlasti protiv kojih bi Braća Italije bili isključivo neprijateljski raspoloženi. Glavna je primjedba ustavnim ovlastima predsjednika što se on može obraćati parlamentu i javnosti, što može odbiti neki vladin prijedlog zakona i tako odigrati ulogu "garanta djelovanja političkog sustava", a javnost ima puno povjerenje u aktualnog predsjednika republike Sergija Mattarellija, koji je lani izabran u drugi sedmogodišnji mandat.
Zato se Giorgia Meloni, koju ovdašnji satiričari zovu i "Re Giorgia" (kralj Georgia) odlučila na pravi "kraljičin gambit": umjesto da predloži ustavnu reformu kojom bi predsjednika, kojega sada bira parlament, izravno birali građani, krenula je u promjenu talijanskog političkog sustava s prijedlogom da se uvede – premijer. Konkretno, izravno biranje premijera tako da građani uz redovne izbore za parlament biraju i premijera koji bi time dobio izravni legitimitet birača. Kao što je 1929. prilikom uvođenja diktature u Jugoslaviji kralj Aleksandar Karađorević izjavio da je nastupio "čas, kad između Naroda i Kralja ne može i ne sme više biti posrednika", tako između ovako izabranog premijera i naroda doista više ne bi bilo posrednika.
I tako bi populizam Giorgie Meloni doveo do monokracije, vlasti jednog čovjeka koji više ne bi trebao investituru predsjednika republike, pa čak ni parlamentarnu većinu. Prema nacrtu zakona što ga je usvojila talijanska vlada 3. studenoga, u slučaju da tako izabrani premijer ipak ne dobije potvrdu u parlamentu, mogao bi se izabrati netko drugi, ali samo iz redova iste stranke (ili koalicije) kojoj pripada kandidat za premijera! Takav bi premijer mogao izabrati svoju vladu, a u slučaju da ima većinu u parlamentu, vladati i donositi vladine uredbe, koje bi automatski bile izglasane u parlamentu čak i bez rasprave.
Svojevremeno je veliki talijanski književnik i teoretičar, uopće progresivno orijentirani intelektualac Umberto Eco u svojoj knjizi "Vječni fašizam" napisao: "Svaki put kada neki političar baci sumnju na legitimitet Parlamenta jer on ne predstavlja više 'glas naroda', možemo osjetiti zadah Ur-fašizma – vječnog fašizma." Giorgia Meloni je tu svoju reformu nazvala "majkom svih reformi", po uzoru na "majku svih bitaka" (kako je Sadam Husein svojedobno nazvao iračku agresiju na Kuvajt). I ovom ustavnom reformom započela bi "Treća republika", kako ju je talijanska premijerka nazvala, nesvjesno se tako poistovjetivši sa Charlesom de Gaulleom, koji je 1958. srezao parlamentarne ovlasti na račun predsjednika republike.
Antifašističke udruge upozorile su na kapriciozni karakter tog naziva, jer bi u tom slučaju "prva talijanska republika" bila takozvana "Socijalna talijanska republika", bolje poznata kao "Republika iz Saloa", Mussolinijeva marionetska država pod nacističkim pokroviteljstvom od 1943. do 1945. A možda je to bila i njezina prava intencija, kako zaključuje Tomaso Montanari, rektor Sveučilišta za strance u Sieni, jedan od najžešćih kritičara povijesnog revizionizma i neofašizma koji nastoje rehabilitirati ducea i dvadesetogodišnju fašističku vlast u Italiji.
Vlada je obećala snižavanje poreza, učinila je to samo za velike porezne obveznike, porezi su povećani srednjoj i nižoj klasi, ukinuta je jedna od najvažnijih socijalnih reformi koja je jamčila "građanski dohodak", okljaštreni su zdravstvo i školstvo, a vlada i dalje uživa podršku
Smanjenje ovlasti parlamenta predlagao je pokojni saveznik Giorgie Meloni, Silvio Berlusconi, najdugovječniji premijer demokratske Italije, od 2001. – 2006. i 2008. – 2011. godine. On je, u skladu sa svojim političkim cinizmom, predložio da se jednostavno skrate dosadne polemike u parlamentu i da se umjesto toga predstavnici političkih partija, u ovom slučaju vođe stranačkih klubova u parlamentu, sastaju i na temelju broja parlamentaraca u njihovom klubu donose odluke, nešto slično sustavu glasanja kvalificiranom većinom u Vijeću ministara EU-a. Naravno, to bi značilo zaobilaženje i de facto likvidaciju parlamenta, iako bi on formalno ostao nepromijenjen, ali bi tako bila dokinuta svaka rasprava i konfrontacija mišljenja.
Ništa čudno, to je jednom čovjeku u povijesti već pošlo za rukom – Benitu Mussoliniju. Godine 1923. (a na vlast je došao 1922.) predložio je uvođenje širokih ovlasti svojoj fašističkoj vladi i još 1924., zacementirao svoju diktaturu nakon što su fašističke ubojice likvidirale socijalističkog zastupnika Giacoma Matteotija, za što je pred cijelim talijanskim narodom odgovornost preuzeo sam Mussolini kao nalogodavac ubojstva. No i to mu je ubojstvo poslužilo za uvođenje diktatorskih ovlasti. Slično je učinio i novoimenovani njemački kancelar Adolf Hitler 1933. godine, kada je nakon inscenirane paljevine Reichstaga uveo diktatorske ovlasti uz protjerivanje komunista i socijalista iz Reichstaga.
Moglo bi se reći – već viđeno. Naravno, Giorgia Meloni i njezini saveznici, u prvom redu formalna nositeljica prijedloga, ministrica za institucionalne reforme njezine vlade Maria Elisabetta Caselatti, to pravdaju potrebom za stabilnošću vlade, jer Italija nosi i neslavni primat da je do Berlusconija promijenila 50 vlada u 50 godina. Doduše, jedan od najvećih talijanskih političkih filozofa, Norberto Bobbio, rekao je svojevremeno: "bolje 50 vlada u 50 godina nego jedna jedina vlada u 20 godina", aludirajući baš na Mussolinijevih dvadeset godina diktature.
Saveznici Meloni zdušno brane tu "majku svih reformi". Ova je vlada, kako ističu analitičari, postigla rekord po broju uredbi koje je donijela: 70,3 posto zakona koji su usvojeni predložila je vlada. U godinu dana, vlada je donijela 101 uredbu, koje u roku od 60 dana mora odobriti parlament i tako bivaju pretočene u zakon. 46 uredbi tako su pretvorene u zakone na temelju vladinog zahtjeva za iskazivanje povjerenja, što znači da se u tom slučaju ne otvara rasprava u parlamentu nego se odmah glasa. "Klasična eskamotaža autoritarnih vlada", konstatira jedan od najvećih talijanskih politologa Gianfranco Pasquino, profesor emeritus iz Bologne.
A što se tiče konkretnih politika, Melonijina vlada, koja je obećala snižavanje poreza, učinila je to samo za velike porezne obveznike dok su svi drugi porezi koji tište srednju i nižu klasu ne samo ostali isti već su i povećani, što se pravda teškom ekonomskom situacijom na svjetskim tržištima energenata. Da bi uštedjela vlada je ukinula i jednu od najvažnijih socijalnih reformi prethodnih vlasti, takozvani "građanski dohodak", koji je značio da svaki građanin ima pravo na "dohodak" ako nije zaposlen zbog objektivnih razloga – nestašice ponude poslova, zatvaranja krupnih industrija, prijelaza na nove informatičke tehnologije koje dovode do otpuštanja radne snage i slično. Na taj način od 1. siječnja 2024. četiri milijuna korisnika tog vida socijalne pomoći u iznosu od oko 600 eura mjesečno neće više biti korisnici "građanskog dohotka", što će pridonijeti povećanju broja siromašnih u Italiji. Između ostaloga i zdravstvena je zaštita propisno okljaštrena nauštrb privatnog zdravstva, kao i školstvo.
Pa ipak, popularnost stranaka koje čine ovu talijansku vladu ne opada, kao što bi se očekivalo. Za to se brinu državni mediji koje je vlada popunila svojim ljudima, koristeći sve moguće prilike za "reviziju monopola ljevice u kulturi": iz državne televizije eliminirani su najpopularniji, kritički nastrojeni ili, jednostavno, objektivni novinari i voditelji, ukinute su državne potpore za tiskane medije, državna je propaganda intenzivirana na svakom polju, a bitnu podršku vladi daju udruge poslodavaca, krupna industrija, poduzetnici i vlasnici kapitala. Zbog toga mnogi strahuju da bi ova reforma, uvođenje "jakog premijerata", usprkos zastrašujućim analogijama s prošlosti, mogla na kraju i proći. Proći će svakako u parlamentu, gdje vlada ima većinu, a talijanski ustav spada u "meke ustave", što znači da je dovoljna obična većina za izglasavanje ustavnog zakona kojim se ustav mijenja, u oba doma parlamenta. Nakon toga, parlament mora zajednički glasati: promjena je usvojena ako za nju glasa dvije trećine svih parlamentaraca, ali je tu i zaštitna klauzula koja predviđa da jedan posto zastupnika, 500.000 birača ili pet regionalnih skupština može zatražiti obvezujući referendum.
Giorgia Meloni već je najavila borbu za pobjedu i na referendumu, i uvjerena je da će Talijani podržati njenu reformu. Problem je, kao i uvijek, u opoziciji i njenom držanju. Najveća partija oporbe, Demokratska stranka, iako druga po ispitivanjima javnog mnijenja, dosad nije htjela koalirati s isto tako oporbenom strankom Pokret pet zvijezda. A ni ova nije bila previše oduševljena: njihovi lideri, Elly Schlein i Giuseppe Conte, imali su prilično disparatne poglede na talijansku politiku, pogotovo na planu vanjske politike. Razlog podjele bio je i rat u Ukrajini i bespogovorna poslušnost prema američkoj politici. Sada, kada je i američka politika ušla u fazu zamora od dugotrajnog konflikta u koji se pretvara ukrajinsko-ruski rat, i uz krvoprolića u Izraelu i Palestini, opozicijski su se lideri uspjeli približiti i najavljuju zajedničku borbu protiv ove monstre-reforme, koja prijeti ponavljanjem talijanske tragedije do koje je doveo fašizam između dvaju ratova.
Talijanska prijetnja ne samo autoritarizma, koji se polako konsolidirao u ovih godinu dana, nego izgradnje nedemokratskog sistema po uzoru na talijanski fašizam, realna je mogućnost koja se pridružuje već postojećim autoritarnim prijetnjama s europskog istoka. Giorgia Meloni je saveznik poljskih i mađarskih nacionalista, i uz to u Europskom parlamentu koalira sa suverenističkim i nacionalističkim ekstremistima koji žele oslabiti Europsku uniju i vratiti je na razinu zajedničkog tržišta. A cijela Europa danas je u drugoj, velikoj ekonomskoj krizi, ovoga puta izazvanoj posljedicama rata u Ukrajini, ratovima i izbijanjem gladi u Africi, uz nužno pogoršanje situacije do koje vodi rat Izraela i Palestinaca. U tom kontekstu, "majka svih reformi" Giorgije Meloni predstavlja opasnost ne samo za Talijane, nego i za cijelu Europu, a konačno i za budućnost demokracije u svijetu.
