Ove jeseni, oko dva ujutro, na prijelazu između Nove Gorice i Gorizie, mekoj, inače nečuvanoj granici koja već poodavno praktički ne postoji, zaustavila me grupa mladih, nasmijanih talijanskih vojnika s dugim cijevima. Usred su nekakve sočne šale, slovenski ne znaju, a predmet podsmijeha uskoro postaje primitivni talijanski kojim tumačim da su mi planovi u Italiji trenutno – leći i spavati.
Dva grada tekuće godine dijele titulu Europske prijestolnice kulture, postajući tako prva "prijestolnica bez granica". Njih same, jasno, dijeli tek petnaestak minuta šetnje uglavnom pustim pločnikom, ili vožnja taksijem za uobičajenih 10 eura. Zrak je vlažan i mirisan, krajolik pitom, Goriškim Brdima, domovinom izvrsnih vina, još odjekuju taktovi koncerta Patti Smith nedavno istim povodom održanog na obližnjem prijelazu Rožna Dolina – bar dok se ne smrkne, sve je tako ogledno evropski.
Jedan od počasnih građana Gorizije i dan-danas fašistički je diktator Benito Mussolini, ‘45. pošteno ustrijeljen od strane talijanskih partizana i, s glavom nadolje, kao u filatelističkom albumu, obješen na prigradskom milanskom trgu. Počast mu je dodijeljena rano, prije okruglih stotinu godina, nedugo nakon Marša na Rim. Višestruki prijedlozi raznih strana da se taj status ukine propali su, sabotirani od strane lokalno vladajuće partije Forza Italia, baš kao i TIGR-ov pokušaj da se Mussolinija pri posjeti Goriziji i Kobaridu 1938. ubije.
Tekstovi gradom rasutih spomen-ploča i plaketa ukazuju na to da je spomenuti sentiment sveprisutan i itekako živ, te podsjećaju na i inače višestruko problematičan odnos prema predmetnim povijesnim epizodama, jednako u širim društvenim slojevima i na političkom vrhu. Nakon natpisa koji izravno slave Ducea, osvježenje čovjeku dođe suočiti se s poprsjem pjesnika.
Ono, naravno, pripada Gabrieleu D'Annunziju, piscu, aristokratu, ultranacionalističkom militaristu i protofašističkom duceu Reggenze Italiane del Carnaro, tj. okupirane Rijeke, u istovremeno bizarnoj i simptomatičnoj, poznatoj epizodi iz sezone 1919/20. Upravo potonjom, na umjetničkim postupkom analogno mahnit i nepredvidiv način, bavi se dokumentarno-igrani film Igora Bezinovića "Fiume o morte!", koji je nedavno na roterdamskom festivalu osvojio glavne nagrade i izazvao izuzetan interes domaće javnosti.
Film je promišljeno postavljen, duhovit i dobrano začinjen autorovim pripovjedačko-režijskim idiosinkrazijama, te duboko ukorijenjen u lokalnu zajednicu. Rezonirati ostaje humorna opaska s početka: talijanski producenti sugerirali su mi da ne spominjem nepotrebno fašizam… Da se schiavi ne dosete.
