Dugo vremena se o žrtvama fojbi – kraških jama u Istri šutjelo, u Italiji i u Jugoslaviji, kao i o ezulima – izbjeglicama, prognanicima i optantima koji su napustili teritoriju Jugoslavije nakon pada Italije i nakon Pariških mirovnih ugovora iz 1947. kojim su Istra, Zadar i dijelovi Slovenskog i Hrvatskog primorja dodijeljeni Jugoslaviji. U fojbe su bili bačeni brojni Talijani, pripadnici talijanske vojske, fašisti, ali i nevini stanovnici tih krajeva koji su ubijani iz osvete, u sumarnim egzekucijama tokom rata i neposredno iza njega, u pobjedničkom žaru, ali i po nalogu OZNA-e u akcijama "čišćenja". Mnogi su stradali zato što su sudjelovali u ratnim zločinima protiv slavenskog stanovništva i partizana, mnogi samo kao kolaboranti fašističkog režima, neki su kao pripadnici vladajućih klasa ubijeni iz "revolucionarnih razloga", a neki samo zato što su bili Talijani. Talijanska historiografija već desetljećima obrađuje temu stradanja istarskih Talijana za vrijeme i neposredno iza rata, a 2004. talijanski parlament donio je zakon kojim se 10. veljače, datum potpisivanja Pariških mirovnih ugovora, obilježava kao "Dan sjećanja na žrtve fojbi i egzodus talijanskog stanovništva iz Julijske krajine i Dalmacije".

Dokumentacija o talijanskim ratnim zločincima koji nikada nisu bili procesuirani, pronađena u čeličnom ormaru u podrumu Ministarstva obrane, sadržavala je i podatke za više od 700 osumnjičenih ratnih zločinaca za koje je Jugoslavija poslije rata tražila izručenje

Ova je komemoracija uvedena na prijedlog dva zastupnika iz postfašističke stranke Nacionalna alijansa, od kojih je jedan – Ignazio La Russa – danas predsjednik talijanskog Senata. Isprva se ljevica bunila protiv "dekontekstualizacije" tih događaja, jer su oni istrgnuti iz konteksta povijesnih zbivanja, iz spirale nasilja koja je izazvana fašističkim terorom u Italiji anektiranim krajevima nakon Prvog svjetskog rata. Dok je stanovništvo tih krajeva, miješanog nacionalnog sastava – Hrvati, Slovenci i Talijani – živjelo bez većih konflikata za vrijeme austrougarske vlasti, aneksijom tih krajeva Kraljevini Italiji i dolaskom fašizma na vlast u Italiji provedeni su prisilna talijanizacija – nasilna denacionalizacija slavenskog stanovništva, zabrana uporabe jezika, promjena imena, zatvaranje škola na hrvatskom i slovenskom jeziku, palež i uništavanje hrvatskih i slovenskih narodnih domova i ustanova, te konačno i teror kroz organiziranu represiju OVRA-e, fašističke tajne policije i Posebnog tribunala za suzbijanje neprijatelja fašizma. A tokom rata talijanska je vojska, uz jedinice fašističke milicije na tom području i u okupiranim krajevima počinila brojne zločine protiv pripadnika pokreta otpora, ali i protiv nevinog stanovništva. Reakcija na te događaja, za vrijeme oslobođenja tih krajeva i neposredno nakon njega, poprimila je jednako strašne oblike i u njoj su stradali i mnogi nevini stanovnici koji su izjednačeni s fašistima i okupatorima.

Posljednjih desetljeća su i hrvatska i slovenska historiografija i publicistika počele obrađivati pojavu fojbi i egzodusa: objavljeni su radovi riječkog publicista Giacoma Scottija (knjiga "Krik iz fojbe"), izdavačka kuća Srednja Europa iz Zagreba objavila je opsežno djelo o fojbama slovenskog povjesničara Jože Pirjevca u kojem su i radovi hrvatskih povjesničara, među njima i pulsko-riječkog profesora Darka Dukovskog, bivši direktor Istarskog muzeja Davor Mandić objavio je knjigu o istarskim fojbama, bivši hrvatski veleposlanik u Italiji Drago Kraljević napisao je knjigu o talijanskim ratnim zločinima u Istri, zadarski politolog Šenol Selimović objavio je dvije knjige o ezulima, riječki povjesničar Mihael Sobolevski objavio je, kao koautor, istraživanje o riječkim Talijanima koji su stradali neposredno nakon rata, iskopani su ostaci žrtava "kastavske fojbe"...

Talijansko-slovenska komisija povjesničara, koja je radila od 1993. do 2000., objavila je izvještaj u kojem su povjesničari dviju zemalja redimenzionirali brojku od više tisuća (od osam do 20 tisuća) žrtava fojbi i došli do brojke od nekoliko stotina žrtava, dok je talijansko-hrvatska komisija povjesničara, osnovana također 1993., "blago u Gospodinu preminula" – naprosto se ugasila negdje oko 1994., kada njenog predsjednika, Vladimira Iblera, hrvatska vlada više nije pozvala da nastavi s radom...

Od 2004. talijanska strana svake godine u predsjedničkoj palači Quirinale obilježava taj datum, a 2007. godine talijanski predsjednik Giorgio Napolitano u svojem je govoru izazvao reakciju tadašnjeg hrvatskog predsjednika Stipe Mesića kada je izjavio da su žrtve fojbi rezultat "krvožednog bijesa i slavenskog aneksionističkog plana... koji je uzeo zlokobni oblik etničkog čišćenja". Kasnije je Napolitano pokušao ublažiti svoje riječi, koje su naišle i na kritiku talijanskih povjesničara, od kojih mnogi smatraju da se prešućivanjem zbivanja koja su prethodila tim događajima, ubojstvima u fojbama i egzodusu Talijana, vrši jednostrana revizija povijesti i tiha rehabilitacija fašizma kroz političku zloupotrebu povijesti.

U zajedničkoj deklaraciji hrvatskih, slovenskih i talijanskih antifašista konstatira se da fojbe i egzodus predstavljaju zajedničku prošlost triju naroda te apelira da se ta tragična stradanja ne iskorištavaju u političke svrhe ni za propagiranje revizionističkih ideologija

Ove godine to je izašlo posebno na vidjelo, kada je novi talijanski ministar kulture, Gennaro Sangiuliano (u mladosti jurišnik neofašističke Omladinske fronte), izričito naložio organizatorima nedavno održanog festivala u Sanremu da moraju, na pozornici, odati počast žrtvama fojbi i ezulima, što je morao izvesti voditelj festivala, popularni Amadeus. Nova ultrakonzervativna talijanska vlada, u kojoj glavnu riječ vodi postfašistička stranka Talijanska braćo Giorgije Meloni, naložila je i svim školama da moraju uključiti u svoje programe i stradanje Talijana na "istočnoj granici", pritom najavljujući i administrativne mjere protiv "negacionista", uključujući tu i one povjesničare koji se protive političkoj zloupotrebi žrtava fojbi i talijanskog egzodusa. Tako je zaprijećeno nekim institutima koji se bave povijesnim istraživanjima da će im biti uskraćeno redovno financiranje, a to je već provedeno i na nivou regija, kada je Furlanija-Julijska krajina uskratila sredstva regionalnom Institutu za povijest otpora. Na udaru su i pojedini povjesničari, kao što su to Eric Gobetti, Federico Tenca Montini (autor zapažene knjige "Trst ne damo!" koju je agilni izdavač Damir Agičić objavio u izdanju Srednje Europe iz Zagreba), Tomaso Montanari, Davide Conti i drugi, koji smatraju da je broj žrtava koji se navodi u manifestacijama obilježavanja Dana sjećanja preuveličan, nerealan i da aktualna vlada koristi instrumente vlasti i administrativne prisile da ušutka sve one koji se protive njihovom preuveličavanju, kao i izvlačenju tih žrtava iz povijesnog konteksta vremena koje im je prethodilo, a u kojem brojni zločini fašizma nisu adekvatno vrednovani u talijanskoj povijesti, pogotovo u talijanskoj političkoj svakodnevici.

Povjesničar Gianni Oliva jedan je od onih koji su razotkrili skandal s "ormarom srama", kada je pred dvadesetak godina u podrumu Ministarstva obrane pronađen prašnjavi čelični ormar s vratima okrenutim zidu, u kojem se nalazila dokumentacija o talijanskim ratnim zločinima (i zločincima), koji nikada nisu bili izručeni saveznicima, niti su bili gonjeni u poslijeratnoj, postfašističkoj Italiji. Među njima su i podaci za više od 700 osumnjičenih ratnih zločinaca, za koje je Jugoslavija poslije rata tražila izručenje, ali od kojih nijedan nije bio ni izručen ni osuđen. Tako da je politička amnezija prašinom prekrila ono sjećanje koje nije išlo u prilog talijanskoj poslijeratnoj političkoj kasti. Uostalom, dok je u poslijeratnoj Njemačkoj provedena kakva-takva denacifikacija (iz koje su se izvukli oni nacistički vođe koji su bili potrebni Zapadu u hladnom ratu protiv Sovjetskog Saveza), u Italiji do defašizacije nije nikada došlo, kako tvrde, između ostaloga, ugledni povjesničari kao što su Francesco Filippi i Alessandro Barbero.

Jedan od povjesničara za kojega se nikako ne može reći da je ideološki simpatizer ljevice, konzervativni Franco Cardini, smatra da je Dan sjećanja na žrtve fojbi i egzodus Talijana uveden zato da se suprotstavi Danu sjećanja na žrtve holokausta, koji se obilježava dva tjedna ranije, 27. siječnja, i da se tako u javnosti stvori dojam da su i Talijani žrtve, kao što su Židovi bili žrtve holokausta, te da se tako smanji krivnja Talijana za sudjelovanje u holokaustu. Filippo Focardi pak u knjigama "Rat između povijesnih sjećanja" i "Zločesti Nijemac i dobar Talijan: skidanje krivnje za rat" tvrdi da politička manipulacija poviješću, koja se odvija u današnjoj Italiji, predstavlja ne samo obračun s "nečistom savjesti", već želi usaditi u današnje Talijane svijest žrtve i izbrisati svaku crnu mrlju iz prošlosti. A u tome značajnu ulogu igra sadašnja vlada Giorgije Meloni, koja je proizašla iz neofašističke političke orijentacije – u mladosti je, kako ističu njeni simpatizeri, bila opčinjena povijesnim likom Benita Mussolinija i fašizmom koji je "donio i dobre stvari" Talijanima.

Talijanski ministar kulture Gennaro Sangiuliano (Foto: Roberto Monaldo/EXPA/PIXSELL)

Novinar Gigi Riva, inače autor knjiga kao što su "Rat u Jugoslaviji – novi srednji vijek" i "Posljednji Farukov penal" o nogometašu Faruku Hadžibegiću, koji je bio uvjeren da je njegov propušteni jedanaesterac na Svjetskom prvenstvu 1990. u utakmici protiv Argentine doprinio propasti Jugoslavije, smatra da su fojbe i egzodus danas taoci političke zloupotrebe povijesti i da se isticanjem 10. veljače želi, zapravo, potiho likvidirati proslava 25. travnja koji se u Italiji, dosada, slavio kao Dan pobjede nad nacifašizmom. Pitanje je hoće li ove godine vlada Giorgije Meloni i predsjednik Senata, postfašist La Russa, sudjelovati u proslavi tog dana ili će to biti ostavljeno predsjedniku Sergiju Mattarelli, koji je održao govor u kojem je nastojao istaknuti pogled unaprijed, u ujedinjenu Europu koja je prevladala nacionalizme i koja gradi, bez granica, jednu novu budućnost u kojoj sudjeluje i nekadašnja talijanska "istočna granica".

Usprkos tome što su neki skupovi o Danu sjećanja, koje su u Italiji organizirali "negacionisti", to jest kritičari političke zloupotrebe fojbi, otkazani zbog prijetnji lokalnih vlasti u kojima dominira postfašistička stranka Giorgije Meloni ili zbog anonimnih prijetnji koje se u posljednje vrijeme množe, baš kao i nasilje (tako su u Milanu jurišnici vladajuće stranke pretukli srednjoškolce koji su prosvjedovali protiv rata), ipak je održan jedan važan međunarodni znanstveni skup pod nazivom "Fojbe – mit i stvarnost", i to krajem prošlog mjeseca u Zagrebu. Na tom skupu, koji su organizirali Savez antifašističkih boraca i antifašista RH, Zveza združenj borcev za vrednote NOB Slovenije i Associazione Nazionale Partigiani d'Italia (Nacionalno udruženje talijanskih partizana), usvojena je deklaracija u kojoj se ističe da nije moguće govoriti o stradanju Talijana, fašista, vojnika ili civila u kraškim jamama, a da se prethodno ne iznesu činjenice o progonima i fizičkim likvidacijama Hrvata i Slovenaca Istre, Rijeke i Dalmacije u doba fašističkog totalitarizma i talijanske okupacije Jugoslavije: "Stradali su mnogi počinitelji zločina, ali i nevini ljudi, pa i neki suradnici oslobodilačkog pokreta. U nekim slučajevima stradanja povezana s fojbama bila su posljedica želje za osvetom, ali i posljedica osvjedočenih zločina. Osuđujemo pogubljenja provedena bez sudskog procesa i poštujemo tragediju egzodusa koja je pogodila mnoge Talijane koji su živjeli u Istri i Dalmaciji."

Združeni antifašisti triju zemalja pozivaju i da se utemeljenim istraživanjima stručnih povjesničara razjasne razlozi i odgovornosti koje su dovele do fojbi i egzodusa te da se ta tragična stradanja ne iskorištavaju u političke svrhe ni za propagiranje lažnih i revizionističkih ideologija. Deklaracija, koju su potpisali predsjednik SABA RH Franjo Habulin, predsjednik ZZB-a NOB-a Slovenije Marijan Križman i predsjednik ANPI-ja Gianfranco Pagliarulo, u nastavku konstatira da fojbe i egzodus predstavljaju zajedničku prošlost triju naroda: "U ime razumijevanja golemog stradanja stanovništva Istre, Slovenske Primorske i svih područja Slovenije i Hrvatske koja je okupirala Italija, kao i stradalih žrtava u fojbama i egzodusu, vrijeme je i za promicanje kulture poštovanja, tolerancije i integracije."

Očito je vrijeme da i Hrvatska poduzme inicijativu da uskrsne talijansko-hrvatska povijesna komisija, po uzoru na slične brojne komisije kojima se pokušalo stvoriti zajedničku osnovu za pomirenje nakon Drugog svjetskog rata, ali u prvom redu da se povijesne činjenice oslobode od političke zloupotrebe: takve su bile ne samo talijansko-slovenska povijesna komisija, već i francusko-njemačka komisija, pa njemačko-poljska i talijansko-njemačka, a francusko-njemačka komisija uspjela je čak potaknuti objavljivanje zajedničkog povijesnog udžbenika za srednjoškolce u tim dvjema zemljama. Naravno, to je u ovom slučaju iluzorno očekivati, ali ovakva komisija mogla bi predstavljati korak naprijed u smjeru koji je zacrtala i ova zajednička deklaracija hrvatskih, slovenskih i talijanskih antifašista. Jer fašizam, za koji se smatra da je poražen u Drugom svjetskom ratu, još uvijek vreba negdje iza ugla...