Talijanska desnica preuveličava broj esula i žrtava fojbi, izjavio je riječki novinar i pisac Giacomo Scotti u emisiji Vide TV Zavidavanje by Lado Tomičić, koju možete gledati na ovoj poveznici.
Scotti, Talijan rođen 1928. u Savianu pored Napulja, ispričao je Tomičiću kako je poslije oslobođenja odlučio živjeti u Puli: kao petnaestogodišnjak napredovao je sa saveznicima protiv nacista prema sjeveru Italije, a u Pulu ga je odvelo sjećanje na pripovijesti koje mu je o tom gradu pričao stariji brat, mornarički časnik koji se utopio u havariji broda. Naposljetku se Scotti skrasio u Rijeci kao dugogodišnji reporter novina na talijanskom La Voce del Popolo, te je objavio više od dvjesto knjiga i na talijanski preveo mnoge hrvatske pisce, od Dragutina Tadijanovića do Miroslava Krleže.
Tomičiću je kazao kako talijanska desnica neprestano uvećava broj žrtava fojbi. “Nikad nisam rekao da fojbi nije bilo, ali od 550 ili 600 napravili su hiljade i hiljade. Zašto ministri Italije i Hrvatske, koje su članice EU, ne završe razgovore o tome? Ekstremna desnica tvrdi da su komunisti bili kriminalci i ništa drugo. Tako se ne piše povijest. Treba čuti i drugu stranu”, kazao je Tomičiću 94-godišnji pisac.
Kao što preuveličava broj žrtava fojbi, talijanska desnica uvećava i broj esula, upozorio je Scotti. “Na željezničkoj stanici u Trstu piše da je poslije rata iz Istre i Rijeke otišlo 350 tisuća Talijana. Ali, prema talijanskim podacima, na tom području u ono vrijeme ukupno nije živjelo toliko ljudi”, ustvrdio je.
Napisao je i dvije knjige o Golom otoku, za koji je doznao tako što mu je prijatelj, bivši partizan, u gradskom autobusu na putu za posao, rekao kako je bio “u lageru na Golom otoku” a ne, kako se pričalo, “u radnoj brigadi na gradnji autoputa u Bosni”. Objavio je intervju s njim, a potom su mu se počeli javljati bivši zatočenici. “Svijet je od mene saznao da je Goli otok bio ono što je bio”, ustvrdio je Scotti.
Podsjetio je i na sudjelovanje hrvatskih Talijana u partizanima nakon pada fašizma 1943. “Rijeka je imala dva talijanska bataljona, Istra ih je imala također. Velik je doprinos Talijana Rijeke i Istre nakon pada Mussolinija. Mnogi su moji prijatelji Talijani bili partizani”, kazao je Scotti.
Ispričao je i zgodu kojom je ilustrirao koliko je Rijeka u posljednja tri desetljeća izgubila atmosferu hrvatsko-talijanskog razumijevanja: jednom se u gradskom autobusu vozio s pravnikom i pjesnikom, bivšim rektorom Sveučilišta u Rijeci Zoranom Kompanjetom, i razgovarali su, Scotti na hrvatskom, a Kompanjet na talijanskom. Jedan je putnik počeo vikati na Kompanjeta da zašto govori talijanski kad je “ovo Hrvatska”, na što se bivši partizan ustao i opalio mu pljusku odrezavši: “Ja sam Hrvat! Nećete me vi učiti kako se govori u Rijeci!”. “To je taj 'veleno', politički otrov, u gradu u kojem su uvijek zajedno živjeli Mađari, Talijani, Hrvati... To je povijest Rijeke i duša u kojoj su Riječani vjekovima živjeli; 'due face', rekli bi Talijani: dva lica Rijeke”, ispričao je Giacomo Scotti Ladislavu Tomičiću.
