Nastavljaju se sustavni i rafinirani progoni Jugoslavena iz Rijeke. Novi gospodari Rijeke su, naime, smislili lukavi plan kako da, uoči planiranih izbora, u gradu ostane što manje stanovnika koji se otvoreno protive talijanizaciji. Najprije su famoznim dekretom o stjecanju i gubitku riječkog građanstva uzurpirali pravo da se riječko građanstvo priznaje, odnosno oduzima onima koji nisu po volji gradskoj vlasti.
Istodobno je počela revizija obrtnica, odnosno sve one su ukinute, a nove će dobiti samo odabrani. Među malim trgovcima zavladao je strah – dozvolu će dobiti samo oni koji budu u političkoj milosti. Istinski Riječani su ogorčeni, pišu novine, jer su im uskraćene dozvole za rad, pa tako ostaju bez sredstava za život, dok ih novopridošli Talijani dobivaju "preko noći"…
Beogradska Politika upozorava na aferu s unovčenjem ratnog plijena poslije prevrata i pritom se poziva na službene izvore u ministarstvu pravde. Navodi se, da su se na prodaji ratnog plijena, od kojeg dobar dio pripada Srbiji, obogatili neki u Hrvatskoj, posebno političari i njihovi miljenici, dok je Zemaljska opskrba, pa tako i država, teško oštećena. Spominju se milijunski iznosi koji su se slili u privatne džepove, a trebali su završiti u državnoj blagajni.
Iz Hrvatske to opovrgavaju, tvrdeći da je ratni plijen preuzimala "dijelom vojska, a dijelom civilna vlast" te je prodavan i dijeljen po unaprijed dogovorenim kriterijima. Pritom se navodi da se "kraljevina Srbija i odrekla dijela plijena na račun pomoći teško postradalim krajevima u Hrvatskoj…" Navodi se također da je dio ratnog plijena, "posebno živež, nepovratno propao. Žito je proklijalo tri pedlja visoko, brašno se upljesnivilo, a masa je stvari bila pokradena…"
U bečkim je novinama bivša 29-godišnja učiteljica iz Srbije imala nadimak "ženski Raskoljnikov". Ni u jednom trenutku se, kako kažu, nije razdvajala od knjige "Načini ubojstva trovanjem" Ericha Wulffena. I služila se s dva prezimena – Vukobratović i Vukbranković, tvrdeći pritom da potječe iz stare srpske plemićke obitelji. Posljednji put je bila hapšena u travnju 1918. za pokušaj četverostrukog ubojstva obitelji bečkog školskog nadzornika Piffla.
Sada se ponovno našla pred bečkim sudom i opet pod optužbom za pokušaj četverostrukog ubojstva, i opet otrovom! Dvorana porotnog suda bila je premala da primi sve zainteresirane. Milica Vukobratović (Vukbranković) optužena je za pokušaj ubojstva trovanjem bečkog knjižara Wolfganga Stuelpnagla, njegova dva sina i dvorkinje. Danima im je navodno u hranu stavljala olovno bjelilo, dovoljno da ubije čak 20 osoba.
Dio suđenja bio je zatvoren za javnost, jer se ticao njezinih intimnih odnosa sa Stuelpnagelom. Suđenje je trajalo dva dana, a presuda je na kraju mnoge iznenadila – ništa nije bilo dokazano, pa je osuđena na tri i pol godine tamnice "radi teške tjelesne ozljede…" Ništa joj nije bilo dokazano ni na suđenju 1918. Tada je osuđena na dvije godine tamnice, jer je "djelo pripisala posinku nadzornika Piffla…".
