Klasični američki vestern i partizanski 'istern' povezuje tema pustolovine, izjavio je filmski kritičar i docent na Fakultetu politički znanosti u Zagrebu Boško Picula u emisiji Vide TV Kontrapovijest s Hrvojem Klasićem, koju možete gledati na ovoj poveznici.

Razgovarajući s Klasićem o političkome filmu u povodu dodjele Oscara u nedjelju navečer, Picula je kazao kako “neki teoretičari partizanske filmove nazivaju 'isternima', kao kontrapunkt američkim vesternima”. “Partizanski filmovi su dakako politički, ali na publiku računaju preko pustolovine. Oni su podžanr pustolovnog filma, i dali su neke od najboljih ostvarenja jugoslavenske kinematografije”, kazao je Picula.

Politički film je onaj koji o relevantnim političkim i društvenim događajima govori sa stavom autora, i koji promišlja kakvi bi politika i društvo trebali biti, predložio je Picula definiciju. Ocem političkog filma nazvao je američkog redatelja Davida Warka Griffitha i njegove filmove “Rađanje jedne nacije” iz 1915. i “Netolerancija” iz 1916.

Sovjetski Savez prvi je prepoznao važnost filma za politiku, kazao je Picula, podsjećajući na Lenjinovu izjavu kako je boljševicima od svih medija najvažniji film. “Krstarica Potemkin” Sergeja Eisensteina, kojega je nazvao jednim od najvećih redatelja političkog filma, fantastičan je primjer, kazao je Picula. Hitlerov Treći Reich također je obilno koristio film, ali pravi spoj propagande i umjetnosti, prema Piculinu mišljenju, ostvarila je redateljica Leni Riefenstahl u njezinim nacističkim dokumentarcima “Trijumf volje” i “Olimpia”.

Socijalistička Jugoslavija oslanjala se na sovjetska iskustva, pa je promicanje filmske umjetnosti odlukom države postalo dominantnom kulturnom politikom. Prvi filmovi, o ratu, obnovi i izgradnji, trasirali su put “imanentno jugoslavenskome žanru” partizanskog filma, kazao je.

Jugoslavenski “crni val” javio se šezdesetih, uglavnom u Srbiji, i usporediv je s francuskim filmskim “novim valom” s kraja pedesetih, koji odustaje od crno-bijele karakterizacije i marginalne likove dovodi na platno. Termin “crni val” potječe iz beogradskog dnevnika Borba koja je autore “crnog vala” ocijenila prekritičnima. Početkom sedamdesetih, nakon sloma liberalizacije, zaustavljen je i “crni val”, premda bez otvorene zabrane, pa su sedamdesete u mnogo čemu predstavljale kretanje unatrag.

Klasić i Picula razgovarali su i o političkome filmu u Americi, ali i o nezapadnim kinematografijama, pa je Picula ustvrdio kako je “iranska kinematografija definitivno jedna od najvećih i najvažnijih u posljednjih nekoliko desetljeća”. No, “s obzirom na kombinaciju teokracije i demokracije ima mnoga ograničenja. Iranski filmovi ovise ne samo o umjetničkom senzibilitetu autora, nego i o njihovoj hrabrosti”, kazao je Picula, podsjećajući kako je nekoliko redatelja u Iranu osuđeno.

Emisija je objavljena uoči ovogodišnje dodjele Oscara, pa je Picula na kraju čestitao hrvatskoj nominaciji kratkometražnog “Čovjeka koji nije mogao šutjeti” Nebojše Slijepčevića, ali i izrazio nadu da će “Apprentice”, film o poslovnome uspjehu Donalda Trumpa, doživjeti uspjeh u znak protesta američke glumačke zajednice protiv novoga američkog predsjednika. Od toga međutim, kako smo vidjeli, ništa.