Da bismo shvatili što je postfašizam, moramo vidjeti po čemu se on razlikuje u odnosu na povijesni fašizam. U odgovor na pitanje što je bio povijesni fašizam možemo krenuti od definicije Druge internacionale, prema kojoj je fašizam najreakcionarniji oblik diktature buržoazije u epohi imperijalizma. Političku ideologiju fašizma čine antiparlamentarizam, diktatura jedinstvene fašističke partije, zastupanje interesa krupnog financijskog kapitala i glorifikacija vođe. Jedna od ideoloških osnova fašizma u Njemačkoj 1930-ih bila je i teorija rasizma, koja je proklamirala nenaučnu i historijski reakcionarnu tezu o superiornosti arijevske rase. Iz navedenog je očito da danas imamo neke elemente fašizma, ali nemamo cijeli paket. No, kao što ćemo vidjeti, imamo niz novih balasta.
Današnja desnica, odnosno varijante klerofašističkih neoliberala koji su maskirani u borce za nacionalnu stvar, nema odgovore na goruća društvena pitanja. A nacionalna stvar nije međuljudska solidarnost. Živimo u nečemu što bismo mogli nazvati postfašizmom. Historijske fašističke države zadirale su u ustavni poredak ukidanjem višepartijskog sustava, uvođenjem rasističkih zakona i diktature policijske države. U nedavnom tekstu o "državnim partijama" pokazali smo koliko su se one udaljile od naroda, pa s obzirom na to nemaju potrebu za uvođenjem policijske države.
To je zatvoreni sistem s izborima koji ga amenuju i koji si još uvijek može priuštiti formalnu demokraciju. No uto je opasniji. Jer diktatura se teško zavodi i prije ili kasnije eksplodira, a ako svake četiri godine imate izbore koji ništa ne mijenjaju, to je ozbiljan problem. Iako su klasične fašistoidne formacije u manjini i marginalne, na djelu je tiha fašizacija onoga što nazivamo "ekstremizmom centra". A on je opasniji od crnokošuljaša koji marširaju i pjevaju ustaške ili četničke pjesme. Ovi na vlasti su opasni.
Prema Gáspáru Miklósu Tamásu, postfašizam je niz politika, praksi, rutina i ideologija koje posvuda nalazimo u današnjem svijetu i koji svuda osim u istočnoj Evropi imaju slabe ili nikakve veze s nasljeđem nacista
I na lokalnom i na globalnom nivou primjećujemo problem konstruiranog identitetskog nasilja, koje poprima oblike nove fašistoidnosti. No, u odnosu na to nasilje postoji otpor. Već smo mnogo puta pisali o tome da je fašizam u nas 1990-ih ponovno digao glavu. Ali okolnosti u kojima se pojavio bile su drugačije. Na djelu su bila dva procesa. Jedan je bilo demontaža povijesnih socijalizama i uspostava već tada ne sasvim novog neoliberalnog ekonomskog, pa onda i svakog drugog poretka. Imali smo dakle posla s novom vrstom fašizacije, koja se odvijala u sredini za koju se tvrdilo da je našla odgovor na zagonetku povijesti, pa je stoga mogla proglasiti i njezin kraj.
A ta odgonetka bila je teza da je svijet napokon pronašao svoju bit u liberalnoj demokraciji i slobodnom tržištu. U tome je bitna razlika: povijesni fašisti ne samo da nisu tvrdili tako nešto, nego su te pojave strasno negirali. Za razliku od njih, fašistoidne politike novog vremena uvele su u postsocijalizme građansku liberalnu demokraciju (ma kako disfunkcionalno), zaklinjući se u slobodno tržište, deregulaciju i povlačenje države iz poslova privrede.
Druga je stvar što su doista radili. Ostavimo li po strani lokalno ratovanje, bilo je u tom procesu i popratnih pojava, naročito u kulturi, pa onda i u "kulturalizaciji politike". Desila se silna retrogradna distorzija, potraga za momentima iz novije i starije prošlosti koji su trebali dokazati, ako treba i transepohalno, da je naš identitet oduvijek obilježen težnjom prema uljuđenom građanskom društvu. Zbog toga je socijalizam proglašen aberacijom, skretanjem s pravog puta povijesti. Ukratko, nečim što treba što prije i što temeljitije zaboraviti, jer on nije donio ništa dobro "našem" narodu. Koje pojmove koristimo za te nove pojave nacionalizma, šovinizma i rasizma, ako ih povijesni pojam fašizma ne može adekvatno obuhvatiti?
O tome danas nema konsenzusa. Na ljevici se izrazu fašizam dodaju prefiksi neo- i post- (u nas ih je uveo slovenski politolog Tonči Kuzmanić). Liberalni teoretičari zadovoljili su se opisnom definicijom da se radi o novim autoritarnim režimima koji imaju natruhe fašistoidnosti, ali su u svojoj biti još liberalni. Za njih je to značilo da su uvođenje višestranačkog parlamentarnog života i privatnog vlasništva u privredu nešto što, naročito u usporedbi sa socijalizmom, treba pozdraviti.
To je liberalna mudrost, koja je i danas na snazi i predstavlja dominantnu ideologiju na globalnom nivou. Činjenica da tako konstituirana društva, naročito na poluperiferiji svjetskog sistema, mogu biti katastrofalna za velik dio stanovništva u jednoj državi, koje ima problema s elementarnim uvjetima opstanka, za liberale ne mijenja bitno stvari. Jer, liberalna ideologija, zajedno sa svojim apstraktnim individualizmom, u tome ne vidi problem. Čak i kada ulazi u područje ljudskih prava, u kojem su i ona elementarna kao što su na primjer pravo na život i rad, liberalizam se ne osjeća dužnim položiti račune o materijalnim uvjetima njihove ostvarivosti.
Zato je danas moguće da se ljudski vijek skraćuje i da su ljudi prisiljeni emigrirati, a da liberalna demokracija i poželjni privredni model time ne budu ugroženi. Moguće je dakle da veliki dijelovi stanovništva u nekoj zemlji enormno pate, a da je ona i dalje na "pravom putu" u obećanu liberalnu utopiju. Dapače, to što pojedinci u toj borbi za goli život stradavaju, može se tumačiti i sveprožimajućim pojmom konkurencije, koji propast jednih i izdizanje drugih vidi kao prirodno stanje u društvu egoističnih individua.
Klasični liberalizam, onaj velikih autora političke ekonomije, polazio je od ideologije prema kojoj će niz egoizama posjednika sredstava za proizvodnju, koji ganjaju isključivo privatni interes, nekako harmonizirati društvo u cjelini. To će postići nevidljiva ruka tržišta, no vidjelo se da ona uvijek samo krade. Zato je izmišljena tzv. socijalna država, no ona se posljednjih desetljeća ubrzano demontira. I sad ne znamo što je gore: da dobijemo globalno tržišno društvo bez države ili globalni imperij bez tržišnog društva? Očito ni jedna od te dvije alternative nije rješenje.
Neki autori, poput Borisa Budena, radikalnog kritičara "tranzitologije" u neko obećano bolje sutra kapitalizma, govore da je moguće zamisliti društvo gore od fašističkog, samo što za njega još nemamo odgovarajući naziv. A nedostaje nam i onaj impetus koji bi pozvao na masovnu obranu od njega. Zbog toga ni povijesni fašizam nije odmah prepoznat i priznat kao "apsolutno zlo". To se, barem na zapadu, dogodilo tek onda kada su države angloameričkog svijeta krenule u oružanu borbu protiv njega. Prije toga je fašizam bio još jedna konzervativna građanska politika u nizu, pomalo suluda, ali načelno prihvatljiva, jer nije izlazila iz koncepta društva proizvodnje viška vrijednosti. Drugim riječima, fašizam ni u svom povijesnom obliku nije bio antikapitalizam. Naprotiv, fašizam je bio način na koji su neke kolonijalne države pokušale spasiti i obnoviti kapitalizam.
O postfašizmu je svojedobno pisao i mađarski filozof Gáspár Miklós Tamás, koji je za života često gostovao kod nas. Za njega ta pojava nije karakteristična samo za srednju Evropu, no tu, u zemljama poput Njemačke, Austrije i Mađarske iz povijesnih razloga ima posebno značenje. Ponavljanje poznatih fraza ovdje drugačije odjekuje. Prema Tamásu je postfašizam niz politika, praksi, rutina i ideologija koje posvuda nalazimo u današnjem svijetu i koji svuda osim u istočnoj Evropi imaju slabe ili nikakve veze s nasljeđem nacista. Nisu totalitarne, nisu nimalo revolucionarne, ne temelje se na nasilnim masovnim pokretima i iracionalnoj, voluntarističkoj ideologiji i ni u šali se ne poigravaju idejom antikapitalizma.
Čim je između građanstva i ljudskog dostojanstva stavljen znak jednakosti, proširenje građanstva na sve klase, zanimanja, rodove, rase i vjeroispovijesti, smatra Tamás, postalo je pitanje vremena. Nasljednici prosvjetiteljstva, liberali, socijaldemokrati i drugi progresivni mislioci, napredak su vidjeli u univerzalnom građanstvu – dakle u jednakosti političkih uvjeta i mogućnosti izravnog uplitanja u poslove bilo koje zajednice – i spoju društvenog stanja s modelom racionalnosti koji je to omogućio. Za neke je socijalizam bio izravan nastavak i razvoj prosvjetiteljskog projekta. Drugi su, poput Karla Marxa, smatrali da je za dovršetak prosvjetiteljskog projekta potrebna revolucija, prestanak prisvajanja viška vrijednosti i kraj društvene podjele rada. No, svima njima bilo je jasno da je moralno izjednačavanje uvjeta ljudskog i političkog nužno.
Negiranje univerzalnog građanstva, smatra Tamás, najznačajnija je karakteristika fašizma: "Svjedoci smo ponovnog odbacivanja nekog, koliko-toliko umjerenog univerzalizma unutar demokratskih uvjeta (čak neću reći ni uvjetima koji su prerušeni u demokratske). Posttotalitarni fašizam izvire pod zaštitom prostranog hitinskog pokrova globalnog kapitalizma. To treba otvoreno reći. Ima logike u tome, zato su nacisti upravo komuniste, židove, homoseksualce i umobolne lišili građanstva, a time i čovječnosti."
Fašizam je najmoćniji odgovor na raspad ideje prosvjetiteljstva, posebice demokratskog socijalizma i progresivne društvene reforme. Iako kontrarevolucionaran, fašizam nije iznova uveo nasljednu aristokraciju ni monarhiju. No bio je u stanju rasturiti regulativni, odnosno temeljni pojam suvremenog društva: univerzalno građanstvo. Fašizam je okončao to kolebanje: suveren se mora izjasniti tko spada a tko ne spada u zajednicu građana, a građanstvo je postalo ovisno o ograničenjima suverena.
Da bismo odgovorili na pitanje koje su sličnosti i razlike povijesnog i suvremenog fašizma, kakav na primjer u Italiji uvodi Giorgia Meloni, treba inicijalno primijetiti da ona ne napada parlamentarnu demokraciju izravno. Iako ih smatra protivnicima, ona ne govori o ukidanju lijevih i liberalnih stranaka. Ni njezina anti-EU retorika ne pripada onoj vrsti koja se zalaže za ukidanje te naddržavne organizacije. Čak ni kada bi predložila izlazak Italije iz EU-a.
U Trumpovoj predizbornoj kampanji puno je fašistoidnih elementa. On otvoreno govori o tome kako imigranti "truju krv naše zemlje", kako birači trebaju izaći na ove izbore, a hoće li ih nakon njegove pobjede još biti, to ćemo tek vidjeti. To nas uistinu treba brinuti, iako mislimo da demokrati nisu dobra alternativa. Je li svijet pred trećim svjetskim ratom ili je on već počeo, samo što mi to odbijamo vidjeti? Sve su to pitanja na koja u "novoj nepreglednosti", da upotrijebimo stari Habermasov izraz za postmodernu, nema odgovora. Postfašizam je svakako tu i on danas vlada u svim "državnim strankama" na zapadu.
