Nije teško zamisliti scenu u skoroj budućnosti u kojoj vlasnik stana u nekoj zagrebačkoj deveterokatnici grozničavo pokušava prikupiti 80 posto potpisa ostalih suvlasnika kako bi svoju nekretninu iskoristio za dnevni najam, posredstvom neke od platformi za kratkoročni najam. Mukotrpan je to posao, tko li su sve, pita se on, vlasnici tih stanova. Nakon izvjesnog vremena naš suvlasnik dobiva potpise većeg broja susjeda koji nemaju ništa protiv njegovog kratkoročnog najma garsonijere, ali ipak, tu je i manji broj onih koji se protive njegovom naumu: smeta im, kažu, da zgradom svakodnevno šetaju nepoznate osobe, zaviruju u zajedničke prostorije, ili da im nepoznati buče u sitne sate, da tulumare i tako ometaju njihov mir. Uvidjevši da mu spomenute okolnosti ne idu u prilog, ne želeći gubiti vrijeme i uvjeren da svojim stanom može raspolagati po slobodnom nahođenju, i bez obzira što mu nedostaje pokoji potpis do nužnih 80 posto, naš junak ipak odlučuje iznajmiti stan za kratkoročni turistički najam. Ali avaj, taman kad su prvi turisti počeli dolaziti i posao se uhodao, na vrata mu je pokucala državna inspekcija: netko ga je od susjeda prijavio. Doskora mu na adresu stiže uplatnica s ispisanom kaznom.
Članak 31. prijedloga Zakona o upravljanju i održavanju zgrada koji je upućen u saborsku proceduru, upravo je u toj mjeri kontroverzan: za one koji daju stan u kratkoročni najam bez suglasnosti 80 posto suvlasnika predviđene su kazne od dvije do 10 tisuća eura. Nešto drugo u svemu tome još je i gore: politika i praksa međusobnog cinkarenja građana na mala vrata mogla bi tako ući u zakonski okvir. Isti članak propisuje i da suglasnost obvezno moraju dati i vlasnici stanova čiji zidovi, podovi ili stropovi graniče s njegovim stanom. Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine kao zakonodavac navodi: "Primijećeno je da je stavljanjem stanova u funkciju kratkoročnog najma, kao i korištenjem stanova za smještaj velikog broja radnika, došlo do sukoba dva prava: prava vlasnika da koristi svoj stan na način koji njemu odgovara i prava ostalih suvlasnika stambene zgrade da uživaju svoje vlasništvo bez ometanja od strane susjeda do kojeg često dovodi kratkoročni najam stanova i najam stanova u koje se smješta velik broj radnika." I dalje: "Cilj odredbe nije u potpunosti onemogućiti kratkoročni najam u stambenim zgradama, već uspostaviti sustav u kojem će suvlasnici, a osobito neposredni susjedi, imati pravo uvida i odlučivanja tko će sve ulaziti u stambenu zgradu."
Praksu cinkarenja pokušao je uvesti ministar Beroš u vrijeme pandemije koronavirusa kada se nadao da će građani prijavljivati privatna okupljanja u stanovima na kojima je više od deset ljudi. Slična ideja postojala je i kada su u Zagrebu uvođene posebne vrećice za razdvojeno prikupljanje otpada
Premda zakonodavac navodi da navedenim zakonom kani povećati dostupnost stanova za dugoročno stanovanje i smanjiti izuzetno visoke cijene nekretnina, ministar Branko Bačić priznaje da je svjestan da će provedba zakona biti teška i neugodna vlasnicima stanova koji bi svojim potpisima trebali odlučiti da li će njihovi susjedi moći kratkoročno rentati svoju nekretninu ili pak ne. Pa ako je ministar toga svjestan, pitanje je zbog čega se u zakonskom prijedlogu inzistira na doušničkoj praksi.
Sociolog s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci Hajrudin Hromadžić za Novosti je kazao da mu je prva asocijacija na nastavnu temu – orvelijanska praksa.
- Sjetimo se da kod Orwella u romanu "1984" imamo upravo takav oblik vjernosti državi, odnosno neprijepornosti ili kako god to nazvali, zapravo određeno ideološko čistunstvo onda kada oblikujemo mlađe generacije koje su spremne prokazati svoje roditelje ako ne pokazuju čisti ideološki idiom. Naravno, primjer iz književnosti možda je malo prenategnut, ali govorim o nekom obliku suvremene neoliberalne države ili uređenja po kapitalističkim uzusima, koja se u sklopu takvog modela povlači iz uloge servisa građanima i sve više svojih ingerencija nekad socijalne države prebacuje na tržišne igrače i tržišni tip odnosa, u ovom slučaju građane koji bi trebali obaviti masu onog što je nekadašnja socijalna država za njih obavljala. Vidim tu nezgodan spoj dva moguća čitanja: s jedne strane, dakle, orvelijanskog terora u književnom idiomu i s druge strane neoliberalnog sindroma – neoliberalne države koja ima svoje zasade i u hrvatskom slučaju – kaže Hromadžić.
Sociolog navodi da se neugodne i nepopularne prakse koje mogu rezultirati padom političke popularnosti prebacuju na građane, što može biti uvod u sindrom međusobnog antagonizma na lokalnoj razini, susjedstvu i kvartu, a posljedice toga mogu biti zastrašujuće. Očekuje da će se pokazati da je cijela stvar u praksi teško provediva dok zasad zakonodavac vjerojatno tek osluškuje javnu reakciju da bi na kraju ponudio krajnji model.
Uloga države u sklopu orvelijanskog razmišljanja o građanima nije posve nepoznata. Prisjetimo se da je u studenome 2020. ministar zdravstva Vili Beroš u jeku epidemioloških mjera za sprečavanje širenja pandemije koronavirusa izjavio da vjeruje da će građani prijavljivati nedozvoljena okupljanja pri čemu će se kažnjavati vlasnici stanova u kojima se zateknu građani na privatnim zabavama s više od 10 osoba. "Policija neće postupati samoinicijativno, nego po dojavi. Kao i do sada – u slučaju buke ili provale. Ako želimo suzbiti ovaj virus, vjerujem da će svi koji žele dobro prijaviti nedozvoljena okupljanja", rekao je tada Beroš i sablaznio sve koji su promislili o takvoj izjavi. Televizijske kuće i portali pohrlili su među građane i provodili ankete s pitanjem: hoćete li prijavljivati nedozvoljena okupljanja?
Filozof, kulturolog i publicist Boris Buden kazao je za Novosti da nam je građansko liberalna ideologija "zajedno sa svetinjama demokracije, višepartijskim sistemom, tržištem, pravnom državom i drugima, uvalila i normativni koncept civilnog društva. Da bi spomenute svetinje postale stvarnost svakodnevnog života potrebno je naime još nešto –građani koji se udružuju u međuprostoru države, partijske, odnosno parlamentarne politike i ekonomije, i to ne samo da bi zadovoljili svoje najrazičitije spontane interese, nego i da bi nadgledali samu državu, sprečavali da se njezine institucije ne otuđe od građana, da ostanu vjerne svojim normativnim idealima, demokraciji, slobodi, recimo slobodi umjetnosti, ljudskim pravima, vladavini zakona, načelnoj jednakosti građana itd. Civilno društvo bilo je zamišljeno kao čuvar demokracije koji stvarnost uvijek iznova tjera na usuglašavanje s idealom. U skladu s tom zadaćom, civilno se društvo kritički odnosilo prema birokratizaciji državnih institucija i političkih partija, egoizmu tržišne logike, korupciji i ideološkim zastranjenijima u vidu ekstremizma bilo koje vrste."
- Stvarnost liberalne demokracije u globalnom neoliberalnom kapitalizmu ulogu civilnog društva potpuno je promijenilo. Danas je ono postalo neka vrsta korumpiranog privjeska države i njezinih interesa, odnosno, također, njegov ideološki aparat, koji prikriva i legitimira interese kapitalističke eksploatacije, gole odnose moći, dominacije, kulturne i intelektualne hegemonije. To je historijski i ideološki kontekst u kojem treba razumjeti pojave outsorsanja odnosno delegiranja državnih funkcija na civilno društvo. Sada više nisu građani ti koji kroz civilno društvo kontroliraju državu nego upravo suprotno, država kroz civilno društvo kontrolira građane. Država se koncentrira na ono bitno, funkciju kotačića u mehanizmu reprodukcije globalnog kapitalizma, odnosno, na njegovoj periferiji, na kojoj se nalazi Hrvatska, funkciju vazala koji reproducira moć nadnacionalnog suverena, kapitalističkog centra u vidu onoga što zovemo danas "Zapad", odnosno "Europa" – kaže Buden.
Kada je pak u rujnu 2022. godine najavljena prodaja odgovarajućih plavih, žutih i smeđih vrećica za novi model prikupljanja i naplate odvoza komunalnog otpada, iz Grada Zagreba najavljeno je da će se građane koji otpad budu odlagali u nekim drugim običnim, "neprimjerenim" vrećicama, kažnjavati s 500 kuna za kućanstva i tisuću za sve ostale. "Biste li prijavili susjeda ako vide da otpad ne odlaže u odgovarajućoj vrećici?", glasila je i tada anketa koju su provodili pojedini mediji. Logika cinkarenja i međusobnog nadziranja građana ovdje je čini se, također pronalazila svoju svrhu. Mediji su tada zabilježili i izjavu jednog domaćeg sportskog radnika sa švicarskim boravištem koji je kazao da u toj zemlji vezano uz odlaganje otpada "postoji uhodan princip po kojemu svaki građanin koji podnese prijavu, a ona se kasnije pokaže točna i opravdana, bude oslobođen plaćanja dijela poreza". Bizarna je to činjenica, čak i ako je u pitanju jedna "uređena" Švicarska.
- U takvoj logici otkucavanja jedni drugih pretvorili bismo se u državu krajnjeg nepovjerenja gdje svatko strepi od svakog, to bi bila kolektivna paranoja s jako puno opasnih sivih zona. Građani sami internaliziraju nadzorno-represivne prakse i sukladno njima djeluju. To je u nekom zatvorenom krugu definicija potencijalne društvene katastrofe. Problem je što neoliberalna država ne percipira društvo kao relevantan faktor. Nju zanima čisti aparat vlasti dok s druge strane, naravno u svom konzervativnom ključu, njeguje vrijednosti zajednice. U tom trokutu država-društvo-zajednica, društvo najviše ispašta – sumira sociolog Hromadžić.
Građanska samosvijest u Hrvatskoj još nije oslobođena poreza poput nekih iz Švicarske, što ne znači da ovdašnja država, uspije li u svojem naumu guranja takvih orvelijanskih zakona, ne bi mogla posegnuti za nekim vidom nagrade za građane. Filozof Buden drži je da se "pod vidom građanske samosvijesti, dakle u idealu ljudi koji se brinu za zajedničko dobro, reproducira – iznutra, dakle iz same utrobe države – prirodno stanje: čovjek čovjeku nije vuk, nego nešto još gore, čovjek čovjeku je cinkaroš".
- Stanje spontanog samonadgledanja društva je stanje samoukinutog društva, odnosno, što je isto, društva koje je načelo solidarnosti zamijenilo načelom predatorskog egoizma. Cinkarim, dakle jesam – kao društveno biće – kaže Buden.
Fantazija takozvane uređene, normalne države, zaključuje Buden, ideal postjugoslavenskih elita koji one zazivaju već skoro 40 godina, nalazi svoju realnost u totalnoj prekarizaciji društvenog života, u parodiji društva kao zajednice cinkaroša.
