Hajrudin Hromadžić je redoviti profesor na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci, autor knjiga "Medijska konstrukcija društvene zbilje" i "Konzumerizam: Potreba, životni stil, ideologija" te redovni kolumnist Novosti. S Hromadžićem smo razgovarali povodom izlaska njegove knjige "Leksikon tranzicije", a čiji su pojmovi objavljivani u Novostima u periodu od 2018. do 2021. godine.
Kako ste radili selekciju pojmova za leksikon, čime ste se vodili u odabiru onih koji spadaju pod kišobran tranzicije?
Odabir pojmova je bio metodološki problemčić kojeg sam bio svjestan, i spominjem ga zato u autorskoj napomeni. Postavlja se pitanje zašto je neki pojam tu završio, a zašto nekog pojma nema. Netko drugi bi vjerojatno uključio neke pojmove koji su meni svjesno ili nesvjesno promakli. Vodio sam se vrlo labavom metodologijom, mekim orijentirima, jer je ovo kombinacija teorijsko-publicističkog teksta. Najvažnija mi je bila učestalost pojave pojmova kroz javni diskurs, kroz medije. Neki su pojmovi jako paradigmatski i općeniti, i svojim kapacitetima, prisutnošću i pojavnošću nadilaze uža poimanja tranzicije. Neki drugi pak, poput "prosvjetiteljstva" i "neoliberalizma", dolaze s velikom konceptualnom prtljagom, dok su treći baš proizvod tranzicije, kako naše tranzicije, tranzicije ovih prostora, tako i tranzicije koja nas veže s drugima koji možda manje nominalno prolaze tranziciju.
Vidim "spektakl" kako se pomalja kao središnji motiv budućeg čudovišnog spoja neokonzervativnih i neoliberalnih trendova, tog puta prema distopijskom kapitalističkom fašizmu koji će biti besprijekorno ispoliran. Nešto posve jezovito
Pokušajmo onda za početak raščlaniti što je to tranzicija? U pogovoru knjizi Dean Duda piše da je ovo leksikon o nečemu što još uvijek traje, ne toliko knjiga za čitati, koliko kutija s alatom pomoću koje možemo učiti misliti.
Nezahvalnost ovakvog zadatka je hvatanje ukoštac s nečime kao što je tranzicija. Radi se i o ideološkom sukobu jer postoji tradicija liberalno-konzervativnih autora koji se bave tranzicijom već desetljećima i koji pokušavaju vrlo usko definirati tranziciju. To je pristup tranziciji koji sam već u startu doveo u pitanje, stavio pod kritičku lupu. Tranzicija definitivno nije ono što pod utjecajem hegemonijskih teorija podrazumijeva linearni proces kretanja od točke A prema točki B, u kojem postoje točna pravila igre koja treba zadovoljiti u navodnom linearnom progresu. Takvo poimanje dovodim u pitanje, kako znanstveno-teorijski u uvodu knjige, tako i kroz selekciju i interpretaciju pojmova. Možda je najzahvalnije reći da je tranzicija krovni ideologem, pojam nabijen ideološkim značenjima, opterećen pristupima, onime tko i s kojih pozicija o tranziciji progovara i tranziciju definira. To je i pojam koji implicira tekuće stanje, stanje stalne mijene, kretanja. Ono što bih sugerirao u pokušaju da se o tranziciji razmišlja i govori jest da se pokušamo riješiti zdravorazumske prtljage linearnosti, da pokušamo tranziciju misliti u dijalektičkom ključu stalnih društvenih lomova, konfrontacija, borbi.
Zanimljivo je, a na to se kratko osvrćete i u uvodu knjige, razmišljati o razlici paradigme tranzicije u kapitalističkim režimima naspram tranzicije u komunizmu i socijalizmu. U čemu se krije razlika?
Ne možemo takozvanu tranziciju teretiti samo onime na što sam se ja većinski fokusirao u leksikonu, a to je iskustvo liberalnog kapitalizma i liberalno-demokratskih kapitalističkih društava. Naravno da određena iskustva tranzicije vežemo i uz komunističke i socijalističke režime, samo što je u tom kontekstu tranzicija nešto što može biti mišljeno drugačije. Ono što bih rekao za iskustvo tranzicije u socijalizmu jest to da je u tom kontekstu tranzicija prije svega obilježena ideologijom utopijske misli kretanja prema idealtipskom komunističkom horizontu. To je iskustvo tranzicije dugog trajanja, a ne mali, postmoderni neoliberalni zadaci kapitalističke tranzicije koji se stalno pojavljuju kroz neki oblik reformskih, projektnih zadataka. A takvi su zadaci zapravo zamka, jer ni tome nema kraja. Iza ćoška uvijek čeka još nešto što treba napraviti i preostaje nam zadana pozicija periferije ili poluperiferije koja će uvijek biti u nekom obliku kvalitativnog zaostatka.
Globalni dijalog
Leksikon dopušta, čak i potiče, skakanje od pojma do pojma prema vlastitom nahođenju. Pa skočimo malo još unatrag – u knjizi ističete i da nije bitno samo sadašnje i buduće trajanje i obilježje tranzicije, nego i razmišljanje o tome kada je i kako započela, o tzv. tranziciji prije tranzicije?
Iskustvo jugoslavenskog perioda daje cijelu jednu genealogiju, prtljagu procesa koji će itekako odrediti neke trendove od 1990-ih nadalje, dakle perioda nominalnog ulaska u tranziciju. To su prijelomi koji su premrežili dinamično, duboko i konfliktno hrvatski i jugoslavenski socijalizam. U razdoblju od 1960-ih godina pa sve do raspada Jugoslavije, ovaj prostor prolazi dinamične procese u svim ključnim domenama i to je pripremni teren tranzicije. Ako nekome treba dokaz za to, lako se pronađe u iskustvu velikog broja HDZ-ovih prvoboraca koji su direktno regrutirani iz Saveza komunista Hrvatske, a koji su očigledno bili itekako pripremljeni za tranziciju ovakvu kakvu smo dobili. To je jedan relativno banalan primjer i pokazatelj, ali nam govori o mekim prijelazima, sferama koje su bile propusne, kojima se lako politički klizilo. To je bilo moguće jer republički savezi komunista nisu bili monolitne grupacije, nego obilježeni različitim internim sukobima. S time da treba reći da su devedesete i rat, naravno, i fenomen za sebe i po sebi.
Na čije ste se radove i analize tranzicije oslanjali prilikom rada na leksikonu?
Posebno su mi bili zanimljivi autori i autorice koji možda ne progovaraju eksplicitno o tranziciji, bilo iz sociološke, politološke ili antropološke perspektive, nego se bave višeslojnošću procesa tranzicije. U tom smislu puno dugujem autorima poput Borisa Budena, Darka Suvina, Rastka Močnika, Todora Kuljića, Susan Woodward, Deana Dude, Catherine Samary i tako dalje. Oni se bave različitim aspektima onih mjesta koja su meni bila važna kao polazišne, fundamentalne strukturalne točke s kojih sam onda išao prema partikularnim momentima pojedinih pojmova.
Činjenica je da me raznolika prtljaga tijekom pisanja zaskakivala iz najnevjerojatnijih podruma svijesti. Ušao sam u konfrontaciju s time na način koji je meni autorski prihvatljiv, a čitateljima prepuštam ostalo
Ima li nekih pojmova kojima ste se vraćali zato što vam je njihova razrada predstavljala opetovan problem?
Jeste, ima takvih pojmova. Bio sam puno više opterećen oko velikih paradigmatskih pojmova gdje je postojala opasnost da napravim neku školsku grešku. Primjerice, kako na dvije stranice sažeti "prosvjetiteljstvo", o kojem su napisane tisuće odličnih knjiga? Kod tih pojmova se osjeti da malo hodam po jajima, jer sam svjestan opasnosti. Kod nekih drugih pojmova, koji su manje opterećeni prtljagom povijesnog značenja, poput "selfija" ili "influencera", sam si dozvolio više autorske intervencije i razigranosti, ali mi je bilo važno uvezati ih s pojmovima kao što su komodifikacija i komercijalizacija, s cijelim ekonomsko-tržišnim tranzicijskim paketom koji po meni vrišti od simptoma kad se dohvatiš pojma kao što je "selfie" ili "influencer".
Koji od ovih 150-ak pojmova vidite kao najdirektniji produkt naše tranzicije?
Izdvojio bih vjerojatno pojam "uhljeb", a to je i pojam s kojim sam krenuo u pisanje. Međutim, čim dublje zaronimo u svaki pojam, shvatimo da nijedan od njih nije isključivo naš ili u potpunosti naš. U dijelovima interpretacije neki jesu specifično naši, ali svaki pojam istovremeno dovodi naše iskustvo u globalni dijalog. Vidimo da, osim što je tranzicija vječna, ona je i globalna. Nije samo periferija stalno u tranziciji, i središte je u vječitoj tranziciji, ali u nekom svom kontekstu.
Učinak hegemonije
S obzirom na to da vam je učestalost bila najvažniji kriterij pri selekciji pojmova, ima li nekih pojmova koje smatrate posebno opasnima i štetnima, na čije bi korištenje i intenzitet pojavnosti revnije trebali obratiti pažnju?
To su pojmovi poput "neoliberalizma" ili "kapitalizma", pojmovi koji su hiperprisutni u javnom medijskom diskursu, do te mjere da su čak i onima koji s njima pokušavaju operativno baratati postali pomalo neupotrebljivi. Upravo zbog svoje izlizanosti, preopterećenosti, prevelike fluktuacije. Nije jednostavno s takvim pojmovima, gotovo je teško naći čovjeka koji o tome neće imati nešto za reći. Ti pojmovi u usporedbi s "prosvjetiteljstvom", "civilnim društvom", dakle humanističkim i ljudskopravaškim bazenom pojmova, imaju drugi tip općenitosti. Dok su ovi potonji kod minimalno odgovornog autora opterećeni nekim tipom enciklopedističkog znanja, ovi prvi su opterećeni obavezom da prvo raskrstiš sa svakodnevnim mitovima, sa zdravorazumnošću, s hegemonijom, i da im onda pristupiš i dovedeš ih u vezu s temeljnim zadatkom, a to je pitanje kakve to ima veze s našom tranzicijom.
Već smo više puta spomenuli neprekidnost tranzicije – što mislite koje bi pojmove u narednim godinama mogli oduzeti, a koje dodati ovom leksikonu? Za koje predviđate da bi mogli slabiti, a kojima slutite jačanje značaja i prisutnosti?
Teško je to predviđati. Lakše je možda govoriti o onim pojmovima koji bi mogli ispasti iz leksikona, jer će do neke mjere biti zaboravljeni, cijeli dijapazon značenja bi mogao biti razvodnjen. Neki će pojmovi zbog unutarnje genealogije i dinamike doživjeti radikalne promjene pa bi neke moje interpretacije uskoro mogle djelovati arhaično ili možda čak i smiješno. Primjerice, definicije "celebritija" ili "influencera". "Spektakl" bi mogao biti pojam koji će poprimiti na dimenziji značenja i važnosti, iako to nikako nije priča od jučer. Ali vidim "spektakl" kako se pomalja kao središnji motiv budućeg čudovišnog spoja neokonzervativnih i neoliberalnih trendova, tog puta prema distopijskom kapitalističkom fašizmu koji će biti besprijekorno ispoliran. Nešto posve jezovito.
Znate li za leksikone ovakvog tipa u nekim drugim zemljama, s kojima bi se onda ovaj mogao komparirati?
Palo mi je na pamet da bi bilo super ovo raditi u suradnji s istraživačima s drugih prostora, ali to bi trebao biti rezultat šire kolaboracije i kolektivnog rada za koji naprosto nisu postojali ni institucionalni ni logistički kapaciteti. Bilo bi recimo zanimljivo komparirati iskustva baltičkih zemalja s prostorom Jugoslavije, pokušati vidjeti kako oni čitaju iste pojmove, spoznati dodirne točke i razlike. Međutim, nije mi poznato da je nešto ovakvo izdano u nekoj drugoj zemlji. Ovaj leksikon u vrlo labavom smislu najviše nalikuje na ‘Leksikon YU mitologije’, što je izdavač Disput estetikom korica malo i prizvao.
Jeste li se tijekom procesa pisanja odučili od nekih riječi, jesu li vam neki pojmovi probudili nelagodu koje ranije niste bili svjesni?
Pisanje je uvijek i samoedukacija. Sada dva puta promislim kada koristim neke od pojmova, neovisno o kontekstu primjene. To je najosjetljivije kod naizgled banalnih pojmova, onih po kojima treba kopati da se pronađu skrivena značenja i ideološkost, hegemonija u pravom smislu te riječi. Shvatio sam i da nisam oslobođen nekog oblika indirektnog pritiska kad sam uključivao pojmove za koje sam znao da ih trebam uključiti, a koji su do te mjere zaživjeli u mitu nacionalnog kanona da im nije lako prići. Poput "Domovinskog rata" i "branitelja". Tu sam direktno na autorskoj gesti unutarnjeg glasa osjetio učinak hegemonije. S jedne strane moraš zadržati profesionalno i osobno poštenje prema onome u što si se upustio, a po drugoj strani znaš kolika je osjetljivost onoga što si otvorio. Pri čemu ne želim upisivati viškove identitetskih partikularnosti koje se anonimnom čitatelju pojavljuju kad poveže sadržaj s imenom autora. To sam odmah odbacio. Ali činjenica je da me raznolika prtljaga tijekom pisanja zaskakivala iz najnevjerojatnijih podruma svijesti. Ušao sam u konfrontaciju s time na način koji je meni autorski prihvatljiv, a čitateljima prepuštam ostalo.
