SVOJI NA SVOME; političko-ideološki proizvedena sintagma, naširoko distribuirana i posljedično tome često korištena tokom 1990-ih u Hrvatskoj, ali je do danas ostala u upotrebi, pa je na nju i dalje moguće naletjeti u medijsko-javnom prostoru. Njome se konotira stanje navodno konačno realiziranog etničkog jedinstva i zajedništva na teritoriju koji se percipira kao povijesna svojina i tekovina nacionalne zajednice, a do kojeg se dospjelo nezavisnošću, to jest "formalno-pravnim razdruživanjem s bivšim jugoslavenskom federacijom", te "bolnim i krvavim žrtvovanjem kroz domovinski rat".
No kritički intonirane interpretacije ideoloških kovanica kakva je i spomenuta – to jest njihov primjeren tretman u širem historijsko-društvenom kontekstu – ukazat će na tamnu stranu nekritički slavljenih i hvaljenih vrijednosti koje se trpaju u sintagme poput ove. Ovim se želi apostrofirati neke notorne historijske činjenice. Na primjer onu da se do navodno istinskog bitisanja "svojih na svome" – u "oazi" gotovo mono etničkog i monoreligijskog društva – dospjelo i strašnim rabotama kakve su ratne prakse etničkog čišćenja dijelova domovine naseljenih Srbima, nakon vojno-redarstvene ofenzive "Oluja" u ljeto 1995., a čemu je prethodio teror nad hiljadama obitelji, ljudi s "problematičnim" identitetima cijelim tokom trajanja rata. Istovremeno je autokratski režim pratio, prijetio, premlaćivao, likvidirao... i "izrode" iz vlastite etnije koji su se drznuli kritički postaviti, osporiti zločine i privredni kriminal u ime nacionalnih svetinja i mitova. Sve valjda s ciljem kako bi ostali bezbrižno ostali "svoji na svome".
Fraze poput ove poslužit će i kao upadljivi markeri, zapravo svojevrsni smokvini listovi, ali i alatke skretanja pažnje s prostog uvida da mnogi od "svojih na svome" nakon nekoliko decenija duge tranzicije kroz kapitalizam gotovo ništa doista svoje na prividno svome više nemaju, čak ni priliku za dostojan život i rad. Odnosno, ako prevedemo ovu sintagmu u materijalističku perspektivu, nameću se pitanja što je to "svoje na svome" u zemljama koje iz godine u godinu sve manje proizvode i izvoze, pa shodno tome ostaju u stalnom prihodovnom deficitu, a relativno visoka nezaposlenost prerasta u trajno stanje stvari. Bolne su to točke u postojećoj društvenoj strukturi, određene statusom rada u kapitalističkom sistemu na (polu)periferiji, društvenom razvlašćenošću, deindustrijalizacijom, pljačkaškim privatizacijama... svim onim ključnim ekonomsko-socijalnim obilježjima tranzicije o kojima smo već obilato pisali u ovoj rubrici.
Zato "svoje na svome" ne možemo tretirati i interpretirati drugačije doli kao ideološku frazu koja pogrešno nagovara frustriranog – na loš način ogorčenog i bijesnog – građanina-gubitnika tranzicije u ovoj zemlji.
