Dakle, rušenje je u tijeku. Hotel Jugoslavija, spektakularno otvoren 1969. godine na obali Novog Beograda kao vrhunsko modernističko ostvarenje arhitekture socijalističke Jugoslavije i čudo onodobne arhitekture u globalnom smislu, ovih dana postaje rušilište u organizaciji svojega novog vlasnika.
Nakon toga, naravno, bit će tu gradilište jer je tvrtka MV Investment iz Beograda u vlasništvu Millenium Teama odabrala nizozemski UNstudio i arhitekta Bena van Berkela da otpravi spektakularno zapuštenu Jugoslaviju u ropotarnicu bolje urbanističke prošlosti Beograda i na njezinom mjestu sagradi stambeno-poslovni kompleks "koji će imati niz sadržaja top kvalitete", luksuzni hotel ali i riječnu marinu za "prijem i otpremu putnika u okviru sistema javnog prijevoza".
Bez dvojbe, svjedočimo trijumfu investitorskog kapitalizma, još jednoga u dugom nizu sličnih na postjugoslavenskom prostoru. Ovdje smo u ulozi manje-više pasivnih aktera, promatrača ili protagonista-luzera u osujećenim pokušajima demokratske borbe za urbanizam temeljne kvalitete života. Kako će se gradnjom superkompleksa sa dvije kule visine preko 100 metara na superatraktivnoj gradskoj lokaciji čija infrastruktura ne može, ni trenutno ni ubuduće, podnijeti takvu arhitekturu i toliki broj novih stanovnika nepovratno uništiti standarde kvalitete života kakve smo do jučer poznavali?
Pa čujte, ovisi koga pitate. I je li, pri tome, vaše pitanje retoričke naravi. Možda ste novokomponirani hipsteri navučeni na "utopiju betona" i sve što ima veze s "modernizmom druge Jugoslavije" pa odbijate susret s duhom aktualnog trenutka? Ili ste jednostavno tupi u srazu s realitetom jugo-kapitalizma, u kojemu su pravila odavno donesena.
Investitorski kapitalizam podrazumijeva suradnju investitora s državom po modelu u kojem investitor bira lokaciju gdje god želi a država odobrava, uz suglasnost arhitektonsko-urbanističke struke, što se u pravilu kosi s moralnim principima – a ne jedino s "old school" urbanizmom. Griješimo kad u jednadžbu investitorskog kapitalizma uključujemo varijablu moralnih principa, ali to činimo namjerno jer u svakoj novoj pobjedi kapitala nad kvalitetom života građana radije biramo opciju dosadne dijalektike nego da proglašavamo "poraz demokracije u društvu".
Investitorski kapitalizam vlastite građane trajno osuđuje na dijalektiku bez garancija i bez milosti. Drugačije kazano, u procesu rušenja hotela Jugoslavije ne vidimo simboliku ikakvog tipa, najmanju onakvu po kojoj bi ovaj događaj bio simbol "konačnog sloma slavne prošlosti Jugoslavije". Neće ovdje "Ritz smijeniti Jugoslaviju", niti je rušenjem hotela "nomen est omen" metaforički dovršena postjugoslavenska tranzicija.
Svi su procesi otvoreni, ali su sve činjenice imune na politički zaborav. U parafrazi jednoga mudrog beogradskog arhitekta: onoga tko siječe bagrenje otpušu vjetrovi. Kad-tad. U međuvremenu, kratko listamo spomenar. Hotel Jugoslavija nastao je na temelju javnog natječaja provedenog (već) 1947. na kojemu je pobijedio projekt zagrebačkih modernista. Zapravo je građen tek od 1961. do 1967. po projektu Lavoslava Horvata a otvoren je dvije godine kasnije kad su vodeći beogradski arhitekti sredili interijer.
Mitologija tog hotela, a posebno njegov anegdotalni folklor, ilustrira dekadentnu pozu socijalističkog društva u ekskluzivističkom luksuzu. Klijentela hotela Jugoslavija je uvijek bila elitna. Tako je bilo do početka njegova kraja 2000-ih kad su se nakon bombardiranja NATO-a prvo sanirale ruševne posljedice a zatim se devalvacijom političkih interesa konzervatorske struke ta lokacija pripremala za apetite investitora.
U hotelu Jugoslavija boravio je svatko najvažniji u svom vremenu: od kraljice Elizabete II., Richarda Nixona ili Maharishi Mahesha Jogija do Željka Ražnatovića Arkana. Galerija slavnih i neslavnih, od državnika do mafijaša poraća 1990-ih i 2000-ih opteretila je spomenar Jugoslavije do razine kičastog sentimenta, zatvaramo ga. Sljedećih tjedana valja bdjeti nad ekološkim standardom rušenja ogromne betonske kuće. Investitor tvrdi da azbesta na rušilištu nema, nadležne institucije šute.
Kad bude do kraja srušen, od hotela Jugoslavija ostat će samo "dugmići" marke Swarowski. Težak 14 tona, dug 30 a širok 5 metara, kristalni luster iz Jugoslavije jedini je trag modernističke arhitekture koji ima spomeničku zaštitu. Kao svjetski raritet, taj Swarowski će možda završiti u beogradskom Muzeju primenjene umetnosti, ako ga novi vlasnik ne zadrži. Koga briga.
