Deafheaven: Lonely People With Power (Roadrunner)
Šesti album kalifornijskog blackgaze benda Deafheaven dočekan je kao "povratak u formu" nakon "mekšeg" prethodnika "Infinite Granite" iz 2021., na kojem je nakon desetak godina frontmen George Clark manični vrisak zamijenio delikatnim pjevušenjem. "Lonely People With Power" zapravo je prvi album od kultnog "Sunbather" iz 2013. na kojem si je bend dopustio pogled unatrag nastojeći spojiti nepregledne nizove utjecaja u jednu cjelinu. Black metal i shoegaze još jednom su osnove zvuka, no jednako su bitni elementi post punka, industriala, goth rocka i drugih, uglavnom gitarističkih stilova. Clark i ostatak benda te razne žanrovske sastojke vide tek kao sredstvo kojim se dolazi do šire slike.
Naslovnica albuma bliža je kadru iz nekog filma studija A24 nego tipičnoj metal ikonografiji, i tu se zapravo krije esencija njihovog stvaralaštva. Deafheaven su jedan od najkinematičnijih bendova posljednjih petnaestak godina, a uz to su opsjednuti Kalifornijom kao rijetko koji bend još od Red Hot Chilli Peppersa. Za dodatni doživljaj uputno je pročitati Clarkove tekstove pune melankolije i mikro/makroseciranja svega, od psihičkih stanja do ekonomskog statusa pojedinaca s moći ili bez nje. Naravno, i bez svega navedenog slušatelj se može bez problema prepustiti slojevitoj i brižno upravljanoj zvučnoj oluji koju ovaj bend naizgled bez napora još jednom podiže.
Imperial Triumphant: Goldstar (Century Media)
Šesti album Imperial Triumphanta donosi pak fascinaciju vremenom i prostorom, ali i vremenskim razdobljem. Njujorški black/jazz/metal bend tijekom petnaestak godina aktivnog djelovanja razvio je prepoznatljivu estetiku inspiriranu art deco arhitekturom i urbanim okruženjem dvadesetih godina prošlog stoljeća. Manje je pritom bitno čine li ovaj trio džezeri koji vole metal ili metalci s džezerskim inklinacijama. Uostalom, daleko su dani kad je ova kombinacija bila iole neobična.
Ono što doista nije svakidašnje je konceptualna posvećenost kojom ovaj bend iz albuma u album kreira svijet koji podjednako duguje "Metropolisu" Fritza Langa i "Velikom Gatsbyju" F. Scotta Fitzgeralda, kao i Mayhemu, Gorgutsima, Johnu Zornu ili Wayneu Shorteru. Istovremeno organiziran i spontan, kaotičan i promišljen, "Goldstar" je najkoncentriraniji i najkoncizniji njihov album do sada, a njegov gusti, iznimno rezak zvuk istodobno uspijeva zvučati arhaično i futuristički. Jednako tako, njegova otvorena fascinacija nekadašnjim "ludim dvadesetima" zvuči jako prigodno u ovim našim "ludim dvadesetima". Blještavilo i megalomanija su jednaki, samo su sad izloženi u neprekidnoj informacijskoj bujici, vrlo nalik nesmiljenoj, disonantnoj energiji ovog albuma.
YHWH Nailgun: 45 Pounds (A93)
Njujorški eksperimentalni rock bend YHWH (čita se "Jahve") Nailgun pobrao je pohvale kritike kratkim, ali intenzivnim i izuzetno promišljenim debitantskim albumom "45 Pounds". Nastao u pandemijskom razdoblju kao vokalno-bubnjarski duo, bend je proširen u relativno konvencionalni kvartet koji upotpunjuju gitarist i klavijaturist. Glavna atrakcija su propulzivni, hiperaktivni bubnjevi Sama Pickarda daleko bliži afrobeatu nego noise rock i dance punk tradicijama na koje se bend oslanja. Zvuk je istovremeno brutalno izravan i hipnotičan. Neobično rezervirana, hladna produkcija doprinosi zvuku koji neprekidno pleše po rubu gitarske i elektronske glazbe.
Specifičnoj atmosferi na nevidljivoj granici agresije i ambivalentnosti doprinosi i ritmički, deklamirajući vokal Zacka Borzonea koji dolazi iz svijeta poezije. To se osjeća u kratkim, evokativnim stihovima koji imaju puno veze s klasičnim pop mehanizmima. "45 Pounds" vrlo je upečatljiv debi, no i sam bend je u jednom intervjuu odlično primijetio da je pažnju lako okupirati kad imaš dobro osmišljenu estetiku. Kako ju razvijati, a da pritom ne zaglaviš u ponavljanje ili ne odeš predaleko od početne ideje, to su pak rijetki uspjeli svladati.
