MJ Lenderman: Manning Fireworks (Anti)
"Manning Fireworks" ovog mladog kantautora jedno je od najzapaženijih i najhvaljenijih indie rock ostvarenja prošle godine. Njegova lakonska mješavina alt-countrya i slacker rocka plijeni humorom, toplinom i melankolično-ironičnim dosjetkama koje odaju da je pažljivo slušao Pavement, The Silver Jews ili Jasona Molinu. Pjesme su pune opservacija o svakodnevici, trodimenzionalnih likova banalnih mana te, posljedično, dubinskog razumijevanja za ljudske manjkavosti.
Uparen s namjerno šlampavom, ali sonično bogatom gitarskom estetikom, autorski rukopis MJ Lendermana nudi narativno detaljnu kroniku postadolescencije u ruralnoj Americi koja savršeno nadopunjuje također nedavni "Rat Saw God" matičnog mu benda Wednesday. Kritički, ali i uvjetno rečeno komercijalni uspjeh ovih albuma nagovještava da bi spoj korijenskih utjecaja i bučnih gitara mogao biti jedan od dominantnih trendova unutar indie rocka u nadolazećim godinama, čime se polako dokida prigušeni, ambijentalni trend prisutan tijekom godina pandemije.
Nilüfer Yanya: My Method Actor (Ninja Tune)
Treći album mlade britanske kantautorice Nilüfer Yanya pak zorno ilustrira u kritičarskim krugovima relativno čestu tezu da je Radioheadov "In Rainbows" formativan album za pripadnike generacije Z. Prozračna, svijetla produkcija i nervozna erotičnost tog albuma posljednjih je godina očita u radovima ponajprije britanskih kantautorica poput Lianne La Havas ili Aarlo Parks. Yanya je fascinaciju spomenutom estetikom već predstavila na solidnom prethodniku "Painless", no ove pjesme nude zreliji rukopis i širu instrumentalnu i emocionalnu dinamiku.
Većina pjesama počiva na kontrapunktu između soulom inspiriranog vokala i glazbe koja je strukturom folk, a naglašenim zvukovnim tretmanima art rock. Baš poput spomenute oksfordske petorke, Yanya bez vidljivog truda nalazi aranžmanski međuprostor između organskog i anorganskog unutar kojeg i gudački aranžmani i elektronska proširenja ilustriraju istu stvar: permanentnu napetost i lomljivost emocija.
Kim Deal: Nobody Loves You More (4AD)
Ako ste dugogodišnji fan Pixiesa gotovo je nemoguće ostati ravnodušan na formalni samostalni debi njihove nekadašnje basistice Kim Deal. Dok je ostatak ekipe predvođene Francisom Blackom s godinama kreativno zahrđao i relevantnost održava upornim koncertima i reproduciranjima klasika iz osamdesetih, Deal ovdje pokazuje nevjerojatnu širinu svog autorskog talenta. Premda je možda bilo očekivano da će "Nobody Loves You More" biti album Dealinih Breedersa otprilike u svemu osim u imenu, već od uvodne naslovne pjesme jasno je da se radi o materijalu prepunom iznenađujućih stilskih izbora poput istaknute puhačke sekcije u nekoliko pjesama.
Eklektičan u izboru instrumentacije, kao i izvora inspiracije koji se protežu od doo-wopa i baroque popa do alter rocka kakav je Deal dobrim dijelom pomogla patentirati, album je rijedak primjer veteranskog ostvarenja koje istovremeno funkcionira kao retrospektiva i pogled u skrivene autorske tendencije i osobine. Na koncu ispada da je Steve Albini, kojem je ovo bio jedan od posljednjih albuma na kojima je radio prije prerane smrti u svibnju 2024., još jednom bio u pravu – Kim Deal je najzanimljivija članica Pixiesa.
