Prvih dana ovog aprila bend ŽEN, zasigurno jedno od profiliranijih imena naše indie scene, bio je u Bugarskoj, pri kraju svoje balkanske turneje "Rasol". Mislile su da ih po povratku s turneje čeka dan-dva odmora prije nego se upute u Slavonski Brod održati koncert na manifestaciji "U svijetu bajki Ivane Brlić-Mažuranić". U svojih 15 godina djelovanja, odsvirale su bezbrojne koncerte i turneje na domaćim, regionalnim i međunarodnim stejdževima. U septembru prošle godine objavile su novi album "Ciklus", a tri mjeseca kasnije i svoj prvi live album "La Futourrr", većinski snimljen na turneji u proljeće 2023. Njihovo prvo gostovanje u Slavonskom Brodu, međutim, pretvorilo se koncert-slučaj. Lokalni medij 035portal je, izgleda, proučavao Bandcamp stranicu benda i sapleo se o vlastitu homofobiju dok je čitao opis u kojem ŽEN za sebe kažu da su "obične lezbe koje stvaraju neobičnu muziku". Ideja da se kvir muzičarke ugošćava na dječjoj manifestaciji malom i neupućenom, ali opasno glasnom krugu novinara bila je dovoljna da dignu homofobnu hajku. Koncert je ipak održan, ali je iz službenog programa i prostora manifestacije prebačen u Kuću tambure. Tim povodom razgovarali smo s članicama benda, a osim koncerta u Brodu dotakli smo se i širih društveno-muzičkih tema kao što su važnost sviranja u manjim mjestima i položaj žena na sceni. ŽEN čine Sara Ercegović na bubnjevima, Eva Badanjak na gitari i Jelena Božić na basu. Osim njih, intervjuu su se pridružile mačke Ružek i Poki i kujica Gora.

Krenimo od onog što se nije dogodilo, a trebalo je – nastup ŽEN-a na manifestaciji posvećenoj Ivani Brlić-Mažuranić.

Na jednom od ranijih koncerata koje su u Kući tambure organizirali Vedran Živković i ravnateljica Galerije umjetnina Romana Tekić, razgovarale smo o gostovanju ŽEN-a. Ideja da to bude dio programa manifestacije posvećene Ivani Brlić-Mažuranić je došla kasnije i nama se činila super jer kroz svoje stvaralaštvo jako naglašavamo osnaživanje žena, osobito umjetnica – jedna pjesma nam se zove "Slava Raškaj". Koliko god naša muzika zna biti nojzi i progresivna, toliko nas ljudi opisuju i bajkovitima. U planu je bilo da s nama bude i naša VJ-ica Tanja Minarik i sve se činilo idealno. Nismo išle za tim da je u pitanju dječje događanje jer smo bile bukirane navečer a, ako ništa drugo, naša glazba je ionako prebučna za malu djecu.

Kad se i kako sve preokrenulo?

Vijest smo primile pet minuta prije predzadnjeg koncerta na turneji, u klubu u Staroj Zagori. U tom trenutku još nije krenuo pritisak čitateljstva tog portala. Odsvirale smo zadnje koncerte i vozile se nazad, uglavnom kroz Srbiju u kojoj nismo imale pristup internetu. Kad smo se iduće jutro probudile u Zagrebu, čekalo nas je milijun notifikacija, poruka, poziva. U tom trenutku smo shvatile da to nije samo neki opskurni članak na nekom portalu, nego se zalaufala puno veća priča. U potpuno nepismenom članku na portalu Narod.hr sve je faktografski krivo. Nije točno navedena ni jedna trenutna članica benda. U članku na portalu Slavonija24 autor je potpuno oblatio Ivanu Brlić-Mažuranić i, uz homofobiju, ušao u potpuno novu sferu diskriminacije na temelju toga što je ta žena imala psihičku bolest.

Iz članka u članak, iz komentara u komentar, postalo je jasno da se radi o hajci?

Autori članaka, zajedno sa svojom malom, ali opasnom i glasnom publikom, stvorili su atmosferu linča. Stvar se brzo širila društvenim mrežama i usput se stvarao dojam da je lezbijski bend koji širi rodnu ideologiju namjerno bukiran na dječjoj manifestaciji kako bi se indoktriniralo djecu. U člancima se stalno navodilo pjesmu "Ja ću biti bor" u kojoj iz stiha u stih pjevamo u ženskom pa u muškom rodu kao navodni dokaz da širimo rodnu ideologiju. Ljudi koji su komentirali više nisu imali informacije o tome tko je ŽEN, što sviramo i kako djelujemo. Došlo je do toga da je jedna žena komentirala da "njeno dijete neće biti bor".

 

Dovoljna je jedna budala

 

Mogle bismo se nasmijati tom komentaru da atmosfera linča nije suštinski opasna.

Podrška oko nastupa u Brodu nas je stvarno podigla. Pomogla nam je da vidimo da je to što radimo prepoznato i da na sceni imamo puno prijatelja i podržavatelja, odnosno da smo svi jedna široka i raznolika, ali ipak familija. I ranije smo bile mišljenja da je scena drugarska, ali je ovo to potvrdilo

Sve skupa uopće nije bezopasno jer je u takvoj atmosferi dovoljna jedna budala da dođe na koncert i napravi glupost. Može baciti ciglu na nas i nekog ozlijediti, može nastati kaos, može oštetiti opremu ili nam razbiti kombi. Zbog svega toga su organizatori bili zabrinuti oko sigurnosti pa je na kraju koncert bio kvalificiran kao visokorizičan i umjesto jednog redara koji provjerava karte imao je šest redara i policiju ispred. Organizatori, na koje je vršen ogroman pritisak, su i bili ti koji su zaključili da je koncert najbolje prebaciti u Kuću tambure, gdje i inače rade svirke. Nama je to potpuno imalo smisla jer uvijek slušamo lokalne organizatore i nikad nećemo forsirati nešto u okruženju za koje ne znamo što se točno događa.

Da li ste se u bilo kojem trenutku pokolebale da li da uopće odete u Slavonski Brod?

Nismo. U startu nam je bilo zanimljivo prvi puta svirati u Brodu, ali nakon što se digla cijela fama, shvatile smo da je taj koncert još bitnije odsvirati nego što je to bilo ranije. Bez naše intencije, taj je koncert postao ono za što su ga prozivali u člancima – aktivizam. U Slavonskom Brodu postoje gej ljudi koji tamo žive svaki dan i za koje bi bilo jako porazno da je koncert lezbijskog benda otkazan. To bi bilo grozno i totalni poraz za sve, a pogotovo za kvir zajednicu Slavonskog Broda.

Kako je na kraju prošao koncert i boravak u Brodu, jeste li osjetile podršku lokalne publike?

Svaki koncert nam je bitan, ali ovaj ipak nije bio još jedan u nizu. Bilo je jako emotivno nabijeno, svakako nama kao bendu, a čini nam se da je tako bilo i publici. Osim par novinara i kolega iz Zagreba, primarno je to bila lokalna publika. Kad smo poslije koncerta pričale s ljudima, shvatile smo koliko je bitno da je taj koncert održan. Dan prije je Eva držala radionicu cijanotipije, na kojoj je bilo dosta zainteresiranih ljudi. Naš je dojam da ljudi u Brodu stvarno imaju želju da se nešto dešava. Imale smo vremena i prošetati gradom i nismo doživjele nikakvo dobacivanje ili ružni pogled, kamoli nešto gore. Susjeda u našem smještaju nas je prepoznala i rekla nam "aha, vi ste te cure o kojima svi pišu, pa uopće ne izgledate strašno, mi vas podržavamo".

Spomenule ste da ste i ranije bile na jednom od koncerata u Kući tambure. Kako vam se čini smjer u koje se razvijaju taj prostor i lokalna scena?

Koliko mi vidimo kao objektivni posmatrači, u zadnje vrijeme se u Slavonskom Brodu stvarno napokon dešavaju važne stvari po pitanju alternativne glazbe. Čini nam se da su Vedran i Romana super tim i odlično je to što rade. Uostalom, činjenica da u 15 godina koliko sviramo nismo do sada svirale u Brodu još je jedan dokaz kolika se promjena desila tamo na lokalnoj sceni.

Upravo je Vedran u nedavnom intervjuu o bendu Nemeček u ovim novinama istaknuo koliko je važno da suvremeni bendovi odlaze svirati u manja mjesta.

Da, mislimo da je to jako važno. Nama su svirke srž bavljenja glazbom i koliko god da je super nastupati u gradovima u kojima imamo publiku koja zna pjesme, toliko nam je zanimljivo svirati i negdje gdje publika nikada nije čula za nas. Od početka nam je bitno da iskusimo sve moguće atmosfere i publike. Uostalom, i većina ŽEN-a je iz malih mjesta. Kad je Sara s 18 došla u Zagreb, nije znala što znači klub poput KSET-a, znala je samo da postoje, primjerice, nogometni i šahovski klub. Naravno da do tada nije imala pojma o tokovima na suvremenoj glazbenoj sceni, za razliku od Eve koja je u KSET išla još u srednjoj školi. Na naš koncert u Brodu su došli i srednjoškolci. Kako bi inače oni tamo s 15 godina čuli za ŽEN, Nemeček, Tarabe, Bizon ili Chui? Mislimo da je zato iznimno bitno to što Vedran i Romana rade i jako su strastveni oko toga da pokrenu scenu tamo.

 

Stvaranje scene u Sloveniji

Muzika proizlazi iz života umjetnika, a naši životi su kvir, i zato iz naše muzike proizlazi naš aktivizam. Nadamo se da ćemo doživjeti vrijeme kada činjenica da si gej neće izazvati nasilje, negodovanje i fobiju, i kad će naši životi prestati biti aktivizam i postati samo obični životi

 

Kakva su vaša iskustva sa sviranjem u malim mjestima? Je li scena dovoljno decentralizirana?

U ovih 15 godina smo svirali posvuda, ali uvijek ističemo Sloveniju, u kojoj čak i sela, imaju mladinske centre. U selu živi 2000 ljudi, a 100 ih dođe na koncert i uvijek smo se pitale kako je to moguće. Oni jednostavno stvaraju scenu nekog kluba, doprinose tome da cijelo mjesto zbog toga profitira i događa se decentralizacija. Iako se nešto događa po gradovima poput Čakovca, Kutine ili Koprivnice, teško je neko mjesto u Hrvatskoj usporediti sa situacijom u Sloveniji. Možemo izdvojiti Knin s klubom A3 kao dobar primjer malog grada u kojem sve ove godine postoje kulturna događanja i koncerti koje možemo staviti pod nazivnik alternativne scene.

Nakon prašine koja se digla oko nastupa u Brodu dobile ste široku podršku glazbene, umjetničke i aktivističke scene. Koliko vam je ona značila?

Fascinantno je koliko je to bilo brzo i žustro. Prvi put se dogodilo da fizički nismo mogle hendlati svoje društvene mreže, pa nam je u pomoć priskočila Evina partnerica. Tolika podrška nas je stvarno podigla. Pomogla nam je da vidimo da je to što radimo prepoznato i da na sceni imamo puno prijatelja i podržavatelja, odnosno da smo svi jedna široka i raznolika, ali ipak familija. I ranije smo bile mišljenja da je scena drugarska i suportivna, ali je ovo to potvrdilo.

Iako je indie scena drugarskija od mainstreama, ni ona nikada nije bila do kraja cijepljena od seksizma i homofobije. Jeste li ih vi doživjele u svojih 15 godina sviranja?

Rekle bismo da smo na svojoj koži uvijek doživljavale više seksizma nego homofobije. To što smo lezbe nije toliko dolazilo do izražaja pored činjenice da smo žene na stejdžu. To je svima prvo upadalo u oči. Iako je Sara paralelno cijelo vrijeme bila aktivistica na LGBT sceni, uvijek je bilo izraženije to što je žena koja svira bubanj. Tko pita klinca od 15 godina zašto svira bubnjeve ili rock, metal ili pank? Za mlade momke je to normalno, ali cure moraju prvo validirati zašto to uopće rade. Mladi muškarac će pred nastup eventualno imati tremu, ali cura će morati graditi osnovno samopouzdanje koje je muškarcima već zadano. Da se dokaže i zasluži svoje mjesto na sceni, mora briljirati i posebno se iskazati. Zato ćemo mi posebno podržati žene koje se bave glazbom jer znamo što prolaze i znamo da je teže. Stvari su se promijenile od kad smo mi počele i danas ima daleko više priznatih glazbenica, ali još uvijek se ponekad događa seksualizacija žena koje sviraju.

Kako se sve manifestira ta seksualizacija?

Glazbenice su specifično eksponirane na stejdžu. Nikada nećemo zaboraviti koncert karijere Punčki, odnosno jednu njegovu recenziju u kojoj je u pola teksta pisalo kako se Lucija Ivšić borila s naramenicom dok je svirala gitaru. Nezamislivo je da se bilo kojem muškarcu dogodi da u recenziji piše da su mu se, recimo, dlake na prsima lijepile za gitaru. Isto tako, nitko ne očekuje da muškarac na stejdžu ima six pack i super izgleda, nego da super svira, ali je žena na sceni i dalje seksualni objekt. Od nje se još uvijek, čak i na našoj sceni, očekuje da bude sređena, našminkana, ženstvena, seksipilna. Ako netko ima ta očekivanja i ne dobije to kad mi dođemo na pozornicu, onda smo lezbače. Prvo – jesmo. Drugo – slušaj što sviramo. Glazba se stavlja u drugi plan i to je izrazito degradirajuće.

Puno je glazbenica, ali i kvir umjetnica i umjetnika, kritično prema etiketama ženskog ili kvir benda jer one obično bacaju njihovo stvaralaštvo u drugi plan. Što vi, kvir žene i glazbenice, mislite o njoj?

Ne volimo etiketu ženskog benda jer je ona ispočetka korištena u degradirajućem kontekstu. Prije desetak godina, to je označavalo žanr – nije bilo bitno što sviramo, nego samo to da smo žene. Doživjele smo da smo negdje bukirane samo zato što smo žene, radi atrakcije, a ne radi muzike, što je grozno, seksualizirajuće i degradirajuće. To što smo mi aut je naša realnost, ali mi smo se u ŽEN primarno okupile da radimo glazbu. Uvijek smo bile i uvijek ćemo biti primarno glazbenice. Muzika proizlazi iz života umjetnika, a naši životi su kvir, i zato iz naše muzike proizlazi naš aktivizam. Nadamo se da ćemo doživjeti vrijeme kada činjenica da si gej neće izazvati nasilje, negodovanje i fobiju, i kad će naši životi prestati biti aktivizam i postati samo obični životi.