Grupa Kalikamo objavila je krajem veljače album prvijenac "Jedinstvo", koji će narednih mjeseci promovirati diljem regije. Izričaj benda obogaćuju dugi tekstovi visokog političkog naboja iz pera frontmena Chakke Svrake (pravo ime Miroslav Čatalinac), bivšeg člana Kali Fat Duba.
S bardom iz Bezdana, poznatim licem na soundsystem sceni i pokretačem Chakkine sobe u zagrebačkoj Medici razgovarali smo o njegovom životu, regionalnom karakteru undergrounda i granicama koje ga neuspješno pokušavaju presijecati.
Kako biste opisali Kalikamov zvuk?
Opisao bih to kao svestilski urnebes jer svatko od nas dolazi iz različite muzičke i životne priče. Prvo su uz mene bili Roko Margeta i Đuro Dobranić iz grupe Kudikamo na klavijaturama i bubnjevima, onda je upao Dino Mudrić na mixu, a nakon snimanja i Ognjen Zečević na gitari i saksofonu. Moćno, bučno, mnogo žanrova.
Već ste prije suradnje s Margetom i Dobranićem bili poznato lice na dub i punk sceni zbog projekta Kali Fat Dub. Kako je došlo do kraja Kali Fata i početka Kalikama?
Ulovio sam Kudikamo na festivalu Ninja Gathering na Mrežnici. Bilo je tu suludih prijelaza, trip-hopa, duba, DnB-a, čudnih etno zvukova, svega što je meni srcu blisko. Za doručkom sam sreo Roka i zahvalio se na super svirci, a par dana kasnije sam se čuo s Đurom. Palo mi je na pamet da bismo mogli skupa zadžemati.
Onda su me pozivali da u septembru sviram na festivalu FALIŠ ispred Azimuta u Šibeniku, a ja sam tamo nastupio u maju pa mi je bilo bezveze ponoviti. Nazvao sam njih i rekao im da imamo prazan slot. Došli su i desio se super koncert. Na Ninji smo se gledali ispod oka, na internetu smo se u par poruka zaljubili, a u Šibeniku smo se već dirali ispod majice.
Priča o nastanku benda je vezana uz Šibenik, gdje sada živite, no formirao vas je Zagreb. Mnogima na alternativnoj sceni je ime Chakka i danas poznatije po Chakka's Roomu u Medici. Kako ste upali u domaći underground?
Prije dolaska u Zagreb živeo sam u malom mestu na relaciji Bezdan-Bački Breg-Bački Monoštor. Super smo se snalazili, ali u to vreme si morao u Zagreb ako si se želio baviti tim tipom muzike. Tada su operirali Radikal Dub, Antenat, ST!lness, dešavali su se Bass Culture partiji u Pauku. Kad sam tek došao, par puta sam se uhvatio da razmišljam šta ja radim ovde. Sretan si jer si tu.
Robert Martinović, tonac iz benda Bamwise, odveo me u Mediku. Tad je bila friško otvorena, uzbuđenje je bilo u zraku. Govorilo se o dnevnom boravku koji će biti na raspolaganju svima, pa smo preuzeli taj dio prostora. Po Vojvodini ima puno kafana koje nose naziv "kod ovoga" ili "nečije", a u narodu se tako uvrežio naziv Chakkina birtija. Zimu smo provodili u Zagrebu organizirajući program, a leti smo radili po obalnim festivalima.
Jeste li živeći u Hrvatskoj imali problema zbog naglaska ili porijekla?
U Medici sam živeo osam godina, nakon toga u Slunju i Šibeniku. Odgovorno tvrdim da nikada u životu nisam imao nikakav problem u Hrvatskoj što se tiče moga naglaska, mog porekla, moje poezije, nastupa, priče, dela. Budala ima svagde, ali jednostavno se nikad nisam kretao u krugovima budala.
Da su vaši krugovi širi od nacionalnih granica svjedoči i suradnja s Harisom Piltonom iz Ljubljane u Kali Fat Dubu. Prepoznajete li regionalni karakter underground scene?
Postoje mesta na kojima i dalje vlada zajedništvo i jedinstvo. Prošle godine se na SAWA Festu u Županji pokazalo da smo svi užasno povezani bez obzira na granice. SAWA Fest je besplatan. Što bendovi dobiju za putni trošak ubace u kutiju za donacije da se festival održi sledeće godina. Pre dve godine sravnila ga je oluja. Nikad u životu nisam video tu količinu solidarnosti i upoznao tu količinu ljudi iz regiona koji su radili na tome da taj festival vrate na noge.
Osim toga, tu su Pank salaš u Somboru i Iluzije slobode u Bečaju, gde dolaze ljudi i bendovi sa svih strana, pa Monte Paradiso u Puli, gde hrle svi koji imaju težnju ka undergroundu, zatim Ljubav i bes u Novom sadu... Isto vredi za dub, npr. festivale Escape the City i Seasplash. Krajem meseca sviramo u Somboru i Novom Sadu, što je velika stvar nakon svega šta se dešava u Srbiji.
Za manja mjesta često vrijedi predrasuda da su utvrde konzervativizma i tradicionalizma, no ovi primjeri prikazuju drugačiju sliku. Kako je izgledalo stasanje u Vojvodini 1990-ih i 2000-tih?
Bilo je sjajno – dokle god nalaziš zadovoljstvo i sreću tu gde jesi, nije da vidiš preko tuđe ograde. S bendom Zion Crew smo svirali u Bačkom Monoštoru, koji je tad bio vrlo živo mesto za severozapad Bačke uz Dunav. Super živa scena, Radio klub, gomila udruga preko kojih si mogao ostvariti svoja stremljenja, lokali s dobrom muzikom, pank koncerti... Bilo je ribarskih viksa gde se donese agregat, pusti muzika i radi festival. U jednom momentu se pojavi pogranična policija jer ne može verovati koliko se automobila s hrvatskim tablicama skupilo. Svi mi smo produkt tih konekcija trojstva Mađarske, Hrvatske i Srbije.
Što se dogodilo s vašim krajem?
Dugo sam radio na železnici u Somboru koja je klonula, svakim danom sve više. Fabrike se gase, nema više Baneta Sekulića, nema Somboleda, nema Borova, nema ničega. Voze se šinobusi koji su dobavljeni kao plen posle Prvog svetskog rata. I onda kreću populistički potezi raznih evropskih političara. Dat ćemo pasoše mađarskoj, slovačkoj ili hrvatskoj nacionalnoj manjini. Tko god se u tom momentu domogao pasoša zaista je morao iskoračiti kroz otvorena vrata Evrope. Stotine đaka završi trgovačku školu, a u selu imaš dve prodavnice, kladionicu i frizerski salon.
Postoji li prijelomni trenutak u kojem ste se politizirali i odlučili otići?
Imao sam dvadesetak godina i želeo sam ići van, ali morao si odslužiti vojsku da bi dobio pasoš. Kad sam se vratio s roka rekao sam "dosta je". Drugi važan događaj je kad me bend Joke pozvao u Francusku da idem snimiti album s njima. Joke je za mene bio to, od prvog puta kad sam ih video na koncertu u Somboru. Došao je poziv i bio sam van sebe od sreće.
Onda je nastupila sušta realnost toga da ne mogu dobiti vizu. Pišeš amo-tamo, ne dobijaš vizu i ne odeš snimiti materijal. Godinama sam imao fobiju od granice jer uvek moraš doći s nekom glupom stand up pričom, uvek si u lažima i uvek si u prekršaju. Kad dođeš u Hrvatsku i ne prijaviš boravište nakon 24 sata, na povratku moraš imati spiku. Ako nemaš spiku, dobit ćeš zabranu, tako da moraš biti spreman za sve. Tad to nisam mogao verovati.
Zar ćete se stvarno svi sad urotiti da mi ne komuniciramo između sebe? Imaš predivne ljude koji te vole, cene i žele da budeš s njima, a tu postoji neki sistem, granica i zakon. "Kužim da ti imaš partnericu tu, ali ako ti lupim crveni pečat, bit ćeš u problemu." Zar ćeš ti stvarno biti osoba koja će stati na kraj svemu što ja u životu želim, a tebe to uopće ne ugrožava? Nisam pretnja ničemu. "Kol'ko para imaš u novčaniku?" Nemam. "Kol'ko planiraš ostati?" Ne znam.
Onda u nekom trenu shvatiš da to moraš znati jer nećeš proći granicu. Pitaju me kako zapamtim tekstove, eto kako! Morao sam imati stav i gard, biti spreman za ta četiri prokleta granična policajca i ni u jednom momentu ne posustati duhom, makar znam da lažem. Tu su se dogodile eksplozije u mozgu koje proizvode kreativu.
Granice nas razjedinjuju, ali u podlozi svega je ekonomija i slični problemi?
Najlakše je iscrtati granicu. Da nema granice, ti ne bi znao kada si iz Baranje prešao u Bačku ili iz Bačke u Hercegszántó. U tom podneblju sve izgleda identično, sve je na isti način uništeno: cesta puna rupa, kuće bez krova, prazna mesta. Svi ljudi s mađarske strane rade u Austriji, a sa srpske u Nemačkoj. Zadnji put kada sam bio doma skupilo se nas 18, i tek onda vidiš da ti je od svih prijatelja samo jedan ostao živeti tamo. Ostali su pod suncem tuđih neba.
Nastavno na to, kako komentirate studentske prosvjede u Srbiji?
Da je nešto ozbiljno otišlo kvragu, to je sigurno. Zadnjih deset godina se režim valjda naviknuo na situaciju pa više ništa ni ne sakrivaju. Ono što se dogodilo 15. marta bilo je neverovatno za Beograd, Srbiju i celu regiju. Svetska razina građanskog nezadovoljstva – to više nisu samo studentski protesti. Ljudi su krenuli iz Hrvatske u Beograd pa su ih zaustavili na granici i vratili, no ne možete to više izolirati. Kada bi se prije nešto pokrenulo, uhvatili bi vođu protesta, ocrnili ga i sve bi zamrlo. Pojeo vuk magare. Sad ne postoje vođe, ne postoji netko koga ćeš razapeti na križ Informerovog žutila. Svaka generacija zaslužuje svoj pokušaj. Nema nazad.
