Krajem maja 1934. prvi puta u povijesti šibenskog sporta pred publikom su utakmicu odigrale žene. Dvije sekcije kluba Osvit, jedna u plavim, druga u bijelim dresovima, predstavile su novu igru, hazenu. Tog su dana na teren izašle Marija Grubišić, Vanja Bakašun, Elvira Damiani, Dragica Tambača, Marija Tikulin, Jelica Iljadica, Ljubica Vitika, Vinka Bego, Vilma Merlak, Zita Ercegović, Zora Aleksa, Josipa Kristić, Divna Aralica i Elda Strecherle.
Nekoliko mjeseci kasnije u Šibeniku su gostovale hazenašice splitskog kluba Vuk, a o utakmici u kojoj su Šibenčanke poražene 9:2 izvijestio je list Narodna tribuna. Šibenske djevojke, naročito učenice viših razreda srednjih škola, 1930-ih su se u velikom broju uključivale u rad omladinskih organizacija i sportskih društava. Otud je 1936. potekla ideja da se pri Radničkom sportskom društvu Šibenik osnuje sekcija hazene, kakvu je dotad imao Osvit. Jedna od osnivačica nove sekcije u RSD Šibenik bila je hazenašica Osvita Zita Ercegović, tekstilna radnica koja je radila u tvornici "Stipe Šare". Treneri sekcije bili su Mijo Blaće i Pero Škarica. U radu sekcije spominju se Mila Mihaljević Macura, Lena Rakić Đurđević, Vlasta Berović, Lepa Šarić, Božena Lusić, Vulelija Bego, Rosa Grubišić, Danica Ninić. Do proljeća 1937. u hazenu je bilo uključeno oko 50 igračica.
Sekcija nije dugo djelovala, ali je bila značajna za okupljanje djevojaka koje su se kroz sport uključivale u politički život i rad. "Te su mlade žene pisale parole, dijelile plakate i letke, sudjelovale na protestnim mitinzima, pripremale radničke manifestacije, izrađivale crvene ruže, dresove, zastave", navodi se u monografiji "Četrdeset godina Radničkog sportskog društva i kluba Šibenik (1932. - 1972.)".
Hazenašice RSD Šibenik uglavnom nisu nastupale pred javnošću, najviše su trenirale unutar društva, a ponekad i na igralištu u Crnici. U monografiji se opisuje kako su mlađe djevojke, pogotovo one koje su pohađale gimnaziju, bile pod udarom strogih nadzora. Tadašnji je direktor šibenske gimnazije Marko Triva jednom prilikom pozvao na razgovor dvije učenice šestog razreda, Milu Lozić i Lenu Rakić, i oštro ih ukorio zato što igraju hazenu u radničkom društvu. Kad je vidio da učenice na njegovu opomenu ne reagiraju, postavio im je ultimatum: "Ili iz Radničkog ili iz škole."
"Bile smo prisiljene ispisati se iz sekcije hazene, što nije značilo da smo prestale biti aktivne u RSD Šibenik. Upisale smo se u šahovsku sekciju Radničkog", kasnije je ispričala Mila Lozić. Djevojke su bile izložene javnim osudama, prozivalo ih se da nastupaju "gole" (u kratkim dresovima), a zabilježeno je kako je hazenašica Marija Lasić opisivala da su po povratku u grad s treninga morale ići duljim zaobilaznim putevima.
Duljim i teškim putem mnoge su članice RSD Šibenik krenule tijekom Drugog svjetskog rata. Osnivačica hazenaške sekcije Zita Ercegović zbog organiziranja tekstilnih radnica i pokretanja štrajkova već je 1937. bila kompromitirana kod policije, pa je pobjegla u Zemun. Ondje je radila u različitim tvornicama, bila dva puta hapšena i slana u logor na Banjicu. Treći put je pobjegla i pridružila se vojvođanskim partizanima. Poginula je 1943. tijekom borbe Vojvođanske brigade na Brčkom. Hazenašica Lepa Šarić, također tekstilna radnica i partizanka, uhapšena je 1944., a grob joj nikad nije pronađen. Osnovna škola na Baldekinu od 1967. do 1991. nosila je njeno ime, a na ploči na ulazu bile su ispisane zadnje Lepine riječi: "Nećete od mene nikad ništa saznati."
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
