Antifašistička povijest zatire se svugdje i svagda, ali u Španiji se učini da je tome tako uvijek, još više i još jače. Veseli zato članak objavljen krajem februara na španjolskom portalu elDiario, naslovljen "Sportski bataljun koji je branio Madrid od fašizma".
Priča ide ovako. Godina je 1936., mjesto radnje Madrid. Kastiljski nogometni savez promovira stvaranje bataljuna sportaša koji će sudjelovati u otporu protiv pobunjeničke vojske koju predvodi general Francisco Franco. Dojučerašnji sportaši postaju vojnici, igrališta zamjenjuju barikadama, lopte i boksačke rukavice puškama. Nogometaši, boksači, biciklisti, plivači, atletičari i mnogi drugi sportaši čine Sportski bataljun Pete pukovnije, postaju dio antifašističke madridske fronte.
U svojim proglasima o sportu govore kao o progresivnoj i antifašističkoj praksi, protive se buržoaskom sportu i komercijalizaciji, zagovaraju veća prava žena, radničku solidarnost. Nadovezuju se na ideje iznesene tijekom pripreme Narodne olimpijade koja se te iste godine trebala održati u Barceloni, i koja je nasuprot nacističkoj propagandnoj olimpijadi u Berlinu trebala pokazati da sport nije fašistički karneval, nego prostor socijalizacije, antifašizma, prijateljstva i mira među narodima.
Narodna olimpijada planirana za jul nije održana zbog vojne pobune i pokušaja puča, ali se dio sudionika koji su već stigli u grad umjesto na sportskim borilištima našao na barikadama Barcelone. Tako su strani sportaši postali prvi dobrovoljci, pioniri internacionalnih brigada u obrani Republike.
U kasno ljeto 1936. u Madridu skupština Kastiljskog nogometnog saveza kao cilj sportskog bataljuna ističe obranu od fašizma i sprječavanje infiltracije političke desnice u sport. Kako bilježe istraživači Iker Ibarrondo-Merino i Alejandro Viuda-Serrano sa Sveučilišta Alcalá, 24. augusta objekti FC Madrida (danas Real Madrida), u ulici Recoletos na broju četiri postaju njihovo sjedište, a stadion Chamartín (danas Santiago Bernabéu) vojni kamp za obuku i razvoj.
Skoro tisuću sportskih radnika priključuje se bataljunu. Među njima su nogometaši Julián Alcántare, Félix Quesada, Simón Lecue i Emilín Alonso, plesač flamenka José Cotilla, boksač Emilio Iglesias, biciklist Vicente Carretera, sudac Ángelo Rodríguez. Zabilježeno je i prisustvo jedne žene u bataljunu – ne znamo kojim se sportom bavila, znamo samo da se zove María Cabot.
Bataljun objavljuje redoviti bilten "En pie", u kojem se propagira antifašističko jedinstvo među različitim španjolskim gradovima, ali i njihova autonomija. Piše se o važnosti sporta i fizičke i psihičke obuke boraca, zagovara sport kao politički alat za društvene promjene nabolje, za organiziranje radničke klase i povezivanje antifašista.
Kritizira se model u kojem se miješanje sporta i politike moralizatorski odbacuje i prikazuje kao nepoželjno, neumjesno i uvredljivo. Ukazuje se na manipulacije iza takvih narativa, prokazuje kako se upravo pomoću takvih modela sport i sportsko natjecanje nastavlja suštinski i besramno koristiti za profiterski, kapitalistički biznis i banalne, ali i brutalne nacionalističke orgije. Ne bježimo od politike, poručuje se, ali poanta je da politika bude naša, da sami krojimo što sport jest, čemu služi u društvu.
Priča o Sportskom bataljunu, zaključuju istraživači Ibarrondo-Merino i Viuda-Serrano, povijest je koju treba sačuvati od zaborava, ali živim nam valja (o)držati i čežnju i politički rad na drugačijem, slobodarskom sportu.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.
