Djevojka s fotoaparatom, Gerda Taro (pravim imenom Gerta Pohorylla), predratna je članica kluba "dvadeset sedam". Kao ratna fotografkinja stradala je u Madridu 1937., na bojištu španjolskog građanskog rata, kamo je otišla sa svojim partnerom Robertom Capom. Vijest o njenoj smrti Parizom je proširio Willy Brandt, budući njemački kancelar koji se tih godina kretao u istim emigrantskim i antifašističkim krugovima. Gerdino tijelo na Gare d'Austerlitz dočekalo je dvjestotinjak ljudi. Dva dana kasnije, u nedjelju, crvene zastave vijorile su se nad stotinu tisuća sudionika pogrebne povorke. Golema masa sporo se kretala Parizom. Od Place de l'Opéra, dijelova Velikih bulevara, zapinjući pred ulazom u Père-Lachaise i malenim unutarnjim alejama koje su vodile prema Poginulim komunarima. Netko se tada među okupljenim prijateljima prisjetio da bi tog 1. kolovoza 1937. "naša Gerda" napunila dvadeset sedam godina.
Gerda Taro ispraćena je s jednim od najvećih pariških predratnih sprovoda, no tog pariškog ljeta ništa još nije bilo gotovo. "Madrid je ostajao pod opsadom, Hitler se pripremao za rat, Kinu je okupirao Japan, Front Populaire se rastakao, a komunistička partija iz jedne je nesreće izvlačila heroinu i mučenicu". Tako pogreb dvadeset sedmogodišnje njemačko-židovske emigrantice rezimira Helena Janeczek, dobitnica najprestižnije talijanske književne nagrade Strega za svoj roman o Gerte Pohorylle "Djevojka s Leicom".
Što je Gerda Taro Heleni Janeczek? Jedan pariški sprovod, koji se dogodio između sprovoda Zole i Morrisona, u vrijeme kada je Parizom prošla i pogrebna povorka Alfreda Dreyfusa? Je li Heleni Janeczek Gerda Taro stvarno samo curka od koje je partija stvarala Ivanu Orleansku?
Književnica s rimskom adresom od mladosti je u potrazi za svojim korijenima. Rođena u Münchenu, u obitelji poljsko-židovskog porijekla, Helena Janeczek s devetnaest godina seli u Italiju. Pisati počinje nakon posjeta Auschwitzu. Debitantski roman "Lekcije o tami" povijest je obiteljskog preživljavanja Holokausta u čijem središtu je majčina deportacija u Auschwitz. I "Djevojka s Leicom" dio je potrage za osobnom povijesti. Tako bi se mogla čitati. Autorica odlazi u tridesete godine, u predratni Pariz i Španjolsku, među fotografe, emigrante i antifašiste, među španjolske borce, da bi tamo našla vlastitu povijest. "Djevojka s Leicom" potraga je za prenatalnom biografijom. Mlada ratna fotografkinja, u koju je bilo zaljubljeno "pola Pariza" i na čiji sprovod je došao "cijeli Pariz", antifašistička heroina o kojoj četvrt stoljeća nakon njene smrti pričaju oni koji su joj bili prijatelji i oni koji su bili zaljubljeni u nju, mlada je Helena Janeczek.
Nije baš lako pratiti nelinearnu, zamršenu naraciju romana. Nekad se teško probiti i kroz samu rečenicu. Ali nije da ne vrijedi truda. Janeczek poletno piše o seksualnosti Gerde ("Gerda je bila Gerda… ljubavnica s ljupkošću princeze i leženoršću konobarice"), i detekcijski precizno dešifrira fotografije Gerde i Boba (neke otisnute i na stranicama). To je i ono najbolje od romana. "Djevojka s Leicom" započinje i završava čitanjem i pisanjem fotografija, nekih povijesno važnih, nekih tek osobno. Na samom kraju tu je i fotografija Freda Steina. Zimska fotografija dvoje zaljubljenih, samih u noći, čini se pred rastankom, koju je Fred Stein snimio bježeći pred Hitlerom. U muzeju emigracije tridesetih gotovo da nema potresnijeg eksponata. Sve što "Djevojka s Leicom" jest, ili što želi biti, sažeto je na toj stranici.
