"Jesmo li mogli dobiti rat, pod pretpostavkom da nismo počinili niti jednu grešku u zapovijedanju vojskom? Mislim da nismo. Od 1941. nadalje, rat je bio izgubljen kao i Veliki rat, jer su politički ciljevi bili u nesrazmjeru s njemačkom vojnom i ekonomskom snagom... Takav rat bilo je nemoguće dobiti. Ono što je začudno, a o tome neprestano razmišljam, jest da Njemačka, kao zemlja u središtu kontinenta, nije razvila političku vještinu održavanja mira, pravednog mira".
Dva citata čini se da sažimaju osnovne teze knjige "Hitlerovo carstvo – Nacistička vladavina u okupiranoj Europi" Marka Mazovera. Uvodni citat su poslijeratne riječi generala-lajtnanta Ferdinanda Hajma iz predavanja održanog 1945. Drugi citat je izvještaj Himleru, u kojem se ovako sažimaju učinci upravljanja okupiranim istokom: "Sve je u najboljem redu... kada se govori da će se Nijemci ponašati kao Britanci u njihovim kolonijama, ali učinak je tako poguban po njemačke interese kao da su ga planirali upravo Britanci."
Citat generala Hajma govori o odsustvu ikakvog realnog plana Hitlerove ekspanzionističke politike. Citat zamjenika Rajhskomisara Koha govori o apsolutnoj dezorganizaciji upravljanja osvojenim područjima. "Hitlerovo carstvo" je carstvo deluzija i kaosa. Nacizam je krenuo od nacionalističke ideje etničke homogenosti i obuhvaćanja svih pripadnika nacije u jednu državu. Treći Rajh trebao je objediniti sve prostore na kojima žive Nijemci: od Austrije, Sudeta, Danciga i poljskog koridora na istoku, do Alzasa i Lorena na zapadu.
Ideju okupljanja svih pripadnika nacije u jednu državu slijedila je ideja ekspanzije. No uspješna ekspanzija preklapala se s idejom etničke homogenosti. Osvajanjem Češke, potom Poljske, a pogotovo prodiranjem duboko u Sovjetski Savez, obuhvatilo se desetine i stotine milijuna ne-njemačkog stanovništva. Najednom, ideja etničke homogenosti je uništena. Nijemaca je bilo premalo, a svih drugih previše. Nacionalna država metastazirala je u kolonijalno evropsko carstvo, a ideal etničke homogenosti sada se pokušavao obnoviti s kampanjama etničkog čišćenja i genocida. I nacionalna homogenost i azijska despocija bili su Hitlerov san. Ali organizacijski su zajedno funkcionirali kao noćna mora.
Mazover u središte svoje knjige stavlja odnos nacizma i evropskog kolonijalizma. U osnovi, nije postojala velika razlika između onoga što su velike imperijalne sile činile izvan Evrope i onoga što su nacisti činili u Evropi
Može se rezimirati. Hitleru je uspjeh iz prvih godina rata došao poput poraza. Već i prije samog vojnog poraza na istočnom, zapadnom i južnom frontu, Treći Rajh je u nemogućnosti da definira svoje ciljeve i organizaciju osvojenih prostora bio poražen: rat se prema Mazoveru produžio na šest godina samo zbog učinkovitosti Vermahta. Umjesto osmišljenog i cjelovitog upravljanja kontinentom nacisti su se vodili nedorečenim idejama i zastrašujućim maštarijama. Vizionari su na zapadnom rubu carstva vidjeli "nebodere, vidljive iz velike udaljenosti, s golemim neonskim svastikama koje bi služile i kao svjetionici", a na istoku lanac gradova-utvrda na Uralu te arijevska poljoprivredna gospodarstva kojima upravlja vojna aristokracija.
Putujući ravnicama Ukrajine, gdje je "sve bilo neusporedivo veće nego što smo navikli: žitna polja, taurska stepa, voćnjaci", Alfred Rozenberg divio se "zaštićenim životinjama, bizonima, divljim konjima, nojevima, antilopama...", no okupacija je iza sebe ostavila samo progone, gomile mrtvaca, spaljena i prazna sela, geta i izgladnjele gradove. Gdje je Rozenberg u svojim sentimentalnim kolonijalnim snovima vidio antilope protezala se pustoš i bujao je otpor. Do ljeta 1943. već je i sam Hitler zabranio publiciranje maštarija i fantazmagorija o budućem uređenju Rajha, ostavljajući sanjarenja za svoja privatna druženja s Albertom Šperom.
"Hitlerovo carstvo – Nacistička vladavina u okupiranoj Europi" jedinstvena je sinteza ustroja i organizacije Trećeg Rajha. Mazover (sveučilišta Birbek i Saseks, Prinston i Kolumbija) u središte svoje knjige stavlja odnos nacizma i evropskog kolonijalizma. U osnovi, nije postojala velika razlika između onoga što su velike imperijalne sile činile izvan Evrope i onoga što su nacisti činili u Evropi. "Poput nacista, većina europskih kolonijalnih uprava uspostavila je sustav dvostrukog pravnog i ekonomskog poretka koji je razlikovao (bijele) građane od (ne-bijelih) podanika i prijelaz iz "ne-bijele" u "bijelu" kategoriju učinila nemogućim." Uspostavom Protektorata Češke i Moravske Nijemci su u Evropu uvezli kolonijalne odnose, a srednja i istočna Evropa su za vrijeme rata "postale njemačka Indija". Mazover zaključuje: "Evropljanima je bio potreban nacizam da bi ih suočio s posljedicama rasnih predrasuda. Nisu uspjeli shvatiti pravu narav kolonijalizma jer ih je rasizam sprječavao da suosjećaju s mukama potlačenih."
Možda i zanimljiviji od odnosa kolonijalizam-nacizam čini se odnos nacionalizam-nacizam. Nacionalizam se nalazio u samom središtu nacizma, sparen od začetka s politikom nasilja kao jedinim odgovorom na sve probleme. Nacionalistička ekskluzivnost učinila je naciste prijetvornim partnerima i okrutnim gospodarima, a čak i tamo gdje su mogli pozvati narode na otpor boljševizmu i imperijalizmu – u Ukrajini ili Egiptu – učinili su to blijedo ili s figom u džepu. "Osim što je do kraja ostao tvrdokorni njemački nacionalist", zaključuje Mazover, "Hitler nije shvaćao da bi se njemački interesi katkad trebali prilagoditi nacionalnim osjećajima drugih naroda. Dosljedan svojem poimanju njemačke politike, pokazao je fatalni provincijalizam kada je bila riječ o težnjama ljudi izvan njemačkih granica."
Kroz sličnu nacionalističku autarkičnost kakvu je demonstrirao nacizam prolazio je i raspad Jugoslavije. Kolonijalizam je nakon rata evoluirao od kontrole teritorija u kontrolu tržišta i globalizaciju, a nacionalizam je ostao u gotovo izvornom stanju. Početkom devedesetih manifestirao se kroz ideju osvajanja i progona, rata sviju protiv svih, ili labavih savezništva dvije strane protiv treće. Odlučujući korak bilo je prikriveno ili otvoreno demoniziranje manjina. Nakon toga kaos nacionalističkih ratova je oslobođen. I tamo i ovdje, u Rajhu '41. i na Balkanu '91., zaključuje se da unutar nacionalne države svih ima previše osim matičnog naroda. I tamo i ovdje nacionalizam se sparuje s nasiljem.
"Hitlerovo carstvo" knjiga je koja nacistički nacionalizam spaja s balkanskim ratovima, Bregzitom, Orbanom i ruskim ratovima. Nacionalizam se uporno vraća, ovdje i ondje. Unutar EU-a očituje se kroz otpor ideji nadnacionalne državne strukture, otpor multilateralnim odnosima u korist bilateralnih te otpor liberalizmu i ljudskim pravima u korist iliberalizma i nacionalnog prava. Parafrazirajući Mazovera: Evropljanima je danas potrebna lekcija nacizma da bi ih suočila s historijskim posljedicama nacionalističkih politika.
