Nedavno je objavljen dnevnik svjedočenja Hane Levi "Iz Belzena: 1944 - 1945." o užasima zatočeništva u nacističkom logoru Bergen-Belsen, gdje je deportovana u ljeto 1944. Tačno 80 godina poslije, knjigu je u Sarajevu objavio Buybook uz predgovor njene kćerke, autorice i novinarke Amire Hass, koja ga piše sa Zapadne obale, tačnije iz Ramalaha. Na početku kaže: "Moja majka Hana Levi rođena je u Sarajevu, 18. marta 1913. godine. Stoga i nije postojala opasnost da poživi 2024. i da vidi pakao na Zemlji koji se odvija u palestinskoj Gazi. Pa ipak, u ovim užasnim danima nisam jedina koja sebi govori: ‘Koja sreća da mama više nije živa, ovo bi je dokrajčilo!’"

Hana je odrastala u sarajevskim mahalama uz trojicu braće i četiri starije sestre. Nakon završene gimnazije otišla je na studij u Beograd, gdje su joj se uskoro pridružile majka i jedna od sestara. Nakon što je diplomirala francuski jezik, posao učiteljice odveo ju je u Danilovgrad u Crnoj Gori. Po okupaciji zemlje, vođena idejama napredne omladine i socijalizma, htjela se pridružiti partizanima na slobodnoj teritoriji, ali je iz straha da bi njen bijeg bio još jedna od izlika za ubistva Jevreja, ostala u Danilovgradu odakle je i deportovana u logor. Svoje logorsko svjedočenje počela je bilježiti 16. augusta 1944. Svjesna neminovnog poraza Njemačke, Hana je u tim prvim zapisima bila odlučno optimistična. Ali, kako su mjeseci odmicala njena snaga i nada se tope.

U martu 1945. potpuno iscrpljena i klonula zapisuje: "Ovo je izgleda kraj za nas." Nekim životnim čudom, Hana je ipak uspjela preživjeti nemoguće. Vratila se u Beograd, ali tu više nije mogla pronaći svoje mjesto. Ne, nakon što je saznala da su joj majka i sestra ubijene na Sajmištu, kao i ostatak porodice koji je bio ostao u Sarajevu. Iako protivnica cionizma, krajem četrdesetih emigrirala je u Izrael. "Čim je sišla s broda potražila je najbližu podružnicu komunističke partije" i do kraja života se borila protiv cionističkih zločina nad Palestincima. To novo vrijeme o kojem je maštala u užasima logora, nije se desilo. Malo pred smrt 2000. Amiri je rekla: "Svi moji svjetovi su uništeni."

Na povratku iz logora, Hana je kratko boravila u domu neke njemačke porodice u srušenom Drezdenu. Rekli su joj: "Nismo znali." Možda je baš zato, čim je stigla u Beograd, odlučila otipkati na pisaćoj mašini svoje svjedočenje. Ako i možemo povjerovati da neko prije osamdeset godina nije znao šta se dešava u nacističkim koncentracionim logorima, danas kad su sve kamere, izvještaji, tekstovi uprti u Gazu, to ne možemo. Ostaje samo pitanje, šta ćemo mi kao čovječanstvo s tim znanjem. Hoćemo li i dalje nijemo gledati genocid pred našim očima? Pustiti da i svi naši svjetovi budu uništeni? Ili ćemo konačno nešto uraditi?