Kako govoriti o kolaboracionizmu? "Čuđenje" je modernistički klasik koji postupcima literarnog očuđavanja otključava potisnuto pitanje flamanskog nacizma. "Pokazat ću da je kolaboracionizam ovdje u Flandriji bilo nešto najnormalnije na svijetu. U Nizozemskoj neće vjerovati, a u Flandriji će se naljutiti na mene", izjavio je Hugo Claus najavljujući 1962. izlazak svog romana. Od kraja rata prošlo je već sedamnaest godina. Ali da bi se progovorilo o tome kako je za Nizozemce dolazak Nijemaca bio okupacija, a za nešto južnije Flamance oslobođenje, trebao je glas jednog kolaboracioniste. I trebao je modernizam. U godini kada je Warhol predstavio svoje Campbellove juhe, Stonesi održali prvi nastup, a Beatlesi objavili prvu snimku, Hugo Claus trebao je nestabilnog pripovjedača i priču iz koje nema izlaza. Odnosno, kako stoji u prvim rečenicama: "(Ovo je početak... I postoji mogućnost da se dođe do kraja, kao što postoji mogućnost dobitka na lutriji, ako kupiš sve srećke.)"
Miješajući Dantea i Joycea, Odiseja i "Alisu u zemlji čudesa", Hugo Claus na površinu izvlači vampire nacizma. U užem smislu, "Čuđenje" je "roman s ključem". Lutajući zapadnoflandrijskom provincijom profesor engleskog i njemačkog u tajanstvenom dvorcu susreće obožavatelje esesovca Jan-Willema Crabbea i njegovog mentora Mauricea de Keukeleirea. Kako u pogovoru navodi književni povjesničar Kevin Absillis, prvi lik temelji se na potporučniku Flamanske legije Reimondu Tollenaereu, a drugi na Jorisu van Severenu, utemeljitelju fašističkog udruženja Verdinaso. Nisu to svi "ključevi" romana. Valja ovdje staviti i "treći ključ", onaj samog autora. Hugo Claus (Brugge, 1929. – Antwerpen, 2008.) u mladim je danima pristupio flamanskoj nacističkoj mladeži (NSJV). Nakon rata svjedoci su dvanaestogodišnjaka opisivali "kao strah i trepet u susjedstvu, mladog fanatika koji je u uniformi volio marširati ulicama".
S ovih nekoliko ključeva i tek pokojom srećkom, čitatelj traži izlaz iz romana. Ali čini se da ni sam Claus nema sve srećke. Modernizam ne ispisuje crnu kroniku, već pronalazi jezik za neizgovorivo. "Čuđenje" je dezorijentirajući labirint, često zbunjujuć i kontradiktoran, povremeno obilježen i flagrantnim greškama. Na kraju sve postaje orijentir, uključujući sam labirint, ali i bizarne greške nalik tvrdnji profesora da je latinsko ime Pariza "Alesia". Tu možda leži i još jedan ključ romana, onaj s kojim i nepouzdanost naratora stvara svoja značenja. Historiografski orijentiri su precizni: Severena je 1940. strijeljala francuska vojska u povlačenju, Tollenaere je poginuo početkom 1942. u Rusiji. Ali možemo li se držati činjenica? Analogije s kršćanstvom i uskrsnućem neke stvari ostavljaju otvorenima.
Hugo Claus svojim je životom obilježio poslijeratnu Belgiju. Većinu života proveo je u političkoj, društvenoj, književnoj i medijskoj kontroverzi. Nacističku mladost u poratnim godinama zamijenio je socijalizmom i zagovaranjem Castrove revolucije, a seksualnoj revoluciji pridružio se vjenčanjem s nizozemskom soft-porn divom Sylvijom Kristel. Najvažnije, godine 1983. objavljuje "Tugu Belgije". Pišući o vlastitom odrastanju, seksu sa časnom sestrom i maminom sestrom, Claus piše i o fašizaciji obitelji. Belgiji govori: "Tuga Belgije, to sam ja." Ali ne oprašta se tako s Belgijom. Nakon što mu je dijagnosticiran Alzheimer, od domovine se oprašta potpomognutim samoubojstvom, u Belgiji legaliziranim 2002. Suštinski, kao i govor o kolaboracionizmu bez modernizma, i smrt bez injekcije za Clausa bi na kraju bila tek običan trash.
