Početkom juna u Sarajevu je, u izdanju Buybooka, objavljen dnevnik "Iz Belzena: 1944 – 1945." koji je Hana Levi vodila tokom zatočeništva u nacističkom logoru Bergen-Belzen. Ovaj dnevnik do sada je objavljen u preko 20 zemalja, no iako je autorica rođena u Sarajevu, ovo je prvo izdanje na jeziku na kojem ga je vodila.
Hana Levi je rođena 1913. u Sarajevu, studirala je u Beogradu, a potom se preselila u Danilovgrad u Crnoj Gori, gdje je radila kao učiteljica. Još kao mlada djevojka u Sarajevu počela se upoznavati sa idejom komunizma. Po dolasku u Crnu Goru pokušala se priključiti partizanima, ali ostatak male jevrejske zajednice obeshrabrio ju je od ove namjere u strahu od odmazde. U tom trenutku Crna Gora je još uvijek bila pod okupacijom Italije pa su se Jevreji osjećali djelimično sigurnima. No krajem 1943., kada je Italija kapitulirala, Njemačka zauzima dio Crne Gore, uključujući i Danilovgrad, i Hana zajedno sa većinom Jevreja biva odvedena u logor.
U Bergen-Belzenu na papirićima koje nalazi po logoru bilježi svakodnevicu, borbu sa bolestima, nestašicom hrane, nemogućnošću da održavaju higijenu, stalnom represijom, ali i to kako se i u tako ekstremnim okolnostima ljudi dijele po klasama. Sanja o svijetu u kojem će komunizam pobijediti fašizam i izbrisati sve nejednakosti među ljudima. Zapise je vodila na maternjem jeziku koji naziva "jugoslovenski". U Jugoslaviju, kakvu je sanjala, vraća se nakon raspuštanja logora, ali ne nalazi ono što je očekivala pa je, vođena snovima, napušta 1948. godine i odlazi u Palestinu/Izrael.
Ta ju je odluka mučila čitav život, sve do smrti 2001., o čemu piše Amira Hass, njena kći, poznata ljevičarska novinarka, u predgovoru ovoj knjizi. Hass piše i o tome kako je njena majka neposredno po dolasku u Palestinu/Izrael stupila u kontakt sa tamošnjom Komunističkom partijom, u kojoj su bili većinom Palestinci. Njen predgovor i pogovor koji je napisao Emil Kerenji, historičar jugoslovenskog porijekla, dodatna su vrijednost ovog izdanja. Amira Hass na početku predgovora konstatuje kako je sretna da njena majka nije poživjela da vidi "pakao na Zemlji koji se odvija u palestinskoj Gazi".
Pišući o razlozima zašto se njena majka i otac, Jevrej iz Rumunije, sele nakon rata u Izrael, Hass tvrdi da su oboje nosili "umišljaj komunističke utopije da će u skoro vrijeme Bliski istok zahvatiti revolucionarna promjena i da će tako izbrisati prvi grijeh kojim se Izrael okaljao: izgon Palestinaca iz njihovih domova". Konstatuje da ni danas ne može vjerovati da su njeni roditelji i njihovi istomišljenici vjerovali u ovu ideju, dodajući kako su oni ne samo vjerovali nego i cijeli život djelovali u tom pravcu.
Njena porodica je već sedamdesetih godina pokušala napustiti Izrael, "zbog pokolja u palestinskom izbjegličkom logoru Sabra i Šatila u Libanonu", te su neko vrijeme živjeli u Europi, da bi shvatili da kao Jevreji tu i dalje nisu dobrodošli. Prije odlaska iz Izraela Hana Levi se pridružila feminističkom pokretu, u kojem je ostala aktivna do smrti 2001. godine. Feminizam, antimilitarizam i komunizam uvelike su odredili i Amiru Hass, koja gotovo čitav život živi među Palestincima, najprije u Gazi, a sada na Zapadnoj obali, te svoj predgovor završava pišući o onome što se sada dešava u Palestini i osuđujući svaki militarizam.
Dnevnik Hane Levi je jedan od značajnijih historijskih zapisa o životu u Bergen-Belzenu, ističe Kerenji u svom pogovoru sarajevskom izdanju. Vrijednost vidi u samim zapisima o životu u logoru, ali i autoričinim promišljanjima o društvu i sistemu koji je doveo do pojave i omasovljavanja fašizma. Također piše i o malo znanoj povijesti bosanskohercegovačkih sefarda, kojima je pripadala i porodica Levi. "Za razliku od dobrostojećih aškenaskih slojeva u Hrvatskoj, Vojvodini, čak i BiH, sefardsko stanovništvo u međuratnoj Jugoslaviji je generalno, a svakako i u Sarajevu, materijalno uglavnom kuburilo i sastojalo se pretežno od patrijarhalnih porodica sitnih zanatlija i trgovaca, i, sve više, fabričkih radnika", navodi Kerenji, pojašnjavajući kako je baš ovo odredilo da dobar dio mladih Jevreja nađe utočište u komunističkim idejama. "Dnevnik se tu pojavljuje kao katalizator transformacije od individualističkog do strukturnog tumačenja ljudske prirode i ljudskih odnosa, te nas dovodi na sam prag marksističkog poimanja svijeta", zaključuje Kerenji.
