Čim smo ušli na vrata, vratile su mi se slike užasa pred očima, seća se Slobodan Mrkajić, jedan od preživjelih logoraša iz Čelebića kod Konjica, logora za konjičke Srbe kojeg su u periodu od aprila do decembra 1992. držali pripadnici Armije RBiH i kroz koji je prošlo, prema podacima ICTY-a, između 400 i 700 logoraša.

U logoru, koji je u prije rata koristila JNA za smještaj tečnih goriva, uz Slobodana bili su još i njegov otac, dvojica braće, i stric. Mati mu je, sa drugim ženama, sjeća se, bila zatočena preko puta. Tijekom svoje ratne golgote, Mrkajić je prošao sedam različitih logora i mjesta zatočenja, uključujući i sportsku dvoranu Musalu u Konjicu. Mrkajić, danas predsjednik Udruženja logoraša Sarajevsko-romanijske regije i predsjednik Skupštine Saveza logoraša Republike Srpske, u razgovoru za Novosti, prisjeća se jednog ranijeg pokušaja posjete logoru, kada je preživio srčani udar usred snimanja dokumentarca, i to pred kamerama.

- To je momenat ljudskog, uma koji je nemoguće opisati riječima, koji niko ne može podnijeti. Ovo niko ne može ispričati, niti shvatiti, ko nije preživio, kaže on.

Prošlog vikenda je, ipak, smogao snage da još jednom uđe u Čelebiće, u sklopu aktivističke akcije koju je organizirao sarajevski Centar za nenasilnu akciju, tijekom koje su bivši logoraši, aktivisti i ratni veterani posjetili zatočeničke objekte na području Neretvanskog sliva. Pored spomenutih Čelebića kod Konjica, još i Heliodrom u Mostaru, bivšu osnovnu školu u Zijemlju, te Muzej bitke za ranjenike na Neretvi u Jablanici.

Ove godine grupi nije dopušten ulazak u nekadašnje zatočeničke objekte Heliodroma i Muzeju bitke za ranjenike, u ovaj drugi jer "muzej ne radi nedjeljom". Posebno boli činjenica što se radi o dvije javne ustanove, ustanove čija je primarna uloga obrazovanje, a koje na različite načine poriču patnju i bol ljudi koji su bili zatočeni u ovim objektima, kaže Tamara Zrnetić iz CNA

Slobodan je u nekadašnje mjesto zatočenja ušao oslanjajući se na Tamaru Zrnović, aktivisticu CNA, čije su akcije u prošlosti nerijetko rezultirale pojačanim interesom lokalnih tužiteljstava u BiH da napokon istraži navode o zločinima počinjenim na tim neobilježenim mjestima.

- Ovdje je stradanje bilo strašno. Od silovanja, mučenja, premlaćivanja, kidnapovanja, nestajanja, ima još nepronađenih ljudi. Samo još jednom da ponovim da znate šta se prošlo ovdje, ne može se ispričati. To mogu razumjeti samo ovi moji logoraši što su ovdje sad i što su preživjeli što i ja.  Bilo koji, svi istu priču pričamo i vrlo brzo se usaglasimo. Isti tretman je bio, kao po receptu, evo klimaju glavom…, kazao je na ulazu u hangar u kojem je bio zatočen.

Centar za nenasilnu akciju Beograd-Sarajevo još od 2015. godine provodi inicijativu obilježavanja neoznačenih mjesta stradanja u Bosni i Hercegovini. Posjeti su se pridružili bivši logoraši, ratni veterani i mirovni aktivisti iz Mostara, Rogatice, Zavidovića, Konjica, Sanskog Mosta, Rudog, Dervente, Žepča, Fojnice, Livna, Sarajeva, Novog Grada/Bosanskog Novog, Doboja, Prijedora, Šamca, Goražda, Bihaća, Brčkog, Bugojna, Beograda, Paraćina, Čačka, Kruševca, Prilepa, Skopja, Požege i Zagreba. Tamara Zrnović napominje da je danas, skoro 30 godina nakon rata, selektivna empatija, samo sa žrtvama iz svog naroda, dominantan pristup kako u BiH, tako i u cijeloj regiji, uz časne izuzetke.

- U ova dva dana zajednički smo sa ljudima dobre volje sa svih strana obišli četiri nekadašnja zatočenička objekta i pokazali da je drukčije, zajedničko, sjećanje moguće", kaže Zrnović, dodajući da su iz CNA zahvalni svim ljudima dobre volje koji su spremni da zajednički dođu na sva mjesta stradanja, kako bi odali počast svim žrtvama.

- Jasno nam je da ne možemo nadomjestiti ljudske gubitke i patnju, ali želimo učiniti sve što je u našoj moći da izgradimo odnose međusobnog uvažavanja, poštovanja i povjerenja koji bi bili brana prijetnji da mržnja među ljudima različitih zajednica bude temelj novih nepravdi i nasilja u budućnosti, kaže Zrnović.

Lokacije koje su aktivisti i aktivistkinje obišli prepoznate su kao mjesta zatočenja u više sudskih presuda, uključujući i one Haškog tribunala, Suda Bosne i Hercegovine te drugih sudova u zemlji, što je rezultiralo osudom više osoba za zločine počinjene na tim lokacijama. Unatoč tome, nijedno od tih mjesta do danas nije adekvatno obilježeno kao mjesto stradanja, i ne samo to – mnogim bivšim zatočenicima, preživjelima i obiteljima ubijenih često se otežava ili čak onemogućuje pristup takvim mjestima. To se i ove godine dogodilo prilikom pokušaja posjete Heliodromu u Mostaru. Objekat logora nije obilježen kao mjesto zatočenja i stradanja, dok je istodobno u planu izgradnja muzeja posvećenog HVO-u. Kroz ovaj logor je, prema svjedočenjima bivših logoraša, prošlo 10.000 ljudi od toga 6.000 Mostaraca.

Edin Batlak, jedan od zatočenika Heliodroma prisjeća se da su tu bili zatvarani ljudi, muškarci od pet do 86 godina starosti, i dalje šokiran samom idejom da će na tom mjestu biti muzej HVO-a. Kaže da su logoraši pisali Ministarstvu odbrane Bosne i Hercegovine protiveći se izgradnji muzeja na bilo kojem mjestu na kojem je počinjen ratni zločin i sudski dokazan zločin.

- U tom pismu smo govorili ?zamislite kada bismo mi kao Bošnjaci tražili da se napravi muzej ABiH u Čelebićima? koje smo evo posjetili. To bi bilo skrnavljenje žrtava, to je vrijeđanje, to je najgora forma koja se može desiti. Kada se borimo protiv izgradnje tog muzeja, koji će evidentno biti napravljen zajedničkim snagama vlasti BiH i Hrvatske, mi poručujemo da se time čini poratni zločin. Novi zločin čine. Ja kao Bošnjak ne mogu prihvatiti, ne mogu se složiti, i mogu samo reći da se stidim zločina gdje su ih pripadnici ABiH počinili, recimo u Grabovici ili na bilo kom drugom mjestu, kaže Batlak.

Može do ulaza, ispred Muzeja bitke za ranjenike (Foto: Centar za nenasilnu akciju)

Udruženje logoraša Mostar, kojem Batlak pripada, uputilo je inicijativu Hrvatskoj udruzi logoraša Mostar da zajednički polože cvijeće u Grabovici, gdje su pripadnici Armije BiH počinili masakr nad civilima hrvatske nacionalnosti, a da onda skupa dođu na Heliodrom, koji je služio kao HVO-ov logor za Bošnjake.

- Nažalost, ljudi bi personalno željeli to učiniti, ali ne smiju od politike, rezignirano kaže Batlaka. Dodaje da je njegovo udruženje jedino na prostoru Hercegovine koje nije pod kontrolom nijedne politike.

- Niko nas ne voli, niko do nas ne drži, jednostavno iz razloga što smo mi kao žrtve nepoželjni svim stranama. I zato do dana današnjeg na nivou BiH nema zakona o civilnim žrtvama rata. Mi smo udruženi u našoj patnji, a oni, političari, su udruženi u svom zločinu!, kaže na kraju.

Aktivistima i aktivistkinjama nije bilo dozvoljeno posjetiti ni muzej Bitke za ranjenike na Neretvi, kaže Tamara Zrnović u razgovoru za Novosti.

- Čudo jedno muzej nije radio u nedjelju, kazala je Zrnović.

S njom je bio Marinko Ljoljo, koji je u podrumu tog istog muzeja bio zatočen 1993. i 1994. Do danas muzej nije obilježen kao mjesto zatočenja, a svakog 1. marta ispred muzeja se organizira zvanična komemoracija u znak sjećanja na izlazak na slobodu poslednjih zatočenika i raspuštanje logora.

- Gotovo nitko nije odgovarao za osnivanje logora, koji su formirale lokalne vlasti sa vojnim vrhom. Do sada je veliki broj osoba koje su bile počinitelji umrlo. Dvije osobe su na izdržavanju kazne u zatvoru i protiv nekoliko osoba se vodi postupak zbog postupanja nad ratnim vojnim zarobljenicima. O civilnim žrtvama nitko ne govori. Tužiteljstvo je i dalje gluho, nijemo i slijepo na naše insistiranje da su se desile određene stvari kojima bi trebalo proširivati optužnice. Logoraše nitko ne voli, jer su nepoželjni u svojim sredinama kao svjedoci i kao žrtve, kazao je Ljojo, prisjećajući se svojih zatočeničkih dana.

Zrnović nije krila rezignaciju što im, i pored višemjesečne komunikacije, Sveučilište u Mostaru i Muzej Bitke za ranjenike na Neretvi nisu omogućili pristup nekadašnjim zatočeničkim objektima.

- Posebno nas boli činjenica što se radi o dvije javne ustanove, ustanove čija je primarna uloga obrazovanje, a koje na različite načine poriču patnju i bol ljudi koji su bili zatočeni u ovim objektima, kaže ona.

Centar za nenasilnu akciju Sarajevo-Beograd godinama radi na izgradnji inkluzivne, neselektivne kulture sećanja u BiH – istraživanjem mjesta stradanja i mjesta sjećanja, sakupljenim u bazi podataka i web-sajtu www.kulturasjecanja.org, izložbama i publikacijama, programima neformalnog obrazovanja sa ciljem podizanja društvenog kapaciteta za izgradnju mira, razmjenom i učenjem iz iskustava drugih zemalja, sistematiziranjem sakupljenog znanja, te zajedničkim komemorativnim akcijama ratnih veterana iz BiH, Hrvatske i Srbije.