U ponedjeljak, 24. ožujka, Milorad Dodik tajanstveno je nestao iz BiH. U srijedu je objavljena vijest da je kolona službenih vozila Republike Srpske u ponedjeljak projurila pod „rotirkama“ kroz otvorenu rampu na graničnom prelazu Rača između BiH i Srbije; pratila ju je vijest da je avionom Republike Srpske, koji je u utorak došao iz Banja Luke po Dodika u Beograd, predsjednik RS-a otišao u Tel Aviv. Tajnovitost odlaska tumačila se činjenicom da je na snazi bila potjernica koju je sud BiH raspisao za njim.
Nalog za privođenje objavljen je nakon što je Dodik ignorirao prethodni poziv na saslušanje, a po optužnici Tužilaštva BiH za kazneno djelo rušenja ustavnog poretka BiH. U vijestima u srijedu i četvrtak slijede slike s Međunarodne konferencije o borbi protiv antisemitizma, održane u Jeruzalemu 26. i 27. ožujka, na kojima se Dodik očigledno gura do Netanyahua, rukuje se s vidljivo iznenađenim čelnikom Izraela i sjeda pored njega u prvi red. Čas zatim neki ljudi s karakterističnim slušalicama u ušima dolaze do Dodika, on se diže i odlazi iz kadra.
Ovaj bizarni događaj RTRS opisuje kao izvanredni vanjsko-politički uspjeh Republike Srpske, „predsjednik Republike Srpske bio je na pozornici sa svjetskim liderima dok su sarajevski zvaničnici tumarali samo po vlastitom dvorištu.“ Tom „objektivnom“ izvještavanju nije smetao ni demanti samog Dodika koji je za Jerusalem Post rekao: „Došao sam u Izrael da govorim protiv antisemitizma. Umjesto toga osjećao sam se nepoželjno – kao gost koji se osjeća kao uljez.“
Sve ukazuje da je nagli poriv da se uključi u borbu protiv antisemitizma prozirno licemjeran, da je svima vidljiv pravi razlog - Dodikovo panično traženje kontakta s Trumpom i preko Trumpovog najbližeg saveznika Netanyahua, kao zaštite od EU. Na sve odlučniji stav EU da spriječi Dodikove „secesionističke težnje“, kako ih je nazvala povjerenica Europske komisije za susjedstvo i proširenje Marta Kos, Dodik odgovara kako su napadi na njega potvrda ispravnosti stava J.D. Vancea, potpredsjednika SAD-a, o Europskoj uniji (J.D. Vance jedan je od najradikalnijih protivnika EU u Trumpovoj administraciji).
No, „savjet“ Dodiku da „dobrovoljno“ ode i s konferencije na koju je bio pozvan (prije raspisivanja tjeralice; BiH i Izrael su potpisnici Europske konvencije o ekstradiciji, a izraelskoj vladi nije trebao još jedan skandal) i iz Izraela, u određenom smislu nepravedan je prema Dodiku. Obzirom na organizatora i mnoge pozvane goste Dodik se sasvim lijepo uklapao. Organizator konferencije bilo je Ministarstvo za dijasporu i borbu protiv antisemitizma, na čijem je čelu ministar Netanyahuove vlade Amichai Chikli koji se „proslavio“ otvorenim pismom papi u kojem ga oštro kritizira zbog papinih izjava da su neki izraelski postupci u Gazi „okrutnost a ne rat“ i da bi međunarodna zajednica trebala utvrditi da li ti predstavljaju genocid nad palestinskim narodom.
Chikli je podržao i Muskove optužbe protiv Sorosa, da on svojim djelovanjem „nagriza strukturu demokracije“ jer financijski pomaže krajnjoj ljevici. Osim što je optužba apsurdna, Sorosevo zalaganje za stasanje i održivost otvorenog demokratskog društva upravo je suprotstavljanje političkim ekstremima, i lijevim i desnim, tako da je optužba i bezočna laž. Musk čini upravo ono za što optužuje Sorosa, svoje bogatstvo koristi za uništavanje društvenih institucija koje bi trebale biti neovisne o političkim promjenama i sprečavati voluntarizam populista koji se dočepaju vlasti. Više je nego očigledno da Muskovo djelovanje „nagriza strukturu demokracije“, gura Sjedinjene Države prema desnom ekstremizmu, a Musk takav trend pokušava potaknuti i u nekim drugim državama.
Nije baš neka preporuka izraelskom ministru za borbu protiv antisemitizma da se priklonio klevetama protiv Georga Sorosa, koji je kao četrnaestogodišnjak 1944. godine pomagao ocu u spašavanju budimpeštanskih Židova u jednom od najgorih nacističkih pogroma, kad te klevete izgovara Elon Musk, čovjek koji je nedavno posjetio čelnike AfD-a, praktički neonacističke stranke koja negira Holokaust, i pri tome izjavio da je jedino AfD spas za Njemačku.
Među uzvanicima na konferenciju bili su neki od političara-sinonima za radikalni desni populizam. Jedan od glavnih govornika trebao je biti argentinski predsjednik Javier Milei, po stavovima i stilu blizak Trumpu, Musku i Bolsonaru, poznat po svojim nastupima s motornom pilom u rukama i po aferama s neonacistima u vlastitoj stranci. Kad je Milei, zbog državničkih poslova, otkazao svoj dolazak u zadnji čas, njegovu ulogu glavnog govornika među uzvanicima preuzeo je Jordan Bardella, predsjednik Nacionalnog zbora, francuske ultra desne stranke, nasljednice Le Penovog Nacionalnog fronta, stranke antisemitskih stavova, notorne po poricanju Holokausta. Govorili su i predstavnici španjolske desne, radikalno nacionalističke stranke VOX, delegati Orbanovog Fidesza, švedskih Demokrata...
I Milorad Dodik bio je predviđen kao jedan od govornika čiji je, valjda u očima organizatora, glavni doprinos borbi protiv antisemitizma negiranje genocida nad Bošnjacima u Srebrenici. Zbog takvih uzvanika odbili su poziv na konferenciju neki od istaknutih europskih boraca protiv antisemitizma. Glavni rabin Velike Britanije, Sir Ephraim Mirvis, u obrazloženju zašto je odbio poziv kaže da to čini „zbog učešća brojnih političkih populista s ekstremne desnice“. Michael Fridman, bivši predsjednik Europskog židovskog kongresa: „Nitko tko saziva konferenciju protiv antisemitizma ne može u isti čas pozivati antisemite koji šire otrov predrasuda i mržnje. (..) To je vrlo opasno za Izrael.“ Lord John Mann, savjetnik britanske vlade za borbu protiv antisemitizma: „Velika Britanija ne može ništa naučiti o zaustavljanju antisemitizma od tih tipova“.
U svom govoru ministar Chikli, organizator konferencije, ispričava se pozvanim ekstremnim desničarima zbog tih kritika. „Optužbe protiv vas iznosi Haaretz, ekstremno lijeve i propalestinske novine koje su širitelj laži i anticionističke propagande.“ (Netanyahu i njegovi ministri ne mogu smisliti Haaretz, novine koje jesu kritične prema Netanyahuovoj vladi i pišu o masovnim ubojstvima civila u Gazi ali niti su propalestinske niti šire laži, a ekstremne su koliko je bio i Feral Tribune u doba Tuđmana.) „UN i američka sveučilišta kapitulirali su pred islamističkim grupama. (..) U pravu je predsjednik Trump kad kaže. 'Ne trebamo mjere, trebamo totalni rat'. (..) Tko govori protiv Hamasa, tko govori protiv odluke ICC-a? Bardella, Marine Le Pen, to su naši saveznici u Europi. To je nova realnost.“
Kao primjere antisemitizma u Europi Chikli opisuje silovanje dvanaestogodišnje djevojčice, Židovke, od strane islamskog imigranta u Francuskoj i nalog za uhićenje i privođenje premjera Netanyahua i bivšeg ministra obrane Izraela Gallanta, nalog koji je donio Međunarodni kazneni sud (ICC) zbog masovnih ubojstava kao zločina protiv čovječnosti i zbog ratnog zločina izgladnjivanja. Govor završava citatom iz Biblije, da nam danas treba „Ljubav, istina i mir“.
Poznavanje stavova i postupaka karakterističnih za fašističke i nacističke pokrete kao i stranke u nastajanju, poticanje netrpeljivosti prema ciljanim manjinama kako bi se na strahu homogenizirao značajan dio većinskog naroda, nameće kao očiglednu paralelu djelovanje stranaka ekstremnih desničara pozvanih na konferenciju koje se služe istim metodama. Samo su manjine druge; s bespomoćnim Židovima u Europi obračunali su se ideološki prethodnici tih ekstremnih stranaka, čiji predstavnici danas relativiziraju i negiraju zločinačku praksu svojih prethodnika.
Ostaje dojam da je konferencija služila više za falsificiranje pojma antisemitizma i nazivanje antisemitizmom svake kritike postupaka izraelske vlade i vojske. U svom govoru na konferenciji premijer Netanyahu, kao razlog rastućeg antisemitizma u svijetu, imenuje „udruživanje ultra-progresivne ljevice i radikalnog islama“. Tokom dva dana koliko je konferencija trajala, nije se čuo ni jedan glas protesta protiv masakra u Gazi, ni jedno, makar hipotetsko pitanje da li vijesti o svakodnevnom ubijanju bespomoćnih Palestinaca, većinom žena i djece, možda doprinose rastućem antisemitizmu u svijetu.
Umjesto toga, svaka osuda postupaka izraelske vlade čak i od tako konzervativnih i odmjerenih institucija kao što je ICC, proglašavana je antisemitizmom potaknutim islamskim ekstremizmom. Dok je konferencija trajala, jedva stotinu kilometara od mjesta gdje je održavana, ubijeno je desetak palestinske djece, raskomadano izraelskim raketama i bombama. Nekoliko dana poslije otkrivena su tijela petnaest palestinskih bolničara koji su s vozilima hitne pomoći 23. ožujka vozili u pomoć stradalima u bombardiranju, ali su nestali na putu. Nađeni su zakopani u pijesku, neki s vezanim rukama i nogama, streljani kao zarobljenici. U šturom priopćenju izraelske vojske tvrdilo se da su se „sumnjiva vozila približavala bez vidljivih oznaka“, „da su u njima bili Hamasovci“. Nije objašnjeno zašto su bageri izraelske vojske zakopali i vozila; kad su otkopana vidjele su se na njima oznake i Crvenog polumjeseca i UN-a. Pod pritiskom dokaza, između ostalog kod jednog od ubijenih bolničara nađen je i mobitel sa fotografijama koje pokazuju da su vozila hitne pomoći vozila osvjetljena i pod „rotirkama“, izdaje se 6. travnja drugo priopćenje u kojem se priznaje da je izraelska vojska ubila petnaest nenaoružanih ljudi „greškom“.
Osuda ubijanja nevinih ljudi, nemoćnih da se brane, uvijek je imperativ savjesti, beskompromisna granica između etičnosti i izdaje ljudskosti u nama. Bez obzira radilo se o genocidu nacista nad Židovima, genocidu ustaša nad Srbima, genocidu Mladićeve vojske nad muslimanima, masakru koji je počinio Hamas 7. listopada 2023. ili o genocidu koji čini Netanyahuova vlada, pred našim očima, nad Palestincima.
Antisemitizam, islamofobija, vjerski fundamentalizmi, sve su to dijelovi okvira slike svijeta koja se ubrzano stvara. Slike na kojoj će ponovo dominirati pretenzije vojno jačih država na teritorije slabijih, „humana preseljenja“, svijeta u kojem se empatija proglašava slabošću a nezasitna pohlepa nacionalnim interesom, svijetu koji je zahvatila nova „protureformacija“ i buđenje gotovo srednjovjekovnog zazora prema znanju i progresu, slike svijeta na kojoj je iscrtano urušavanje civilizacije za koju smo vjerovali da smo je već dostigli.
A riječi poput „Ljubavi, istine i mira“ počinju zvučati kao zastrašujući sarkazam iza kojeg stoje mržnja, laž i rat.
