Mlada afrička djevojka Lokita (Joely Mbundu) pri socijalnoj službi ne može dokazati da joj je nekoliko godina mlađi, predpubertetski dječak Tori (Pablo Schils) brat. Njezine tvrdnje nisu uvjerljive, a ako nije Torijeva sestra, neće dobiti dokumente za legalan boravak u Belgiji. Naime dječak je po nekom lokalnom afričkom praznovjerju označen kao vještac, zbog čega mu prijeti smrt, pa je na temelju toga dobio dokumente i azil u Belgiji, dok Lokita nema tako jak argument i jedini joj je način legalnog opstanka u bivšoj (brutalnoj) kolonijalnoj sili "švercanje" uz Torija. Socijalna služba nije sentimentalna i ništa joj ne znači što su djevojka i dječak međusobno prisni i duboko povezani kao da su stvarni brat i sestra (iako su se upoznali tek na izbjegličkom brodu), stoga je Lokitina jedina šansa domoći se lažnih dokumenata. A da bi do njih došla treba obaviti zahtjevan posao za narko uzgajivača i dilera (Alban Ukaj) za kojeg ona i Tori već rade kao sitni raspačivaći – puna tri mjeseca provesti izolirana i zaključana u ilegalnom uzgajalištu trave, za koju se treba brinuti na temperaturi višoj od 30 stupnjeva, lišena mogućnosti da komunicira s Torijem makar mobitelom, odsječena i od majke kojoj u Afriku šalje dio onog što zaradi za školovanje mlađe braće. U stresnim situacijama Lokita dobiva napade panike koje liječi tabletama, pa joj se jedan takav dogodi i na novom "radnom mjestu", no sve bi se to nekako dalo izdržati da djevojka i dječak nisu tako snažno emotivno povezani. Iako u njihovom odnosu nema ni trunke erotskog, uz koje se obično veže neizdrživa patnja razdvojenosti ljubavnih dionika, on svejedno sadrži afektivni višak zbog kojeg (iracionalno) teže biti zajedno, iako nisu nesvjesni toga da rušenje pravila koja su kriminalci postavili može biti opasno. Nadređeni im je diler ljigav tip i iskorištava Lokitu i seksualno, ali ne djeluje naročito opako, pogotovo ne u svjetlu činjenice da radi kao pizza-majstor u nekom čini se neprestižnom restoranu, i dojam je da bi poštovao dogovor s djevojkom. No višak ljubavi pokazat će se fatalnim, dovesti do nepromišljenih ili nedovoljno promišljenih poteza (njihov je dominantni inicijator dječak) te rezultirati tragedijom, opskrbivši film dozom tužne ironije, iako nije sigurno da je to, naime svojevrsna ironizacija ljubavi, bila namjera njegovih tvoraca, braće Dardenne.
"Tori i Lokita", kao i svi filmovi slavne braće, povezuje individualne sudbine i širi društveni kontekst spram kojeg uspostavlja jasan kritički odnos, na tragu načelnog začetnika takvog (realističkog) pristupa, Kena Loacha. Za razliku od Loacha, koji nerijetko zapada u sentimentalnost, braća preferiraju emotivnu prigušenost, čuvstvenu snagu iz pozadine; također, dok se u Loachovom opusu može pronaći manje uvjerljivih, pa i mlitavih filmova, Dardennei redovno drže razinu stamene solidnosti. Svi su im filmovi varijacija iste poetike koja uključuje narativni minimalizam i stilski realizam oslonjen na funkcionalno kadriranje (nerijetko dugog trajanja kadra), kameru iz ruke i često (vrlo uvjerljive) neprofesionalne ili poluprofesionalne glumce u središnjim ulogama, pri čemu variranje istog najčešće ne dovodi do gubitka svježine. Ali isto tako rijetko, ako ikad, njihovi filmovi sadrže trenutke izdvojene estetske ekstraordinarnosti, prizore, recimo, silne snage, metafizičke sugestije ili poetičnosti. "Tori i Lokita" nisu iznimka – ostvarenje je to koje izaziva respekt svojom koherentnošću i dojmljivošću, ali ne obara s nogu iskorakom u sferu sublimnog. Tog iskoraka u filmovima braće Dardenne jednostavno nema i zato potpisnik ovih redaka, uz sve neupitno poštovanje, braću ne svrstava tamo gdje su odavno svrstani – u najveće slikopisne autore današnjice.
