Ako ste pošten Hrvat i domoljub, vi – logično – želite obraniti domaću kulturu od stranih utjecaja koji ne pripadaju podneblju, duhu i mentalitetu vašeg grada. Ako želite obraniti domaću kulturu od stranih utjecaja koji ne pripadaju podneblju, duhu i mentalitetu vašeg grada, vi ćete – logično – osnovati građansku patrolu: tko bi bolje pazio na podneblje, duh i mentalitet vašeg grada od samih njegovih građana? Ako želite osnovati građansku patrolu kako bi pazila na podneblje, duh i mentalitet vašeg grada, zatim ćete joj – logično – dati i neko prijeteće ime, ne bi li svima odmah bilo jasno da s vama nema zajebancije. Ako želite svojoj građanskoj patroli dati neko zajebano ime – međutim – najgore što vam se može dogoditi jeste da živite u Istri.
Jer stvarno: poštena hrvatska i domoljubna građanska patrola u, recimo, Lici zvala bi se – opet logično – Lički medvjedi. Zvuči prijeteći. Poštena građanska patrola negdje u Dalmaciji zvala bi se, u skladu s tradicionalnim grbom regije, Dalmatinski leopardi. Zvuči prijeteći. Čak biste se i u Slavoniji sjetili da je na vašem grbu izvorno, prije one malene kune, bila nacrtana figura opasnog lava, pa biste se prozvali Slavonski lavovi. Zvuči... dobro, to već zvuči komično. Ali ipak ne toliko blesavo kao što bi zvučala patrola zajebanih građana koji paze na podneblje, duh i mentalitet svoga grada krstareći njegovim ulicama pod imenom – šta da se radi, takav je grb – Istarske koze.
Građanska inicijativa koja se početkom ovog mjeseca okupila u Puli s misijom da se bori "protiv porasta kriminala i agresije u našem gradu", a na tragu vijesti o pokušaju silovanja starije Puležanke za koji je navodno odgovoran nepoznati imigrant, našla se tako pred ozbiljnim problemom. Nije im doduše problem predstavljalo to što službene statistike ne pokazuju nikakav značajniji "porast kriminala i agresije" u Puli, ni to što identitet napadača na njihovu sugrađanku nije utvrđen, ni to što su u prethodno procesuiranim slučajevima silovanja na području grada počinitelji bili uglavnom poznanici žrtava ili njihovi (izvan)bračni partneri, a ni to što je ovom, posljednjem slučaju prethodio val lažnih vijesti o nasilju i napadima imigrantskih radnika koji je raspirivao ksenofobiju među Puležanima.
Od Dubrovnika do Osijeka i od Splita do Zagreba, imigrante se, drugim riječima, kod nas svakodnevno napada, vrijeđa, pljačka i premlaćuje: verbalno šalje tamo odakle su došli, a fizički u bolnice. Neobično, nitko da pokrene građansku inicijativu za njihovu zaštitu
Ključni je problem glasio: kako se nazvati, a da ne ispadnemo koze? Problem su riješili – možda ste već saznali, pisali su o tome mediji – tako što su se prozvali Pulske pantere. Iliti: Puntere. Skupina anonimnih zaštitara i instruktora borilačkih vještina sada pod tim imenom preko svoje internetske stranice objavljuje: "Pula je miran grad i tako će ostati. Ovdje nema mjesta nasilju, kriminalu, silovanju i nepoštovanju naše kulture. Ako to tolerirate u svojoj kulturi, ovdje to nećemo prihvatiti." Pa onda pozivaju građane da im se pridruže, prođu temeljni tečaj borilačke obuke i zapute se na pulske ulice kako bi ondje zajednički čuvali vlastitu sigurnost i kulturu. A sve to pod slikom crne mačketine koja prijeteći kezi očnjake i poručuje došljacima: "Ako planirate ostati, naučite naše vrijednosti. U suprotnom, nema mjesta za vas."
Nešto dulje od godine dana otkako je aktualni predsjednički kandidat Miro Bulj bezuspješno zazivao osnivanje civilnih straža protiv imigranata u Cetinskoj krajini, u Hrvatskoj smo tako dobili jedinstvenu pojavu. Nisu, naravno, građanske patrole i milicije u Evropi nikakva novost – Finska ima svoje Odinove sinove koji već skoro deset godina progone migrante pod parolom zaštite lokalnog stanovništva, u Grčkoj civilne straže organizira ekstremno desna Zlatna zora, patrolira se po Italiji, Mađarskoj, Bugarskoj i kojegdje drugo – ali ovo je valjda prvi put da se netko za naše evropske vrijednosti i za našu evropsku kulturu bori pod amblemom životinje koja živi isključivo u Aziji, Africi i Južnoj Americi.
Ne samo što nijedna pantera nije viđena ni u Puli ni u gradskoj okolici ni u čitavoj Istri, nego je nećete pronaći čak ni u zagrebačkom Zoološkom vrtu. Posljednji put, zapravo, kada smo na ovim prostorima čuli za panteru, bilo je – možda se sjećate – prije otprilike dvije godine, kada su mediji prenijeli izjave usplahirenih stanovnika Slavonije, uvjerenih da su vidjeli veliku crnu mačku kako luta oko granice Hrvatske i Srbije. Samo što je i to, naposljetku se pokazalo, bila lažna vijest.
Svejedno, naše anonimne Pulske pantere – pardon, Puntere – javnost je shvatila itekako ozbiljno. Iako se po svemu sudeći radi o ljudima koji su u djetinjstvu gledali previše akcijskih filmova, a nastavili su ih gledati i nakon što su odrasli, o njima su nas naširoko izvještavali mediji. Za medije su govorili istaknuti stručnjaci, pulski kulturolozi i sociolozi. Duljim priopćenjem javila se i lokalna policija, podsjetivši da je bilo kakvo uzimanje zakona u svoje ruke nedozvoljeno i kažnjivo. Oglasio se naposljetku i sam Filip Zoričić, pulski gradonačelnik, ustvrdivši da je Pula danas "grad kulture", da su ga stvorili brojni došljaci koji su "mijenjali ovaj grad" i da stoga ne prihvaća "sijanje mržnje na drugoga i različitoga". Što je, naravno, za svaku pohvalu.
Manje je doduše pohvalno ono što je Zoričić ustvrdio prošle godine, kada je zabranio održavanje pulskog koncerta Duška Kuliša i njegovih gostiju iz Srbije, Dragana Kojića, Zorane Mićanović i Ane Bekute, s obrazloženjem da – možda se i toga sjećate – njihov muzički izričaj ne pripada "podneblju, duhu i mentalitetu našeg grada". Ali hoće to tako: danas s gradonačelničke pozicije određujete tko zadovoljava stroge kriterije podneblja, duha i mentaliteta vašeg grada, a već sutra vam u ime istog tog podneblja, duha i mentaliteta istim tim gradom krstare odredi građana u lovu na nepoželjne migrante.
Jesu li dakle novoosnovane Puntere samo hrpica neiživljenih odraslih pubertetlija ili stvarna prijetnja sigurnosti stranih radnika? Jesu li građani koji će im se pridružiti pod amblemom autohtone istarske crne pantere iskreno zabrinuti za vlastitu sigurnost i kulturu ili samo traže izliku da prebiju prvog imigranta na kojeg naiđu? Je li pulski gradonačelnik licemjer ili čovjek zaista ne vidi vezu između vlastite diskriminacije gostiju iz Srbije i sadašnje hajke na migrante?
I – možda najvažnije – da li se sve to uopće međusobno isključuje? Zar ne mogu neiživljeni postadolescenti mlatiti strance, zar građani iskreno zabrinuti za vlastitu sigurnost ne mogu biti ksenofobi, zar to što Filip Zoričić ne shvaća kako se točno diskriminacija širi i normalizira istodobno znači da za njeno širenje i normaliziranje nije odgovoran? Ne moramo nužno znati odgovore na sva ta pitanja. Jer s obzirom na to kako se odnos prema strancima u Evropi i Hrvatskoj kreće i razvija, odgovore ćemo – nažalost – ionako ubrzo doznati.
U međuvremenu, možemo se zadržati na provjerenim informacijama, točnim vijestima i statističkim podacima o nasilju, kriminalu i imigrantima. U Splitu je, recimo, nema tome dugo, samo u jednoj noći četiri puta intervenirala policija zbog napada na strane dostavljače, pri čemu su naši dečki jednom od njih šipkom polomili ruku. Nešto ranije, dvojica Zagrepčana nasrnula su na Trešnjevci na mlađeg indijskog radnika, razbivši mu glavu. Još nešto ranije, iz Zadra nam stiže snimka domaćeg konobara koji se iživljava na nepalskom dostavljaču hrane jer mu se nije dopala dostava. Još nešto ranije, trojica u zagrebačkoj Tkalčićevoj ničim izazvani napadaju nekog Indijca, nakon čega se javnosti obraća sam potpredsjednik vlade Davor Božinović.
Još nešto ranije, u Dubrovniku nepoznata grupa mladića verbalno i fizički zlostavlja radnike iz Pakistana. Još nešto ranije, napadači u Osijeku nanose lakše ozljede dostavljaču hrane iz Indije. Još nešto ranije... Dobro, mogli bismo sada ovako unatrag sve do početka godine, kada se ono dobar dio Zagreba i Hrvatske smijao i rugao stranim radnicima okupljenima na novogodišnjoj proslavi na glavnom gradskom trgu, i to jedva koji dan nakon serije pljački dostavljača u različitim zagrebačkim kvartovima, pod prijetnjom šakama i noževima. Ili bismo mogli i u prethodnu, 2023. godinu, kada se – prema službenim podacima – broj napada na strane radnike upeterostručio u odnosu na godinu ranije, pa su zabilježena, u prosjeku, preko tri napada dnevno.
A to su samo oni napadi koje prestrašeni imigrantski radnici prijavljuju. I to je rekord koji će tekuća godina, po svemu sudeći, bez većih problema srušiti. I to je, napokon, tretman koji se odnosi samo na strane radnike: ne i na imigrante izložene zlostavljanju hrvatske policije, dok pozorno čuva granice Evropske unije.
Od Dubrovnika do Osijeka i od Splita do Zagreba, imigrante se, drugim riječima, kod nas svakodnevno napada, vrijeđa, pljačka i premlaćuje: verbalno šalje tamo odakle su došli, a fizički u bolnice. Neobično, nitko da pokrene građansku inicijativu za njihovu zaštitu. Niotkuda Pulskih pantera, Dalmatinskih leoparda, Ličkih medvjeda, Slavonskih, hm, lavova, nigdje Puma, Tigrova, Risova, Ajkula ni ostale zvjeradi: zaštitari i instruktori borilačkih vještina nikom ponikli. Nije da smo ksenofobi i rasisti, bit će, ali to nas se eto ne tiče. Takva je, valjda, naša kultura. Takve su nam, valjda, vrijednosti.
